The Road to Mannheim

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Лексингтон бенд je po 708. put odsvirao svoj repertoar, a priča o ljubavi i problemima je skoro pa nestalo (al’ zamalo)…
– E, ‘aj svega ti, promijeni ovo, da slušamo nešto drugo…
– Što?
– Ma ovo je užasno.
– Ne valja ti Лексингтон?
– Pa gdje će valjati…
– Što?
– Pa ono… ‘Aj, ova muzika, što je loša, to i nekako, nego ovi tekstovi, ubi me ovo…
– Bogtejebo pa ti si kao kamen! Nikakvih emocija nemaš! Na koga si ti ispao takav?!
Bez odgovora, ostade u zraku da visi to filozofsko pitanje; tamo u nekom salonu za tajlandsku masažu se upravo završi termin… and the Лексингтон бенд stopped.

Prethodno:
The Road to Frankenthal

The Road to Frankenthal

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Uz ugodne emotivne atmosferične zvuke Лексингтон бенда, pričaju o životu i raskršćima na nj. čudnim putevima…
– Daj mi reci onako iskreno, za svo/ovo vrijeme jesi li upoznao ijednog švabu da je prava legenda?
– Na šta misliš?
– Da ima duha…
– Pazi, ima njih svakakvih…
– Ali da je ono baš ono, popiti i zagalamiti po našim standardima…
– E, takvog, nijednog.
– A onaj ludi što je bio kod Goge? Jel’ on onakav i kad je trijezan?
– Ma jeste, al’ on ti je iz Šlezije.
– A, pa vidio sam ja da je on naš… makar djelimično.
I uz to saznanje, olizane daškom košave sa Dunava tamo negdje zaigraše izuzetne grudi balkanske Zorane Pavić… and the Лексингтон бенд немилосрдно played on.

Prethodno:
The Road to Weinheim