Moj Milane, nisi ti vidio ni D od dana…

Onomad, prije nego što sam bio mlad, bavio se sportom i zdravim životom, imao sam tu nesreću da idem u gimnaziju, a sa odlascima u gimnaziju su ruku pod ruku došli i išli odlasci u kafane. Iako sam se poodavno izliječio od toga, još se nekad sjetim nekih teških trenutaka…

Imao sam i omiljenu kafanu, „Knez“. Zapravo, i nisam išao u druge kafane, svojevoljno. Samo „Knez“; isti se prije toga zvao „Borac“ a poslije toga nekako a sad se opet zove nekako…pab, sa žutim pivom, jebem li ga. „Knez“ je bio prava rokenrol kafana, a i vrijeme je bilo znatno više rokenrol nego ovo danas… šta da se radi. Iako je „Knez“ bio prava rokenrol kafana, opet smo mi, momci sa stanice Ćermetana, zbog lijepog ponašanja povremeno imali takvu čast da budemo uskraćeni za piće i gostoprimstvo u istom, dok se očigledno heroinom drogirani likovi šetaju okolo, ali ovo nije priča o nekom takvom teškom trenutku…

Nego, boga_ti, prije godina 15-ak, kraj ljeta, kraj svijeta – novi početak. Netom završena gimnazija, riješen popravni ispit (jebotebog, kad samo skontam koliko mi nisu vjerovali da sam pametan pa sam i u četvrtom gimnazije morao na popravni, prim. aut.), nemam pojma jesam li bio upisao fakultet ili nisam, ne znam ni jesam li se tad bio odlučio šta ću studirati – i to je bila posebno teška odluka, ali… ravno do mora. Nema veze što nema para za more. Ko ga jebe. Kraj je ljeta, lagani početak nove školske godine… a ja više ne idem u školu, nakon 12 godina. Nije svejedno! Ha! Nemoguće brkove iskriviti u tužni osmijeh, samo sretni. 🙂 Ustanak tamo negdje oko 13:00, a otprilike sat poslije je i buđenje, ide se na kafu (produžena sa šlagom, naravno, kao pravi čovaburaz), ide se u „Knez“…

Prelijep dan, apsolutno prelijep, grad čista poezija, drvoredi pjevaju dok pločnici daju ritam, zgrade se njišu na toplom vjetru, sa neba se smiješi – tada još uvijek u dvocifrenom okviru kilaže – Miro Janjanin, bezbriga totalna… ili nije? Na „Knezu“ svi vrataprozori otvoreni, standardna ekipa sa sunčanim naočalama… okupljena oko TV-a. Koji k. Naručim kafu pa se priheftam sublizu. Zašto kog moga gledate CNN, zaboga? Ti ne znaš šta je bilo? Ne. A ono CNN prikazuje Njujork, iznad njega nebo plavo skoro kao naše, al’ realno, talašika za ovo naše, nego ono plavo nebo, neke zgrade, kad ono bogtejebo zakuca se i drugi avion u zgradu. A DAAAAAAAAJ! DAAAAAAJ!!! U tom trenutku, toplina među nama okupljenima kao žar numere „Kumova slama“ umnožen 1000 puta, snaga kao kad sendvič sa velikog odmora od četvrt hljeba i 7 grama parizera progutaš na eks, troprst ponosa kao kad je Zvezda jebala Bajern nasuvo, gori ona zgradurina, devojke plaču, ginu im mladići (ko im je kriv što se kače s nama), suklja crni dim preko njihovog plavog neba a naše… preplavo. Pa jebem ti majku, kakav je to bio dan, what a day what a day što bi rekli momci iz FNM, odavno nema takvih dana… ima kafana ali nema dana. Ptice nisu ni morale da pevaju aleluja, dovoljno je bilo samo da se pogledaju…

p1040117A gdje ste vi bili 11. septembra 2001. godine?

Advertisements

90 60 90 100 100 100 TO JE TO

EKSKLUZIVNO NA BLOGU GURAO SAM I ŠIRE STVARI U UŽE STVARI!

Intimni dnevnik kapetana Mire Janjanina
Subota, 20.10.2012. godine
Devećani, opština Travnik

Vrijeme 10:30
Prva zvanična posjeta NPD „Nizbrdo“ planini Vlašić teče neplanirano sporo. Nakon nekih 20-ak minuta pješačkog kretanja nepotrebno se troši vrijeme na stajanje, razgledanje, fotografisanje i razgovor. Duhovni i nemoralni vođa NPD „Nizbrdo“, komandant Mladi Z. Delić, ponaša se jako čudno: u potpunosti je odbacio marševska pravila o formacijskom hitanju te se sa neprihvatljivo primjetnim osmijehom šetka po livadi. Pukovnik Sikirica prećutno podržava grubo kršenje Člana 1. Pravilnika o kretanju NPD „Nizbrdo“ (navedeni član glasi: „Kretati se maksimalnom brzinom uzbrdo da bi se što prije stiglo nizbrdo.“), duboko u svojim mislima o slobodi koju trenutno osjeća daleko od stega posla, kuće, birtije a blizu travničkih ćevapa. Kapetan Miro Janjanin za to vrijeme probava da li mu naočale bolje stoje na glavi pod uglom od 78 ili 79 stepeni.
Takođe, raspravlja se o inicijaciji Linde u NPD „Nizbrdo“. Kapetan Miro Janjanin ističe da Linda, kao izabranica (srca) komandanta Mladog Z. Delića, odnosno osoba koja je izabrala da trpi Mladog Z. Delića, zaslužuje zlatno članstvo u NPD „Nizbrdo“ (neograničen broj termina + korištenje saune) a pukovnik Sikirica odobrava tu konstataciju. Linda je neobično počastvovana i zgranuta zaključkom pa stidljivo skreće temu na pogrešan izbor obuće Mladog Z. Delića.

Vrijeme 10:45
Pokret nastavlja. Olovka slabi, signal se gubi. Uputa: popraviti ugao položaja naočala.

Ostatak dnevnika kapetana Mire Janjanina na internet adresi:
http://www.mirojanjaninsmrtzamaloljetnice.com/
(Ne preporučujemo osobama mlađim od 18 godina.)

***

Nakon dužeg vremena neaktivnosti i rashodovanosti, NPD „Nizbrdo“ se u subotu 20.10.2012. godine, u svom punom sastavu (!) odlučilo na planinarski pohod. Iako je planinarenje kao vožnja bicikla – potencijalno smrtonosno usljed pada naglavačke, kao tačka za prisjećanje na otupjele planinarske sposobnosti je izabrana poprilično pitoma planina Vlašić koja se nalazi u centralnoj Bosni na području opštine Travnik, vazdušnom linijom udaljena 60-ak kilometara od Banjaluke. Ovom prilikom se, pored nezaobilaznih Mladog Z. Delića, Mladog M. Sikirice i Mire Janjanina u ekspediciji našla i Mlada Linda, inače djevojka Mladog Z. Delića, tako da je duhovni i nemoralni vođa bio moralniji no inače (i to mu nećemo oprostiti, op. a.). S obzirom na to prisustvo pripadnice ljepšeg pola, članovi NPD „Nizbrdo“ su prilikom penjanja uzbrdo i silaska nizbrdo veoma uspješno izbjegavali standardne NPD „Nizbrdo“ teme za razgovor kao što su kockanje, cuganje, kurvanje, dizanje tegova i generalni šovinizam te ih zamijenili sa uzavrelim polemikama poput one da li izbor zavjesa i stolnjaka za uređenje stambenih enterijera ima direktnu vezu sa karakterom po Jungovoj tipologiji ličnosti…

Nego, malo relevantnih podataka: Vlašić je dobio ime po Vlasima koji su se na tom lokalitetu bavili ovčarstvom, još od pada Rimskog carstva pa do do kraja XIX vijeka. Planina i dan danas služi u iste svrhe, širom iste se nalazi šačica raštrkanih katuna koji se nalaze na travnatim čistinama. Inače, masiv je u obliku velike tacne na nekih 1760 metara, a iznad se izdižu dva vrha, Paljenik (1943 m) i njegov brat blizanac vrh Vlašićka gromila (1919 m), koji su nastali tako što je izvrnuta bora, usljed slabosti unutrašnjeg dijela, pukla pa su ostala sedla (izvor: N. Vlajić, „Pogled na Vlašić na GE“, 2012). Još nešto karakteristično za kameniti plato i pomenute vrhove jeste da na njima uopšte nema drveća, tek pokoja endemična jelika koja se bori sa životom. Najpiktoreskniji dio Vlašića su svakako Paklarske stijene, odnosno južna padina planine iznad rodnog sela Josipa Pejakovića. Što se tiče pojmova po kojima je Vlašić još poznat, to su, prije svega, Vlašićki (ovčji) sir, ovca Pramenka kao i bosanski ovčar „Tornjak“ koji se definisao upravo tisućgodišnjim trčanjem za ovcama na Vlašiću. U toku rata 1992-1995. na Vlašiću je bila linija razgraničenja gdje su bile organizovane razmjene zarobljenika, pa je usljed toga jedan dio planine miniran duž pravaca putne komunikacije.

S obzirom na relativnu blizinu planine našoj početnoj lokaciji, tempirali smo polazak iz Banjaluke za 8:00 a već prije 10:00 smo bili na „parkingu Devećani“ – planinarskoj polaznoj tački koja se nalazi na početku makadamskog planinskog puta (polazna tačka je na nadmorskoj visini od nekih 1450 m). Kako se na vrhu Paljenik nalazi aktivan TV relej, a nekad je tu bilo i JNA radio-relejno čvorište, do samog vrha vodi veoma kvalitetan i održavan makadamski put koji, u nedostatku inteligencije, planinari izbjegavaju pa nastavljaju tabanati po brutalnoj uzbrdici od nekih 15-ak stepeni nagiba. Planinarska staza je u zimskom periodu označena vertikalnom signalizacijom (štapovima) dok u uslovima dobrog vremena, kakvo je bilo i subotu, za tim nema potrebe – postoji nekolicina veoma jednostavnih orijentira za planinarsku rutu: planinarski dom „Jusuf Pečenković“ koji se nalazi na 1763 m a nekih 100-ak metara udaljen od padine prema Paklarevu, te meteorološki stubovi u nj. blizini. Staza ide poprilično blizu južnog oboda planine tako da je i sama provalija orijentir. Takođe, antenski stub na Paljeniku, visine nekih 40-ak metara, štrči svojim crvenim vrhom iznad svega pa služi za navigaciju i izbjegavanje u vazdušnom saobraćaju. Vrijedi napomenuti da je isti vidljiv i sa udaljenosti od nekih 60 km vazdušne linije, sa proplanka na Poniru, rodnom brdu brutalnog Ponirskog pande.

Da li usljed izuzetno lijepog vremena, starosti, teškog stanja u državi ili nečeg četvrtog, ovo je planinarenje bilo popriličan presedan za NPD „Nizbrdo“ pa će se na idućem plenumu odlučivati o vokativnom preimenovanju iz „mi bilderi živčani od proteina“ u „mi bilderi malo manje živčani od proteina“. Naime, nakon neobično spore pripreme i oblačenja u necivilnu odjeću (tom prilikom me Mladi Z. Delić naoružao helioodbojnim Bata Trlaja naočalama koje sam uglavnom nosio u Miro Janjanin režimu*, op. a.), isto smo tako nastavili uzbrdo: polako i uživajući u pogledu. Nedopustivo. Što se pogleda tiče, karakteristično je i impresivno, te nas nije zaobišlo, vidjeti guste oblake iznad Travnika i u dolini Lašve, koji kao jednim potezom gumice brišu sve tragove civilizacije i ostavljaju vidljivim samo planinske vrhove kojih, sva sreća, u Bosni ima hrpa. Jedino što je djelimično otežavalo fotografsku aktivnost jeste to što smo se penjali „prema“ suncu koje je bilo neumoljivo. Bilo je izuzetno toplo i bez karakterističnog južnog vjetra tako da su kratki rukavi bili sasvim dovoljni.

Relativno brzo smo stigli do planinarskog doma, bez puno umora. Dočekao nas je domaćin i ponudio standardnom ponudom ali smo izabrali našu vodu iz flašica umjesto sarajevskog piva. Ipak, domaćin nije ostao bez pazara jer se u naših petnaestak minuta tamo skupilo poprilično gostiju – lijep dan je izmamio grupu od 20-ak starijih planinara koji su netom za nama stigli. Dok oni ostaju da piju rakiju od ovčijeg sira i jedu peksimete od ovčijeg mesa, mi nastavljamo dalje obodom planine baveći se petrološkom analizom. Članovi ekstremne sekcije NPD „Nizbrdo“ koriste priliku za pentranje po kojekakvim stijenama što ja svakako izbjegavam zadržavajući pravo da svoj život ugrožavam isključivo aktivnostima seksualnog tipa. Krećemo se po obodu neodređeno na istok, u potrazi za spomenikom poginulom planinaru koji, na žalost, ne nalazimo. Iako je na vidnom mjestu, spomenik se bio nekako sakrio od naše pretrage a vrijeme utrošeno na branje cvijeća je značilo da se zarad ekonomičnosti i smjene dana i noći moramo okrenuti na sjever i uputiti ka jednom od vrhova. Ipak, to smo učinili tek nakon što se izležali na travi, što je bila još jedna inovacija u radu NPD „Nizbrdo“…

Najveća varka u vezi sa ovom planinom jeste što je objekat na vrhu Paljenik ogroman i brutalno vidljiv tako da stalno izgleda da je blizu, a nije. Tako je i sa vrhom Gromila koji djeluje kao nježan brežuljak na platou. Ipak, u krajnjem neskladu sa tradicijom NPD „Nizbrdo“, prilikom pokreta na sjever odlučujemo se da Gromilu ostavimo za neki idući put te da se uputimo direktno na Paljenik, a sa nj. krenemo nizbrdo na ćevape. Linda iznosi neke sumnje u iskrenost naših namjera prema ćevapima na šta biva obaviještena da se o različitim stvarima da šaliti, ali ne i o ćevapima. Pri kretanju se orijentišemo prema antenskom stubu na vrhu te imamo priliku vidjeti zašto se dotični vrh zove kako se zove: na kamenitim brežuljcima se nalaze busenovi spaljene trave i sl. zeljastih biljaka. Mjestimično se može vidjeti i poneko, u uvodu spomenuto, potpuno suvo crnogorično drvo ne više od dva metra. Da li je to od brutalne nezaštićenosti od sunca, južnog vjetra i golog kamena ili nečeg drugog, ostaje da (is)pitamo.

pano238-239

Na vrh stižemo bez previše problema gdje zatičemo jednog planinara usamljenika koji se odmara na betonskom antenskom kaponiru. Koristimo priliku za odmor i fotografisanje sa NPD „Nizbrdo“ zastavom kao dokazom uspjeha, te stižemo zaviriti i u „pečurke“ za ventilaciju podzemnog vojnog objekta koji više nije u funkciji. Postoje dvije takve „pečurke“, a pored toga objekat ima trostruki ulaz na padini, nekih 30-ak metara ispod samog vrha. S obzirom da je sve otvoreno, uz pomoć baterijske lampe sam se uputio u tunel i ušao nekih 40-ak metara duboko, ali se vratih kad sam uočio da me niko nije slijedio. Na 15-ak metara od mene su se vidjela protiv-atomska vrata sa dvije brave, ali to ostaje za neki drugi put. Neosvijetljen betoniran tunel visine tri i širine dva metra se nije učinio zanimljivim ostatku ekspedicije. Po izlasku iz tunela vidim da su se ostali stuštili poprilično nizbrdo u čemu prednjači Mladi M. Sikirica, čovjek od malo riječi ali sa velikom ljubavlju prema ćevapima. Spuštamo se alternativnom rutom, nekad vojnim (kraćim) putem do vrha, danas neodržavanim ali opet veoma prohodnim za terenska vozila. Prethodno spomenuta grupa starijih planinara, koja je nakon odmora kod Jusufa išla direktno na vrh dok smo mi napravili krug, u trenutku našeg dolaska na Paljenik je upravo kretala nizbrdo tim pravcem pa nismo imali mnogo dilema oko sigurnosti staze. Tu kao orijentir mogu da posluže stubovi dalekovoda koji dosežu do nekih 100-ak metara ispod vrha. Doduše, stubovi djeluju relativno novi, da li je u planu parcelisanje i urbanizovanje te blage uvale, ostaje da se vidi.

Kad smo se spustili do auta, presvlačimo se u civilnu odjeću, ja skidam naočale sa glave i u potpunosti osjetim posljedice Miro Janjanin sindroma (i nakon skidanja naočala imam osjećaj da su mi na glavi), te se možemo uputiti ka onom najbitnijem: ćevapima na Babanovcu, turističkom naselju na Vlašiću. Naime, Vlašić se nalazi iznad Travnika a Travnik je svjetska prestonica ćevapa. Zanatski centri u Travniku imaju sljedeći sastav: ćevapdžinica – optičar – kafana – ćevapdžinica – butik – ćevapdžinica – obućar – ćevapdžinica – ćevapdžinica – advokat – ćevapdžinica. Kako sve te ćevapdžinice funkcionišu, nije baš najjasnije, ali to ipak nešto govori. Iako su mom želucu draži masniji i začinjeniji banjalučki ćevapi, kvalitet travničkih se ne može poreći a na Vlašiću se prave upravo tako. Velika porcija je 10 komada u čitavoj lepinji a kako se zove ova od 20 komada koju smo mi naručili, nisam siguran. Nije ni bitno. Čekanje je bilo dugo a izjedanje brutalno. Dok smo Mladi Z. Delić i ja teškom mukom savladali naših 20, Mladi M. Sikirica je pokazao zavidan nivo kondicije tako što je nakon svojih 20 riješio i 4-5 Lindinih. Ona je damski odustala nakon 12 komada što je svakako impresivan rezultat. Tom prilikom smo popili i neodređenu brutalnu količinu vode što nam je, izgleda, naplaćeno u neobično visokom računu tako da ne možemo preporučiti lokal u kojem smo bili pa ćemo idući put ići kod Harija.

U konačnici, nakon prve zvanične posjete Vlašiću od strane NPD „Nizbrdo“ se može donijeti zaključak da je to idealna planina: uspon blag, staza jednostavna, pogled impresivan, ćevapi odlični. Nezvanično, stvari stoje malo drugačije, ali uživajmo dok traje…

Dokumentarni foto-opisni album:
Photobucket: Vlašić 20.10.2012.
Fotografije su sa mog vjernog Panasonic Lumixa čija je baterija izdržala do samog vrha, ali ne i nj. Žalim što nisam mogao da uslikam unutrašnjost tunela i još neke detalje, no, ima vremena…

* Miro Janjanin je banjalučki muzičar koji je trenutno veoma posvećen ćevapima za šta ima vremena jer je u blagoj penziji od javnog bavljenja muzikom (nemam precizne podatke). Pored toga što je autor jedne od najpoznatijih i najboljih pjesama o Banjaluci „Moj grad“, poznat je i po tome što mnogo voli da nosi naočale ali ne na klasičan način nošenja naočala (vidi spot)…

Ko još gleda u cipele ženama…

Dok se još NPD Nizbrdo nije zvalo NPD Nizbrdo…

Godine 1993. (na ’92. godinu, s obzirom na tendenciju obrnutog progresa – nije regres), dok su jedni htjeli da iščupaju krvavu nogu iz blata, drugi sa obe noge žurili van granica ovih naših zemalja (isključujući Albaniju, iako je i ona naša), treći, pak su osmatrali noge pjevačica popetih na stolove i imali čast da prisustvuju postanku onoga što ne želim da imenujem, Goran Bare zapisa i otpjeva:
… pusti moju nogu da krene
neka pravi blještave
korake nove…

I, ja se sjetih toga kad jedan od mojih koraka završi na Kozarskom kamenu. Iako nekih 300 metara niži od najvišeg vrha na Kozari (Kozarski kamen je 684 m, a Lisina, najviši vrh, podvio se nekih 20-ak metara ispod okrugle brojke 1000), i samim tim, poprilično nezanimljiv u uvodnoj priči vrh, kamen je vaistinu bio impresivan, stub na njemu sa zastavom i pogled. Kad sam pogledao pogled, uskliknuo sam s ljubavlju:
„Pogled odavde me podsjeća na moju budućnost… ništa se ne nazire.“

Realno, bila je takva magla da je osjećaj bio kao da smo u klancu. Vidljivost je bila nekih 50-ak metara tako da smo gledali u debelo sivo ništa dok se dole čuo lavež pasa iz šume i pojanje hodža u stereo surround efektu… Šteta. Za lijepog vremena, pogled je impresivan, pruža se u daleku daljinu a tamo se nalaze sela, gradovi, planine, doline, jezera, Paris, London, New York… Kažu da se čak u daljini vidi i slavni Plavi kamen iz Galvestona, koji je plavlji od infantkinjih očiju. A nama magla na metar za ponijeti. I zato mi bilderi živčani od proteina (a i životnih razočarenja) krenemo dalje… koračati.

U neodređenom hodu neodređeno prema Goloj planini/Golom visu, sretnemo polu-lokalnog, podno-planinskog. Pokazaće on nama, a i treba, jer vaistinu nismo znali ni šta ni kako. Bavimo se čim se bavimo, malo tako, eto se danas bavimo. Može rakija, nećemo, sportisti. Idemo u teretanu a vojsku nismo služili. Bilo neke janjetine, pa dok se otkine malo s vrata, može se pretjerati, kaže nam. A mi neku čorbu jeli, lagani po 90 kg, mladi. Da li zbog rakije i janjetine, ili što smo gradski kauboji, vodič naš uputnik forsira tempo, a uzbrdica jedva nekih 40 stepeni. Rodi se dijalog:
-Nije neki uspon…
-Nije, nije… Malo je jebeniji, al’ nije…
I nastavimo se penjati i umirati. Rastajemo se podno Golog visa, dobijamo uputnice do osmatračnice uz vodičev komentar o odličnom prolaznom vremenu gdje u jednom poluglasu stiže odgovor: „Napuši se k…., čiča!“, a u punoglasu blještav korak nov od odgovora: „Taman smo u Banjaluci na ćevapima u 18:00.“ Na osmatračnici još ljepša siva idila, dvojica nijemih čuvara osmatračnice kojima ne bi valjalo približiti otvoren plamen dok pričaju usljed kozaračkog šljivovičkog zadaha, osjećaj postignuća – zadovoljenje ega i samo 4800 metara pješačenja nazad do našeg malog ali stabilnog prevoznog sredstva i posljednje i najteže misije za taj dan…

U tačno 17:58 su zasjali najblještaviji koraci tog dana, ispred ćevapdžinice A&D. Malo se vratiš u prirodu pa onda svratiš na ćevape, solidan princip.

kozzz