Ko ne voli medvjede… šta tek misli o ljudima?

Da bi bila „u korak sa svijetom“, i Banjaluka ima svoje teroriste! To su spodobe iz lovačkih udruženja koje su u dogovoru sa Ministarstvom poljoprivrede RS ubili (iz puške!) medvjeda koji je u nekih desetak dana šetanja prešao oko 50 kilometara, od sela Karajzovci nadomak Gradiške gdje je prvo uočen pa sve do Banjaluke gdje je skončao…

Da se razumijemo, nisu to teroristi (ne treba zloupotrebljavati taj termin u ovim vremenima, možda samo malo, ponekad), to su krembili, kako ovi „lovci“ tako i oni iz ministarstva. Ubili su medvjeda koji je prešao toliko kilometara a usput nije nikoga napao, ni ljude a ni domaće životinje. Kao što su neki pravilno pretpostavili, radilo se o medvjedu koji je odrastao u zatočeništvu a zatim je pušten „na slobodu“ kad je prestao biti „mali i sladak“ i postao skup za održavanje. Dakle, bila je to polupitoma životinja blago nespremna za život u divljini, što objašnjava njeno kretanje i postupke.

I ubiše ga krembili. Kaže krembil ubica kako je nakon prvog metka medvjed krenuo na njega („‘Ajde?“), pa onda i taj drugi metak. A prvi metak je bio jer u Republici Srpskoj nema puške za omamljivanje… i jer je ovako bilo jeftinije, nego, po „prvobitnom planu“, uspavati medvjeda pa ga transportovati u divljinu; nema veze što je medvjed zaštićena životinja za čije se ubistvo plaća odšteta, riješiće se nešto, pisaće se da je ubijen pod prijetnjom homeland security, jer je to uvijek prioritet.

Žalosno.

Osude javnosti su maltene jednoglasne. Samo krembili ćute. Naspram njih lavina. Osude su apsolutno na mjestu, međutim, da li će se desiti nešto na osnovu tih osuda, ostaje da se vidi. (Ovdje se radi o završenom slučaju, ali za neki naredni…) Ako nas je istorija nešto naučila to je da će te osude ostati na nivou osuda. A opet, zanimljivo je i da je reakcija takva zbog jednog medvjeda, za kojeg je javnost prvi put čula prije desetak dana – bez kojeg je živjela sve dotad, u državi gdje je milion problema, ljudi nemaju hljeba da jedu pa umiru od gladi, iako je davno stao rat.

Bez miješanja politike u priču i nepotrebnog objašnjavanja, socijalna slika je… čista apstrakcija, tako da je egzistencijalna postavka ekstremno razuđena za život ljudi, a tek životinja. U skladu s tim nelogično može djelovati lavina reakcija za medvjeda, ali, iako to ne djeluje tako na prvi pogled, postoji sasvim logična sprega. Naime, krembili ubistvo = 1 zgoditak, javnost osude = 0 zgoditaka. I to je stanje na semaforu, činjenično. Ubistvo je prošlo. Modus operandi, uspješan, tako da je ovo ubistvo medvjeda samo analogna primjena generalnog načina tretiranja života. U ovom primjeru to djeluje strašno zbog proporcije… a i jeste strašno.

I sad, što se prethodno spomenutog života tiče, u pitanju su, prije svega, ljudi (sa ili bez navodnih znaka). Ti ljudi smo mi. („I mi i vi, svi mi ovdje zajedno, smo mi!“) I takav je naš odnos prema životinjama jer je takav naš odnos prema ljudima. Neljudski.

Realno.

Ni Olova, ni Trnova

Tamo neki onaj januar, visok datum, tanki novčanici zaposlenih nesretnika – seksualni život za taj mjesec na izdahu. Nije baš proljeće u Nišu, ali otanka zima bosanska, bi; sem kad je gruvalo kao na razglednicama. Do Bihaća i nekako, vrijeme je htjelo pa nije, pošlo a da ne zna da li je došlo; preko Prijedora i Novog smo došli.

Sitna kiša je kvasila siv dan, u magli je Plješevica, snijeg je neki krut ostao podno. Sa Garavica Klokot je izgledao kao moćni Amazon, što se odozgo topilo polja je potopilo. Na Uni patke kao vrapci (a vrapci kao žabci), u restoranu ćevapi nikakvi („al’ standard“), sve što je – tu je, samo nema onoga što je bilo a nikad više biti neće.

Turizam i nije bio neki – ali šoping kvalitetan – a već je vrijeme da se krene; put za Jug, ovaj put. Veče donosi novu (51) nijansu sivog, blago je penjanje odmah, Gorjevac prema Dubovskom. Povremeno se pojavljuje i nasmijan mjesec, valjda da osvijetli vukovima da bolje vide medvjede. Počinje snijeg; na autu su ljetne gume, jedine koje imamo.

Dublje u noć, magle na prozorima nema; grije klima, ugodno je, unutra. Duga svjetla bolje ne paliti, samo se vidi duplo više pahuljica koje lete u susret. Snijeg se prima za asfalt, svako skretanje van tragova prethodnika je posao za malog remorkera. A prethodnika nema na vidiku, kao ni sljedbenika ili bilo koga na toj nesretnoj cesti.

U jednom trenutku, muzika prestaje – uređaj se pregrijao; na disku prva pjesma Pink Floyd – Wish You Were Here, a takav je i ostatak – ona izabrala. Nastavljam u tišini da vozim, ne znajući gdje, ne znajući kako, držeći volan kao… mnogo asocijacija od kojih su neke i pristojne. Na suvozačevom sjedištu, ona spava u toplom mraku.