LBGTQA… u muzičkom pogledu (iliti: Marija i Božo i njihove konsekvence)

Nedužno se vozih biciklom po gradu kad ugledah plakat za „koncert godine“…

Opšte je poznata stvar da sam ocvali mladić u najboljim godinama, što povlači za sobom činjenicu da sam nekad u drugom razredu osnovne na času likovnog vaspitanja imao temu „Desant na Drvar“, tako da mi je malo od ovog plakata proradio PTSP na onaj tamo rat… Ne na „Vadi pušku iz vitrine, spuštamo se do Prištine!“ niti na „Još i dalje leteće Orkani, ‘lepa vaša’ biće groblje!“ nego na onaj nadasve kardio rat gdje su Tito i ranjenici udarili temelje modernih maratonskih nature trail trka… samo što je Tito varao: imao psa, konja, voz, avion…

Nego, Marija Šerifović je zanimljiv lik. I Božo Vrećo je zanimljiv lik. Njih dvoje su dva zanimljiva lika.

Božo, peder iz Foče koji pjeva nekakve neo-sevdalinke. U redu, ima i to, jebotebog. Realno, peder iz Foče sa vrhunskim imidžom, sviđalo se to nekome ili ne. U današnje vrijeme je teško šokirati (Marilyn Manson je ultimativno pogurao stvari u tom pogledu), ali Božo to uspjeva kombinatorikom totalnog odsustva testosterona u fizionomiji, nadasve inventivnih komada odjeće koji najviše liče na opuštene pokrete kistom, poprilično originalnih tetovaža koje su „miš-maš“ svih mogućih tradicija i bradurinom koja može na bilo koju maskotu za pivo. Kao konzument pop kulture, odajem priznanje za taj segment lika i kidam nadesno.

Sa druge strane, Marija je prosječan korejski dječak koji nosi odjeću doniranu „Karitasu“, i to onu sa dna boksa, dok se razgrabi sve što valja. [U tom pogledu, ona je zapravo klasičan muškarac, prim. aut.] Građena je tako kako je građena, glupo bi se bilo izrugivati, dovoljno je samo reći da je genetski, na skali od Brigit Nilsen do zubatac iz Save, otprilike na podioku ‘rumunska gimnastičarka sa olimpijade 1986. nakon što je rodila 27 djece svom treneru’. I ona se bavi muzikom, za pojasom ima pobjedu na muzičkoj paraolimpijadi (Evrovizija), što je moguće posmatrati kao lubrikant za velike količine analnog seksa kojeg je svijet pružao Srbiji tih godina.

E, sad, Marijina muzika je bazično neki bezlični pop, aranžmanski je to moguće oblikovati na sve moguće načine, ona nije autor već samo interpretator i sve se pakuje po trendovima u datom trenutku a tu je ključan njen glas – izuzetan i dominantan. Glas nije naročito ženstven, štaviše, teško je reći šta je, ali Marija posjeduje tehniku i može pjevati skoro sve. Nasuprot nje, Božo jeste autor, gradi neki lični izraz na temeljima baštine sevdaha, sve se to produkcijski modernizuje veoma decentno, uz to „pjeva kao slavuj“… i meni je to potpuno neslušljivo, možda čak i više od Marije. No, to su lične preferencije koje su beznačajne, s obzirom da su Marija i Božo svakako među najpopularnijim muzičarima u ovom trenutku na ovim prostorima. Šta je onda problem?

Slijedi malo ubrzan kurs Istorije umjetnosti: muzika XX vijeka se od „klasične“ klasične muzike suštinski razlikuje u jednoj stvari, a to je poruka. Umjetnost ima svoje korijene u lijepom (bazično larpurlatizam) sa naknadnom tranzicijom ka društvenom angažmanu. Efikasnost trominutne pjesme je apsolutno superiorna nad svim drugim vrstama usmjerenog umjetničkog izraza. Protestne američke folk pjesme, revolucionarne pjesme u Evropi, rokenrol sa svim vrstama anti-poruka te transfer svega toga u pop muziku. Pop je, sam po sebi, potrošna roba, tako da se gro pop muzike bavi temama „ja tebe volim a ti mene ne (da li si otporna na sjekiru?)“ ali može uključivati i druge poruke sem ljubavnih. Ipak, ljubav je nadasve prožimajući segment života svakog čovjeka tako da se ne može baš istrošiti kao tema. Ali…

Marija je, koliko piše u novinama, peder. Ne znam pouzdano. Ne bi bilo dobro da znam. Ne znam ni da li joj je ženska neka mačka kao Brnabićkina ili neki skot. Ne bih ni da provjeravam. Božo je, isto tako, peder. Imao nekog momka za kojeg se htio udati pa ga ovaj ostavio zbog nekog lika koji ima još manje mišića. Bila pukla bruka po Foči. Ali, preživio je. I, jebu se i Marija i Božo [ne međusobno, mada bi to bilo jako zanimljivo… ili ne, prim. aut.], ljube i gube, vole i pate… i pjevaju o tome. I, to njihovo pjevanje je, ako se posmatra kao pop muzika – što i jeste – zabava od danas do sutra sa veoma ograničenim rokom trajanja, skoro pa „u redu“, loše ili manje loše, zavisno od trenutka i aktivnosti psihoaktivnih supstanci. Ali, ako se posmatra kao umjetnost, što muzika jeste, koja u ovom dobu apsolutno ne može da bude izolovana i lišena društvenog uticaja, poprilično je to sjebano…

Marija i Božo su pripadnici te šarolike LBGTQ + Androginija grupacije koja je veoma agresivna u svojoj propagandnoj misiji. Danas se propaganda uglavnom oslanja na profesionalne žrtve, ljude koji su ugroženi svugdje i svime, i taj je obrazac nadasve vidljiv pri bilo kakvom javnom istupu nekog predstavnika te „zajednice“, dok se simultano negira osnov života na zemlji (heteroseksualnost) i poziva na ljubav. U redu, ljubav je po definiciji uniseks pa je, matematički gledano, sasvim korektan izraz apsolutne vrijednosti kad bi momak rekao djevojci „volim te kao Božo Vrećo svog momka Sakiba iz Fojnice“, ali bi prosječna krajiška djevojka (po Branku Ćopiću: stopalo veće od broja 42) na to malo potegla nož, što i nije baš idealan izraz ljubavi, iako je čest na ovim prostorima [takođe sjebano, prim. aut.]…

Ultimativno, u pitanju je zapravo veoma staromodna stvar: prekid kruga života. Efektivno, LBGTQA isključuje sve što nije LBGTQA, a unutar LBGTQA ne može doći do prirodne zajednice komplementarnih elemenata potrebnih za produžetak vrste, već isti mogu doći u susret samo eksperimentalno, a tu, što bi rekli momci iz grupe Pero Defformero, tu nema ljubavi… a to je onda sjebano. I kad se tako stvari posmatraju, iz ugla teorija zavjere („možda je vlada, možda su Srbi“) o popularnosti i istaknutnosti mnogopomenutih dvoje pedera, situacija je jako dijabolična. Quo možeš da vadis, četrnaestogodišnja Srbkinjo kojoj se ne sviđaju ni srBska maika Ceca ni Riblja čorba? Slabo quo a da nije sjebano…

Uspomene suzama slikane

Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena. Licem ogrnutim u svjetlost svijeće, grickao je koricu hljeba i u ruci grčevito stiskao jednu papirnatu maramicu. Sjećao se…

Vrijeme lijepo, kulturni noćni život u gradu na Vrbasu kad cvjeta krajem juna, početkom jula, krajem jula, početkom avgusta. Tako nekad. U periodu tom tu negdje, institucionalno se nametnuo jedan događaj, za sve one koji vole mlade i neperspektivne vokalno-instrumentalne sastave poznate i kao muzičke grupe, festival kojeg ćemo u programu zaštite svjedoka nazvati Emofest Festival. Festival taj ima tradiciju dugu manji jednocifren broj godina, a kao logistiku ima klub za sviranje svirki sa pripadajućim imenom, Emofest Klub kojeg je vodio strašni šef Ankica, u trenucima kad nije šefovao samim Emofest Festivalom. Ankica tad bjaše momak mlad ženskog pola ramena široka i pravougaonih okvira naočara. Sviraše tada nekada, nimalo slučajno počesto – uočićemo kasnije, u Emofest Klubu popularni lokalni sastav koji je izvodio zabavnu muziku plesnog karaktera imena Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija sa na čelu kolone pjevačicom Sanjom koja nije zmija nego je djevojka mlada a nije joj duga i crna brada (makar na bradi). Jedan lokalni bon vivant je ovako opisao jedno veče sa Sanjom (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmijom:
– Mi izašli bili u [cenzura], a tamo su svirali ovi. Sve oko nas bile neke žene, a ovi su svirali samo neke ženske pjesme. Nakon nekih 45 minuta je postalo sumnjivo.

Bilo kako bilo, a bilo je ovako, na tom nekom neodređenom Emofest Festivalu koji se desio te neke neodređene prošle godine se među mladim i neperspektivnim vokalno-instrumentalnim sastavima na bini našao i maloprije spomenuti sastav Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija, a u publici njih dvojica od kojih je jedan najbrži pop-rok gitarista Lauša zvan vokativom Arnolde! a drugi je bio instant zaljubljen na prvi pogled u Sanju (koja nije zmija) kad se ista pojavila na binskoj sceni. Bila je to tragična ljubav na prvi pogled sa nesretnim krajem. Dok Sanja (koja nije zmija) i mladići (koji joj nisu momci) sviraše, njih dvojica razgovaraše…
– E, al’ moram te razočarati, Sanja (koja nije zmija) igra za drugi tim.
– Ta, šta mi veliš…
– Da, da. Ona ne voli dječake, sem u drugarskom pogledu.
– AAA!!! U ovom trenutku srce mi je slomljeno kao šalter prekidač za svjetlo u učionici za tehničko vaspitanje.
– Nemoj biti tužan, biće još tragičnih ljubavi na prvi pogled sa nesretnim krajem. Želiš li da znaš ko joj gužva postelju?
– O, Arnolde, zašto me uništavaš? Koliko ne želim da to znam, toliko i želim da znam, po cijenu mog mentalnog, fizičkog i erektivnog zdravlja… Reci mi, nemoj mi reći.
– Pogađaj!
– Dušanka Majkić!
– Nije!
– Jebi ga!
– Tko je, govori!
– Ankica u zagradi šef Emofest Kluba/Festivala/svega vidljivog i nevidljivog!
– Pošteno! Izgubio sam od brutalnijeg od sebe! Sada ponovo mogu duboko da dišem!

Nedugo nakon te rečenice, oblaci se tuge nadviše nad pozornicu Emofest Festivala zbog trenutka kad Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija završi svoj nastup, ali manje zbog toga što je Sanja (koja nije zmija) završila svoj nastup a više zbog i dalje, realno, neutješnog člana publike koji je stajao pored Arnolda. Sanja (koja nije zmija) se pristojno, pristojna kakva i jeste, neobično dubokim glasom zahvali pristojnoj publici prije nego što je exit stage left. Arnold, nepristojan kakav i jeste, dobaci joj:
– A što si ti, djevojčice, tako promukla?
Neutješni član publike koji je stajao do njega, skrhan tugom i bolom od recentnog saznanja ipak skupi snage da mu odgovori:
– Pa kako zašto, sigurno je čitavu noć pušila Ankici…
Zgledaše se, neutješno, pa suze potekoše, jedna za drugom a ponekad i dvije odjednom. Plakali su. Od tuge, naravno, zbog tužne sudbine, kolektivne. Arnold je pokušavao da sakrije suze, ali se poslužio papirnatom maramicom na verbalnu sugestiju neutješnog člana publike:
– Uzmi maramicu, i ti plačeš, pičko!

I dok se maramice još nisu bile osušile od iskrenih muških suza, na bini Emofest Festivala pojavi se vokalno-instrumentalni sastav koji je prošle godine pobijedio na dotičnom festivalu, sastav imena kojeg se niko ne sjeća, ali imidža upečatljivog. Pjevač i gitarista benda je izašao u modernoj, za čuvare plaže, kombinaciji žuta majica i sličnobojan šorc, tako da je zaradio komentar od publike:
– Skontaj ga, matere ti, jel’ mu ono rajfajzen majica?!
Međutim, nije rajfajzen majica ono zbog čega tekst dobi još jedan paragraf. Naime, prateći nastup navedenog vokalnog-instrumentalnog sastava, dentalna inspekcija sačinjena od Arnolda i neutješnog člana publike je uočila da pjevaču fali nekolicina zuba na strateškim mjestima, tipa na sredini vilice. Kako god okreneš, liku fali zuba, toliko očigledno da se to vidi i sa sigurne udaljenosti iz publike. Arnold i susjedni neutješni član ponovo se zgledaše…
– Jesi skontao da onom liku fali pola zuba, nema nijednog keca ni dvicu?
– Pa šta ti misliš koliko je on prošle godine morao da puši Ankici za pobjedu na festivalu?
Maramice tad ponovo priskočiše u pomoć…

Vratiće se i ona iz Hamiltona

Istinita priča, iz ničega počinje. Slušaj, Bojane, bili mi neku veče sa tom ribom, mislili je j. A ona se zove Nirvana. Čuj, zove se Nirvana. Reko’, imao sam učenicu koja se tako zvala, pa mi nije prvi put da čujem to ime. Kaže, možda je to ova. Reko’, moja ova učenica je bila 1995. ili 1996. godište, sumnjam. Kaže, lako moguće da je to ova. (O j. vas Bog da vas ne j., šta ćete sa djetetom 1995. ili 1996. godište, mislim se u sebi.) Reko’, dobro, zove se Nirvana, a preziva se Metalika? Kaže, možda. Ili Gansenrouzes. Nešto ona tamo prifurala među nas, pita može li sjesti između nas dvojice, mi gledamo. Jesi ti skontao da je ona platila čitavu onu gajbu pive, upućeno saučesniku [Jesam, reče saučesnik]. I zacugali se mi, sve nešto tako, i dođe ona neka starija riba, i odvede je. Mi kao, „‘aj sa nama autom“, a ona kao, „nema veze, sa njom ću ja“. A ta starija, ona je ona stara lezbejka. Skontaj to. Reko’, j. ga.