Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII

Ljeto, još jedno. Teško vrijeme, prijatelju moj, đavo ga odnio. Gdje god pogledaš guzice u helankama sijevaju, lagane haljine lepršaju na vjetru, a malo slobodnije raspuštenice i rospije – one kojima se matere kupaju gole – bogami i šorceve nose! Požuda i razvrat mame na sve strane. Teško je čvrstim momcima teretane Sokolskog doma odoliti svim tim čulnim izazovima, vida, dodira a i mirisa, posebno u autobusima linija sa dvocifrenim brojevima.

Ipak, odolijeva se nekako, uz snagu vjere. Na usta ulaze proteini i česnica a izlaze molitve. Da, da. Pored Seksualnog vaspitanja, jedan od najvažnijih predmeta u teretani Sokolskog doma je Vjeronauka, a u ljetnom periodu navedenih izazova – kad je najvažnije sačuvati od grijeha čistoću tijela i duha – broj časova tog predmeta je poduplan (i još dodatno praksa), a teretana se redovno kadi tamjanom sa Ostroga zarad istjerivanja zloduha i religijske dezinfekcije đavolomanisanih članova.

Naravno, teretana Sokolskog doma je prosvjetna ustanova sa dugom tradicijom u slobodnom razmišljanju, tako da je pristup vjeronauci svestran i otvoren. Tako se počesto može čuti kako se vodi ljubav sa nekim od najistaknutijih lica SPC (Grigorije, Irinej, Kačavenda…) tako što ih se jebe na česnici, što je najviši oblik ljubavi prema crkvenim vjerodostojnicima, maltene direktno priključenje na izvor religije. Da se pojasni uz pomoć ilustracije: to je kao što je muškarac najpametniji tokom seksa, jer je direktno priključen na izvor inteligencije (tako su neke žene dobile nadimak „punjač“, prim. aut.).

Ipak, poput mnogih iskrenih vjernika (pa i vjeroučitelja), i čvrsti momci teretane Sokolskog doma znaju da povremeno izgube vjeru, pa se začuju i kritike na račun boga kao i dublje analiziranje same Biblije („A šta je sa dinosaurusima, pičke?“). Tako se jednu veče došlo do značajnih naučnih dokaza o nepostojanju boga…
– Ma šta?! Pa taj bog može meni da popuši kurac! Kakav bog? Pa jebem ti sve! Da ima boga, ne bi se sve ovo dešavalo! Šta mi sve rade, ja sigurno neću ostati normalan, na kakvim sam mukama, pod kakvim sam stresom! E, da hoće onaj Vasilije Ostroški sve da nas skajiša… – indisponiran je trenutnom životnom situacijom najčvršći od svih čvrstih momaka teretane Sokolskog doma, vjera mu na veoma niskom nivou, niz loših situacija ga naprosto slomio pa doživljava emotivno pražnjenje kroz glasno i oštro preispitivanje bazičnih postavki hrišćanske religije…
Za to vrijeme u ćošku jedan stari moreplovac je slušao i saosjećao se, jer je tačno znao o čemu se priča budući da se i sam nekoliko puta našao u sličnim situacijama pa se, nakon što je pažljivo saslušao izlaganje, nadoveza prigodnom replikom…
– Bog… koji bog? Ama koji bog, baćo moj?! Slušaj, ja neku veče treba da jebem jednu ženu a ne mogu… Ne može mi se dići! Ej! Pa nema boga! NEMA BOGA, BAĆO MOJ, NEMA BOGA!
Prisutni članovi teretane Sokolskog doma zapisaše to u sveske kao posljednju bilješku za taj čas Vjeronauke, a zatim se začu melodičan klang-klang iz svi cijevi teretane Sokolskog doma, u savršenoj harmoniji sa zvonima obližnje crkve…

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Bull“ Anikić je driješio neku rospiju pred njenim uplakanim suprugom. Njemu se mogao dići. Njemu se uvijek može dići.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII

Iako to ne djeluje tako kad ih vidite na posterima, plakatima, naslovnim stranama magazina i fejzbuku (ili kako uz osmijeh odlaze sa vašom djevojkom), za čvrste momke teretane Sokolskog doma postoje mnoge prepreke na mukotrpnoj stazi koja vodi do ličnog posjedovanja jednog ili više primjeraka savršenog tijela – brutalnog siledžije ili romantičnog ljubavnika. Put do tih sokolskih ideala koji kod žena izazivaju raspomamljenu zaljubljenost i refleksne zemljotresne orgazme (kao donkey punch šakom punom feromona), a kod muškaraca strahopoštovanje izvan dometa zavisti, oduvijek je popločan željeznim ciglama kružnog oblika i različitim preprekama i izazovima. Jedna od tih prepreka je i mjesec maj u svom totalu i globalu.

Zašto baš maj, upitaće se neko neupućen i zakinut krunskim znanjima iz nauke Logike? Zato što je maj posljednja stanica za zimsku masenu nevaskularnost, bjelinu i nedepiliranost, a dotični 31-dnevni zlikovac mladim i starim vježbačima podbacuje klipove u točkove u vidu različitih nesportskih prežderavanja u prirodi a i u društvu. Za početak je tu 1. maj, praznik rada – i u nedostatku rada – masti i slasti koje cure niz rešetke roštilja. Potom slijedi Đurđevdan na kojem čak i oni koji nisu s onom koju vole ne mogu dobrom komadu masne mesine da odole. Na Đurđevdan se veže Markovdan, a zatim slijedi prividna pauza ali realni početak ljetnog režima rada (izazov boravka na otvorenom te, shodno tome, opasnost od treniranja bez stručnog nadzora!) koji može da odvuče pažnju od ozbiljnog treniranja tegova. Takođe, tu je i 25. maj, negdašnji Dan mladosti koji zna da zavede i poneke uzorne hrišćane i navede ih na neprikladan unos lipida…

Ipak, maj dođe i prođe a neki problemi ostanu, kao miris roštilja u zraku dugo nakon što se isti zagasi. Tako je jednom prilikom veteran teretane Sokolskog doma Masivni Midži pričao mladim vježbačima o svom transportnom problemu…

Naime, Midži se – dok je BMW X6 na servisu – za povratak s treninga koristi uslugama javnog prevoza. Problem sa javnim prevozom jeste to što je javni, te ostavlja priliku svakojakim ženskim barabama – pa i onim koje ne zadovoljavaju standarde (!) – da spopadnu Midžija, neprikladno se prigrle uz njega i gledaju ga očima punim želje za snošajem i uspješnom oplodnjom. I dok to nije rijetkost prilikom pojavljivanja kapitalnih primjeraka članova teretane Sokolskog doma u javnosti – međ’ ženama i beta mužjacima, takve situacije znaju ponekad da budu blago neugodne iz ovih ili onih razloga…

– Ajoj, ima jedna, mislim da radi u roštiljnici, svaki put kad je druga smjena s posla se vraća istim busom kao i ja, uvijek sjedne do mene… Ma, uvijek! I da je bus prazan ona će sjesti do mene! A osjeti se na loj…
– Pa kako miriše? – zapitaše neki nesvjesni majske problematike.
– Ma loj, izgleda upije se u kosu, ne znam kako, ali se osjeti… a meni to gadno. A šta ću, sjedne i gleda me onim vlažnim očima a ja ćutim i jedva trpim taj miris…
– A kakva je? – uslijedi pitanje jednog mladića spremnog da „vjeru proda za večeru“.
– Ma onako, nije loša, mlada je ona – nije stara, nije neka baba. Nije loša.
– Pa eto… – pragmatično će sagovornik već naoružan grešnim mislima.
– A pička svejedno miriše na ćevape… – ubaci se u diskurs jedan između dvije serije trbušnjaka.
– UH! JEST TO DOBRO!

Nakon krešenda u vidu usklika (ne)vjernika spremnog da za znoj ignoriše loj, uslijedi krug potvrdnog klimanja glavom prisutnih vježbača na prethodne konstatacije, a zatim se priča nastavi u drugom smjeru, o tome gdje je najbolje servisirati vozila marke BMW. Za to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić, nimalo slučajno – nadasve kvislinški, parkira svoj italijanski automobil sa Poltrona Frau kožom (trener Sale: „Sačuvaj nas, bože, rata i Fiata!“) ne-BMW na parking jedne druge teretane…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XI