Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Romantika… s vihorom

– Komšija, ti si mlad čovjek a opet malo stariji, pun iskustva iz ovog ali i onog vremena, i vezanih sjećanja, daj ti meni reci kako je sve to izgledalo onomad kad mobilni telefoni nisu bili zalijepljeni ženama za ruke?
– Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…
I tako je to bilo. Da.