Trenutak sudara svjetova vrijedan 7.464 pjesme Crvene jabuke

Boro iz Dervente je moj stari ratni drug sa filozofijade u Herceg Novom. Godina je bila 2002, fakulteta sam bio prva godina, a Boro je bio prvi lik kojem sam se – nadasve kurtoazno – obratio u autobusu. Nikoga od saputnika nisam znao, te sam njega prvo upoznao, pitanjem „koja je godina?“. Boro je bio „godina sedamdesetšesta“, obzirom da u tom trenutku uopšte nije studirao; na filozofijadu je krenuo onako, sa četkicom za zube u jednom džepu vijetnamke i kupaćim gaćama u drugom. Rajko, Sanjin, Boro, Keki i još neki… tada, upoznašmo se. A organizator izgubljeni Ilija, čovjek kojem je nakon te filozofijade zabranjen pristup u SOFF (Studentska organizacija Filozofskog fakulteta). Šta reći pored činjenice da je fudbalski tim našeg fakulteta, na onu jednu utakmicu kad su zapravo našli gdje je stadion, izašao u „dresovima bez dresova“, sa brojevima napisanim karminom na leđima. A jebem ti život.

Nego, ovo nije priča o toj filozofijadi, a ni nekvalitetu naredne. Boro je, na žalost, jedini kojeg sretnem od tih ljudi, ostali su završili ko zna gdje. Uvijek se rado prisjetimo tih par dana sile i slave, ovoga i onoga. Nego…

Neki dan se zadesili, idemo buvljakom i zagledamo sitnice, prebacujemo pokoju, kad on ugleda cipele, brodarice. Kao onomad što je Midži imao i nosio kad nije išao na časove rep plesa u „Mjuzik Hol“. Fine brodarice, smeđa koža, očuvane. Proba ih Boro, pa nešto okreće glavu…
– Koji broj ti nosiš? – upita me.
– Pa, 44 uglavnom.
– Nisu ni za tebe…
– Tebi ne odgovaraju?
– Velike.
– Kako velike? – upita ljubazna prodavačica, postarija žena a pomlađa baba.
– Velike mi za broj… – snuždeno će Boro.
– Pa to je 42. Koji ti broj nosiš?
– Pa 41…
– Čuj 41! Pa to nisam vidjela, muško da nosi 41! Tako mali broj! Jedini kojeg znam da je nosio 41 je bio moj pokojni muž…
U tom trenutku Boro pogleda pomlađu babu, a pomlađa baba pogleda njega. Takoreći se zgledaše. Prisutnima nije bilo svejedno. Osjetilo se tu nešto u zraku… ali na kraju cipele ipak ostadoše na prodaju.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII

Iako to ne djeluje tako kad ih vidite na posterima, plakatima, naslovnim stranama magazina i fejzbuku (ili kako uz osmijeh odlaze sa vašom djevojkom), za čvrste momke teretane Sokolskog doma postoje mnoge prepreke na mukotrpnoj stazi koja vodi do ličnog posjedovanja jednog ili više primjeraka savršenog tijela – brutalnog siledžije ili romantičnog ljubavnika. Put do tih sokolskih ideala koji kod žena izazivaju raspomamljenu zaljubljenost i refleksne zemljotresne orgazme (kao donkey punch šakom punom feromona), a kod muškaraca strahopoštovanje izvan dometa zavisti, oduvijek je popločan željeznim ciglama kružnog oblika i različitim preprekama i izazovima. Jedna od tih prepreka je i mjesec maj u svom totalu i globalu.

Zašto baš maj, upitaće se neko neupućen i zakinut krunskim znanjima iz nauke Logike? Zato što je maj posljednja stanica za zimsku masenu nevaskularnost, bjelinu i nedepiliranost, a dotični 31-dnevni zlikovac mladim i starim vježbačima podbacuje klipove u točkove u vidu različitih nesportskih prežderavanja u prirodi a i u društvu. Za početak je tu 1. maj, praznik rada – i u nedostatku rada – masti i slasti koje cure niz rešetke roštilja. Potom slijedi Đurđevdan na kojem čak i oni koji nisu s onom koju vole ne mogu dobrom komadu masne mesine da odole. Na Đurđevdan se veže Markovdan, a zatim slijedi prividna pauza ali realni početak ljetnog režima rada (izazov boravka na otvorenom te, shodno tome, opasnost od treniranja bez stručnog nadzora!) koji može da odvuče pažnju od ozbiljnog treniranja tegova. Takođe, tu je i 25. maj, negdašnji Dan mladosti koji zna da zavede i poneke uzorne hrišćane i navede ih na neprikladan unos lipida…

Ipak, maj dođe i prođe a neki problemi ostanu, kao miris roštilja u zraku dugo nakon što se isti zagasi. Tako je jednom prilikom veteran teretane Sokolskog doma Masivni Midži pričao mladim vježbačima o svom transportnom problemu…

Naime, Midži se – dok je BMW X6 na servisu – za povratak s treninga koristi uslugama javnog prevoza. Problem sa javnim prevozom jeste to što je javni, te ostavlja priliku svakojakim ženskim barabama – pa i onim koje ne zadovoljavaju standarde (!) – da spopadnu Midžija, neprikladno se prigrle uz njega i gledaju ga očima punim želje za snošajem i uspješnom oplodnjom. I dok to nije rijetkost prilikom pojavljivanja kapitalnih primjeraka članova teretane Sokolskog doma u javnosti – međ’ ženama i beta mužjacima, takve situacije znaju ponekad da budu blago neugodne iz ovih ili onih razloga…

– Ajoj, ima jedna, mislim da radi u roštiljnici, svaki put kad je druga smjena s posla se vraća istim busom kao i ja, uvijek sjedne do mene… Ma, uvijek! I da je bus prazan ona će sjesti do mene! A osjeti se na loj…
– Pa kako miriše? – zapitaše neki nesvjesni majske problematike.
– Ma loj, izgleda upije se u kosu, ne znam kako, ali se osjeti… a meni to gadno. A šta ću, sjedne i gleda me onim vlažnim očima a ja ćutim i jedva trpim taj miris…
– A kakva je? – uslijedi pitanje jednog mladića spremnog da „vjeru proda za večeru“.
– Ma onako, nije loša, mlada je ona – nije stara, nije neka baba. Nije loša.
– Pa eto… – pragmatično će sagovornik već naoružan grešnim mislima.
– A pička svejedno miriše na ćevape… – ubaci se u diskurs jedan između dvije serije trbušnjaka.
– UH! JEST TO DOBRO!

Nakon krešenda u vidu usklika (ne)vjernika spremnog da za znoj ignoriše loj, uslijedi krug potvrdnog klimanja glavom prisutnih vježbača na prethodne konstatacije, a zatim se priča nastavi u drugom smjeru, o tome gdje je najbolje servisirati vozila marke BMW. Za to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić, nimalo slučajno – nadasve kvislinški, parkira svoj italijanski automobil sa Poltrona Frau kožom (trener Sale: „Sačuvaj nas, bože, rata i Fiata!“) ne-BMW na parking jedne druge teretane…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XI