Ispod Čoline mrke kape

Oko 14:30 na mobilnom uređaju otkucah M.Z. Deliću kratku poruku sljedećeg sadržaja:

Promašio sam skretanje i izgubio se na Trebeviću. Spuštam se kozjom stazom, mokar sam do gole kože, blato je, u patikama sam. Ako preživim, odoh na ćevape.

U prvi mah, poruka nije htjela da ode, nije bilo signala. Nivo panike izuzetan. Ne znam gdje sam – nazad ne mogu istim putem – nemam snage, za orijentaciju prema dole treba da mi posluži grad kojeg ne vidim od oblaka i magle (kao olakšavajuća okolnost neka bude to da nisam vidio ni vrh Trebevića iz istog razloga). A još kad oblak zagrli Čolinu kapu, odnosno, ono za šta ću naknadno pročitati da je Čolina kapa…
Tome valja pridodati da prethodnih sat i po nisam vidio nijednog čovjeka, a srećom, nisam vidio nijednu životinju (mada je tu stajala tabla da sam na području lovišta), iako sam čuo veoma neartikulisane krike iz šume podno opservatorije. Kao gratis na sve to je došao komad žute trake na kojoj piše POZOR! MINE! koji je stajao pored staze kojom sam se spuštao.

Ipak, bitno je bilo ići prema dole (nizbrdo!), a u jednom trenutku uslijedi olakšanje, hava se razmaknu te sam ugledao prve krovove kuća. Ali, i do njih je trebalo doći:

Ipak, išlo je to normalno. Polako, ali normalno. Pod ručnom, ali normalno. Pola sata kasnije sam prošao kroz naselja koja su obilježena na planu grada, Mahmutovac, Bistrik, te nekih sat nakon toga stigoh na posljednju stanicu, u ćevapdžinicu „Kod Keme“. Nakon ćevapa, suveniri na Baščaršiji pa preko Grbavice i Vraca zaokružih 20 km šetnje do Istočnog Sarajeva gdje sam te večeri uz pomoć Google Earth vidio da nisam bio baš tako izgubljen, ali i da sam prošao tridesetak metara od zloglasne jame „Kazani“.

Sve u svemu, strah je veoma zdrav, a prva moja posjeta Trebeviću je obilovala zdravljem. Na području same bob staze, kuda sam prošao, u toku rata su vođene borbe, bilo je mina, veći dio je (prostorno) uklonjen, ali je teško biti 100% siguran s obzirom na konfiguraciju terena i pomjeranje mina usljed djelovanja vremena, atmosferilija i gravitacije. U tom slučaju važi pravilo, držati se asfalta, betona, kamena, staze, tuđeg traga, koje sam poštovao. Zbog ružnog vremena i umora, propustio sam da se popnem na Vidikovac – nekadašnji završetak žičare na Trebeviću, al’ za sve postoji drugi put, a počesto drugi put zna biti bolji od prvog…

Sve u svoje ime, sve u svoje vrijeme

I once was there kaže Stevie Salas, a ja se slažem. Lokalitet Babanovac, Vlašić planina, gdje sam posljednji put zvanično bio u februaru 1991. godine… tad je to bilo malo drugačije. Ova (mala) građevina sa slike je dobro prošla u odnosu na hotel u kojem sam takođe bio… njega više uopšte nema.

Pored hrpe mina posijanih po planini – budući da je tu bila linija razgraničenja, Babanovac je trenutno urbanistički užas, jer je izgrađeno nebrojeno vikendica (i većih građevina) dok pored njih stoji hrpa srušenih i napola srušenih objekata. Što je bilo srpsko i državno, sad je ničije i tako stoji, pa čak i olimpijska skakaonica kojoj fali jedan integralni dio a na čijem doletištu je sad parking nasut šljunkom. Doduše, to je parking objekta u kojem je Džontra večerao na putu za Sarajevo… a to nikako da ispričam.

Bilo kako bilo, neke stvari su se promijenile, a neke i nisu, kao što je PANORAMA prema Travniku. Ne sumnjam da je ona bila približno ista i u februaru 1991. a i u avgustu 1992. godine, kad je na tom istom mjestu bio moj otac, doduše, drugim povodom…

Hiljadu i po od Bajrinih deset s lukom

Kaže meni stara majka: “Sine, ti si jako glup. Ta tvoja inteligencija, u redu, međutim, ti si jako glup.” A ja nisam htio da idemo lijevo. Štaviše, stajao sam na raskršću u nadi da će se druga dva člana ekspedicije okrenuti i vratiti na desni put. The right way was the right way.

Desilo se tako prije određenog broja dana da je jedno neformalno planinarsko društvo (NPD), koje će u ovoj prilici ostati anonimno iz određenih razloga, išlo na jednu planinu koja će takođe ostati anonimna iz određenih razloga, ali ću reći da se podno te planine nalazi grad sa najvećim brojem ćevapdžinica po broju ugostiteljskih objekata po broju stanovnika. NPD je ovoga puta brojalo tri člana, što je bio porast od 50% u odnosu na standardnu ovosezonsku brojku, gdje smo za tih 50% izgubili na testosteronu i šovinizmu ali dobili na estrogenu i odgovornosti.

Prvo ovogodišnje planinarenje NPD je sadržalo skoro sve klasične elemente planinarenja u stilu NPD: kvarovi na odjeći u vidu cijepanja, očaj i depresija te krajnje nepotrebno ugrožavanje sopstvenih života. Krenimo redom.

Ranom smo zorom toga jutra poranili da bismo trećinu Bosne pregazili, idući ka našem odredištu mnogo smo snijega vidjeli al’ nigdje nismo stajali. Sve do. Nakon što smo crnog vranca bijelog Pežoa 206 1.1 benzin parkirali na tačku od koje više nema tačaka – makadamski put koji vodi do samog vrha je bio netaknut, netaknut od strane zimske službe, informišemo se o detaljima na putokazu koji stoji. Udaljenost do planinarskog doma je 5,6 km a do samog vrha je 8,7 km uz visinsku razliku od oko 500 metara. Ne zvuči pretjerano, s obzirom da smo poranili, može se. Međutim, planina je planina. Uzbrdo. Uzbrdo zna biti nezgodno. Posebno ako ima snijega. Dubokog. Po prvi put sam zavidio duhovnom i nemoralnom vođi na tome što u teretani radi definiciju. Kako smo zagazili na snijeg, on je propadao kroz snijeg, a ja sam baš propadao kroz snijeg. Najgore u propadanju jeste što propadneš. Teško se iščupati. Prilikom čupanja čovjek ne bira metode, tako da se ne stidim previše nekih pokreta na koje sam bio primoran, a ne bi ih se stidio ni rahmetli Majkl Džekson. Ipak, za donji dio trenerke je to bilo previše te je došlo do cijepanja. Uspješan nastavak tradicije započete na Klekovači. To i ne bi bio toliki problem da sam se sjetio da obučem donji veš koji nema rupe na strateški značajnim mjestima. No, ovo nije erotska priča. Uglavnom, prva dionica planinarske staze se pokazala kao vrlo nezgodna, u suštini veoma jednostavno penjanje po blago nagnutom proplanku postaje agonija bez adekvatne trakcije. Nije pomagao ni bočni vjetar koji je temperaturu sa ugodnih -10 stepeni po Celzijusu snižavao na onu koja stvara male ledenice na brkovima. Ipak, zahvaljujući sinergiji u vidu morala i planinarske opreme, nastavljamo dalje gdje staza postaje znatno blaža, pravolinijska te se ubrzo nazire i planinarski dom što meni, koji sam bio najslabija karika, daje dodatnu snagu da nastavimo uzbrdo umjesto logički nizbrdo, u pravcu grada sa mnogo ćevapdžinica. Otprilike na visini gdje se nalazi planinarski dom prestaje uzbrdica a počinje visoravan koja je površine nekih 2 x 2,5 kilometara. Iznad smo linije oblaka, na zapadu se u daljini vidi Klekovača, na jugu je u blizini Vranica a sjeverno od nas je naš cilj, vrh na kojem se nalazi TV relej sa podzemnim tipskim JNA objektom. Kratko se uključujemo na makadamski put s kojeg skrećemo pred planinarskim domom koji je… zaključan. Događaji koji su tada uslijedili (a tiču se ulaska u dom) su u domenu velike magije duhovnog i nemoralnog vođe te kao takvi podliježu cenzuri pa ću reći da se nadam da nas Jusuf Pečenković shvata.

Nastavak puta donosi drugi najfascinantniji zajeb u dugoj jednogodišnjoj istoriji planinarskih zajeba. Visoravan bez drveća, goloravan, relej udaljen jednostavnih kilometar i po vazdušne linije, sunce, vjetar, Bosna. Zvuči jednostavno? Iako je na raspolaganju i makadamski put koji je relativno sigurna šema (ne hvata se snijeg na šljunak), isti nije u vidu prave linije te se odlučujemo da uputimo jedan direkt planini. To je ispala relativno loša ideja, usljed ogromnih a povremeno i nesagledivih nanosa snijega u koje smo upadali. U jednom trenutku smo ličili na mali karavan slonova, ovaj testosteronski dio ekipe, jer smo na sve 4×4 milili kroz snijeg. Ipak, to je bilo pred sam cilj, kod golih stubova nekadašnje JNA ograde, nakon preko dva sata utrošenih na kilometar i po puta. Na vrhu nas dočekuju antenski tornjevi, “Andrew” kaponiri, katanac na konaku ali i polupani prozori, određen broj pravilno postavljenih neobrazloženih stubova koje je vjetar u kombinaciji sa snijegom preobličio u avangardne skulpture. Pogled tamo, pogled ovamo, gdje god pogledaš, Bosna, snijeg, planine, oblaci. I vjetar. Piči vjetar, uši otpadaju, ne da stajati. Hitro koristimo priliku za slikanje te odlučujemo da hitro drugim putem krenemo nizbrdo. Naime, pored releja se vide tragovi mašine zvane ratrak, te se odlučujemo da pratimo iste, jer ratrak nema kuda sem nizbrdo. Ratrakovim stazama revolucije smo krenuli poprilično ugodno, bez propadanja kroz snijeg kojeg je uglavnom oko 60 cm. Međutim, bilo je određenih dionica koje su djelovale kao da se ratrak teleportovao po 10-20 metara. Tu je vjetar nanio rastresit snijeg preko ratrak staze, a isti je onda funkcionisao kao izolacija utabanom sloju koji bi tako pokriven otpustio… Dakle, opet propadanje. Međutim, sve je to za ljude, dok se nismo sa goloravni spustili u područje gdje počinje šuma. Tragovi ratraka se gube, tu su tragovi motornih sanki i nešto kao raskršće. Možemo lijevo ili desno. Desno je nešto što se meni čini kao skijaška staza (prirodno stanište ratraka), a lijevo je logičan put za duhovnog i nemoralnog vođu. Za njim je krenula gospođica članica ekspedicije i ja ostadoh kao vlak u snijegu Mate Parlov Marijan Beneš. Koji minut. A zatim krenem za njima u najfascinantniji zajeb u dugoj jednogodišnjoj istoriji planinarskih zajeba. Kroz šumu, kroz neutaban dubok snijeg, a tragovi motornih sanki su plitki i ne pomažu puno. Agonija kojoj se ne nazire kraj, uz ultimativan apsurd – sve se to dešava na putu nizbrdo. Krećemo se užasno sporo, najviše zbog mene i posljedica izjedanja ogromne količine konditorskih proizvoda u kratkom vremenskom roku neposredno prije ove ekspedicije. Upadam, sva sreća ne propadam do kraja (!), čupam se nekako dok se druga dva člana bolje nose sa mekanim snijegom. Duhovni i nemoralni vođa, pun snage i mladosti, s ciljem skraćivanja agonije odlučuje da požuri ispred nas da stigne do auta pa da nas pokupi usput. Jezdi on niz planinu, gospođica polako, ja milim, i nekako. Završi se taj zajeb koji ćemo par minuta kasnije u potpunosti sagledati. Izađošmo iz šume na cestu kojom smo prošli, pa u pravcu tačke nakon koje nema tačaka, u susret duhovnom i nemoralnom vođi… Crni vranac bijeli Pežo 206 1.1 benzin ubrzo stade ispred nas te nam pruži sigurno utočište a vođa nas pohvali kako smo bili relativno brzi te još reče:
– E, a jeste skontali da na ovom drveću sa druge strane ceste stoji oznaka da je tu minsko polje?
– Da, a ta ista oznaka stoji i na ovoj strani kuda smo mi prošli.

I tako ja to ispričam svojoj majci, a ona mi kaže da sam ja jako glup. Spomenem to Bobi, a ova mi sva razdragana uruči utješnu nagradu u vidu riječi: “Nisi jako.” Žene… jedna sasvim druga tema.

Kao i obično nekoliko slika, djelimična ilustracija našeg putovanja:
Photobucket: Anonimna planina 30.01.2012.
Slika je malo i jednolične su usljed surovosti ekspedicije. Jednom skinuta vunena rukavica je zaleđena vunena rukavica. Snijeg na objektivu je zaleđen objektiv. Svaki korak je bio težak. Nadam se ljetnoj varijanti ove akcije.

Srebrn dolar za put za jug

Zemlja popularno zvana Bosna je sastavljena od dva osnovna dijela, Bosne i Hercegovine. Nisu samo predrasude i stereotipi ono što, uslovno rečeno, ne ide na ruku Bosancima koji su Hercegovci. Tu je i sam reljef. Ne kažu stari Latini džaba Nomen est omen. Dok u Bosni, mom omiljenom dijelu Bosne, imamo primjere kao što su Vedro polje, Medeno polje, Klekovača (šljivovica, viljamovka), u Hercegovini imamo Crno polje, Čemerno i Prenj. Šta, uopšte, majku mu (pozdravim svaki put kad je vidim kako se sa punim cekerima vraća sa pijace), znači, majku mu, Prenj? Nemam pojma šta znači, ali sama ta riječ čisto onako fonetski ne vuče na dobro. U današnjem vremenu (digitalnih fotoaparata), postoje određeni alati koji mogu biti iskorišteni zarad uništenja čovječanstva ali i u još neke dobre svrhe. Jedan od takvih alata je internet. Na internetu ima raznih stvari, golih tetica svih boja i veličina, i još nekih stvari za koje sam čuo ali nisam nikad vidio pa ne bih o njima. Uglavnom, ima tih golih tetica koje su… A, da, šta sam htio reći? Ima i Google Earth. Odlična stvar, posebno za nas bildere živčane od proteina (što nam je draga šarena slanina), povremeno planinare. Tako sam ti ja svojevremeno putem tog programa istražio planinu Prenj uzduž i poprijeko. Nije mi se svidjelo naročito. Sve je bilo nešto > i < a ništa nije bilo lijepo ^. Pored toga, dovoljno o toj planini govori podatak da JNA nije pošteno izbušila nijedan njen vrh. Bušili su malo okolo, sa strana, neka tamo atomska skloništa pravili ali ništa bitno. No, kad sam dobio poziv da idem na Prenj, nisam mogao odbiti…

Kao i obično, nismo bili u punom sastavu. Ovoga puta su išli:  1) duhovni i nemoralni vođa mladi Z. Delić i 2) B. (kao brko) Vlajić. Rano je to jutro 04.10. tekuće godine, bili smo dio planinarske ekspedicije koja je brojala devet članova, odnosno osam plus Rafo legenda. Njega smo pokupili u Jajcu. Vođa našeg pohoda je bio iskusna starina Boro, čovjek koji redovno u knjigu gostiju na Prenju upisuje riječ „predivno“ (bez komentara).
Da bi se iz Banjaluke došlo na Prenj, treba preći više od pola Bosne i još komad Hercegovine, i dok ne mogu tvrditi za ostale, mogu reći za sebe: samo nek’ se putuje, nije ni bitno gdje se ide, niti da li će se doći na odredište. Volim da vozim i da se vozim. Išlo se kroz kanjon Vrbasa – Jajce, Uskoplje, Prozor, Jablanica… Zanimljiv je to krajolik, za razliku od npr. Vojvodine, a usput se mogu vidjeti i fascinantna ljudska dostignuća kao što su hidroelektrane Jajce II i Rama. Mislim, to su ogromna postrojenja u stijenama kakva, s obzirom na trenutni kurs kojim idemo, nismo i nećemo biti u stanju da ponovimo ni u njihovom desetom dijelu. Nema više lopate Alije Sirotanovića… Elem, to je meni zanimljivo, podzemna gradnja, možda nekome i nije, ali, u jednom trenutku (otprilike nakon HE Rama) se cesta koja prema Mostaru ide dolinom Neretve pretvara u čistu poeziju. Široka zelena rijeka koju miluju zlatni sunčevi zraci, nasuprot nje stijene povrh kojih je tamna šuma i, kako to kažu mladići iz The Allman Brothers Band, the road goes on forever. Barem tako izgleda. A mi smo u pregrađu Mostara morali skrenuti lijevo da bismo stigli do vazdušne banje Rujišta. Tu je nekad bio planinarski dom, danas je kamena ruševina pored koje je manja planinarska kuća Rujišta. Tu se parkira bijeli Ford kombi a mi, u skladu sa planinarskom tradicijom, nastavljamo pješke. (Jesam li spomenuo kako mrzim planinarsku tradiciju?) Da ne zaboravim, tu su nas dočekala dva planinara iz Mostara te nas u tom trenutku ima koliko i članova jednog fudbalskog tima na početku utakmice. Opterećeni raznim planinarskim opterećenjima, krećemo u šetnju od dva i po sata do naše baze, katuna odnosno livade na lokalitetu Bijele vode. Ima tu hodanja, ima uzbrdo, ima malo i nizbrdo (a nizbrdo je super!), ima malo da se skrene s puta pa se ide stazom koja je označena sa dvije žute trake. Desno, mine. Lijevo, mine. Pa se onda vrati na put. Pa na putu ima tragova kamiona i divljih svinja. Onda na jednom mjestu ima hrpa šljunka i planinari iz Mostara nam kažu da je dotle kamion mogao dovesti materijal. Dalje se na točkovima ne može. Stopala ili kopita. Od te tačke nema previše do naše baze, samo što ima malo više uzbrdo, al’ šta da se radi. Stižemo brzo do baze, prolazimo pored nove planinarske kuće Bijele vode (u nju nećemo, ona se plaća) i razmještamo se. Dio na livadu u šatore a dio u sklonište odnosno katun. Katun je sagrađen po principu mramor, kamen i željezo, al’ uglavnom mramor i kamen a od toga više kamen. Rudimentarna postavka, što se kaže, koliko para, toliko i muzike. Ipak, sasvim dovoljno. Nekoliko nas se, budući da je dan dogurao otprilike do svog šesnaestog časa, odlučuje na malo planinarenje po kršu Sivadije koji nam se nalazi iznad glava. Ostali se odlučuju za odmor pred sutrašnji skrš. Dakle, ostali su ostali. Kreće nas sedam, odmah pa uzbrdo. Uzbrdo nije super. Ide se uzbrdo a onda se penje preko stijena. To baš nije super. Penjali smo se tako, a onda je komšija odustao. Ostalo nas šest. A onda smo se penjali još. Divan opis planinarenja. Elem, popenjali smo ti se mi solidno, izbili smo na greben. Sa druge strane, druga strana. Ista kao i prva. Go krš, kamen, zveka i vukojebina – sve to zajedno. Na padinama udaljenim 3-4 kilometra kamen kao izliven, kao ogromne ploče sa mjestimičnim pukotinama. Otprilike kao ploča RRČ na Klekovači. Naprosto fascinantno. U daljini se vide slične takve planine, kao i neke još gore. Sad mi je jasno od čega su divokoze podivljale. No, dan se bliži svom kraju a sunce zalasku te mi kraćim putem krećemo nizbrdo. Prenj je takva planina da čak ni nizbrdo nije super. Štaviše, gore je nizbrdo nego uzbrdo. Prosto da se čovjek zapita… Nego, išli smo tako nizbrdo, kako smo išli tako je mrak padao a i bez toga je postajalo sve opasnije. Na par mjesta je dolazilo do sitnih odrona kamenja. Nimalo zabavno. Posebno za one koji su niže od mjesta odrona. Bilo je tih sitnih a onda se desio jedan malo krupniji. Solidan komad stijene (cirka 50 x 30 x 20 cm) mi se odlomio pod nogom. Sreća po mene jeste da su ruke i druga noga bile na sigurnom. Nesreća po sve ostale jeste da su bili ispod mene. Posebna nesreća je bila što je za tom stijenom krenuo jedan manji komad stijene i jedan kamen. Najposebnija nesreća jeste što je našeg duhovnog i nemoralnog vođu mladog Z. Delića taj kamen pogodio u glavu. U cilju izbjegavanja stijene on je napravio lijevi manevar zvan kidam nadesno, i uspio da izbjegne stijenu ali ga je kamen pogodio u potiljak. Sreća u nesreći jeste da je on imao kačket na glavi. Nesreća u nesreći jeste da ga je kamen pogodio u onaj izrez na kačketu sa zadnje strane. E, sad, iako bi ovo neki mogli protumačiti kao (ilegalan) pokušaj skidanja mladog Z. Delića sa pozicije duhovnog i nemoralnog vođe NPD „Nizbrdo“ zbog njegove prebildanosti (što je na sve druge načine nemoguće upravo zbog njegove prebildanosti), ja mogu reći da je to jednostavno bio najšugaviji mogući trenutak otkad planinarim. Super je planinarenje, ali ne toliko. Apsolutno ne toliko. Na svu sreću (nema sreće bez nesreće), našli su se tu na licu mjesta zavoji, rana (solidna posjekotina) je isprana i previjena. Mrak je pao (a pored mraka i moj moral), ali, sva sreća, nije pao mladom Z. Deliću na oči, te smo uspjeli nastaviti dalje. Ipak je to mlad momak, zdrav, sportista, ide u teretanu, što kaže moja majka, jaka je to krv.
To veče smo proveli u katunu, mi iz katuna sa još pridruženim šatordžijama, jedući i pijući kao da smo na maturi a ne kao da smo došli da se patimo po nekakvoj planinčugi. Usput smo se upisali u priručnu knjigu gostiju, te smo mladi Z. Delić i ja iskoristili priliku za besramnu promociju NPD „Nizbrdo“ i našeg opuštenog planinarskog koncepta zasnovanog na idejama Olivera Mandića i Mohande Gandija. Takođe, u to neko doba sam se sjetio da sam ja na sebi prilikom penjanja imao majicu sa logom kultne novosadske grupe Pero Defformero. Sad tu majicu na sebi ima planina Prenj. Meni je ta majica bila malena, ali mislim da je planini taman. Stigli smo da se ispričamo o ovome i onome, eventualnom planu sutrašnjeg odlaska u Mostar sa ciljem dodatnih medicinskih zahvata – ukoliko se stanje mladog Z. Delića pogorša do jutra, te sam ja saopštio kako sam i ja za putovanje u Mostar a kako nisam za penjanje na Otiš i Zelenu glavu. Nije u pitanju ni umor ni to što ja mrzim uzbrdo, jednostavno, htio sam malo da razmislim o svemu. I da se naspavam. I da razmislim.

Tako je i bilo. Noć sam proveo razmišljajući zatvorenih očiju i prisluškujući da li će nas posjetiti puhovi. Nisu. Pred kraj noći sam uhvatio malo sna (da napomenem da su hrkanje i prdeži bili u podnošljivim granicama, u pitanju je moj bioritam), a onda su planinari počeli da se bude. Polazak je planiran za 06:00, mladi Z. Delić se probudio i bio je spreman i oran za akciju, bilo mi je drago to vidjeti te sam mu ustupio fotografsku opremu, pouzdani Lumix FZ-8 i okrenuo se na drugu stranu. Idite vi, ja ću malo da razmišljam u hibernaciji… Sve do tamo negdje podneva, kad mi se više nije dalo prevrtati te sam izašao iz katuna i odgegao se do bunara da uvježbavam vještinu vađenja vode pomoću flaše na kanapu na kojoj je zavezan kamen. Voda je bila mokra i više vodena nego juče, kad je dobila nadimak vokraća. Ne bih da objašnjavam. U tom su se pojavila i dva čovjeka, iz Mostara su tu oni, jedan je imao pušku na ramenu. Nisu krenuli u lov nego u šetnju, zato puška. Stigao sam sa njima da popričam malo o konceptu planine te sam nakon toga bio prepušten tihovanju na markiranom kamenu koje se u jednom trenutku pretvorilo u tihovanje sa sunčanjem na markiranom kamenu. Kamen gori, val se pjeni, reče onaj hercegovac u „Audiciji“. Lijepo je to, vala, rekao.

Ekspedicija čiji nisam bio dio se vratila sa ekspedicije u srednjim popodnevnim časovima. Iako sa kojim satom zakašnjenja u odnosu na planirani termin, uspjeh njihovog pohoda je bio 100%, Otiš i Zelena glava su osvojeni. Uslijedilo je relativno dugo pakovanje, nakon kojeg smo bili spremni za polazak. Potrudili smo se, a i uspjeli, da planinu ostavimo onakvu kakvu smo je bili i našli, makar što se tiče ovoga što nije odron. Šetnja nazad je bila duga i bolna (posebno za sve ostale koji su taj dan već imali oko sedam sati hoda u nogama), ali je vrijedilo s obzirom na prezuvanje u civilnu obuću kod kombija. Tu smo se rastali sa drugarima iz Mostara planinarima, oni golfom a mi malo poslije za njima, niz fantastične serpentine dok se topliji dio spektra duginih boja prelijevao na planinama nasuprot Veleža. U povratku smo iskoristili par ranih prilika da stanemo i opskrbimo se namirnicama tako da je na kraju ispalo da sam otišao tamo mršav a vratio se debeo. Pri tom neću ništa reći o lepinjama sa kajmakom iz Jablanice. A pekara se zove Putnik. Janjetina i most kojeg je srušio onaj zlikovac Jul Briner ostaju za neku drugu priliku. Ona tužba protiv njega nije urodila plodom, pišem drugu…

Kao i obično, izbor fotografija:
http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/Prenj4510/
Samo napomena: vjerni Lumix je iznevjerio u rukama mladog Z. Delića, rad u pogrešnom režimu nije izgovor. Možda naknadno proberem neke i pokušam da ih dotjeram u Photoshopu da ih dovedem na potreban nivo kvaliteta pa dodam u album…