Samo malo iskrenosti… i kakve to veze ima sa kurvama

Šta nas to tjera da lažemo? Zašto laž sa sobom vuče i krađu? Otkud fascinacija izvrtanjem istine?

Sve laži sveta je naslov solo albuma „večitog dečaka“ beogradske scene, Vlade Divljana, kojeg je nešto mučilo u datom trenutku. Simpatična fraza i meni prva asocijacija, a nije on jedini koji se bavio tim pitanjem kroz istoriju. Čitava armija filozofa, psihologa i antropologa je pokušala odgonetnuti zašto ljudi lažu, pri tom konstruišući takve teorije da bi najbolje bilo nešto slagati da se uopšte izbjegne kontakt/rasprava sa njima…

Laži se koriste u različite svrhe, najčešće radi nezasluženog sticanja različitih oblika prava, usluga ili statusa, ali kako je u životu ipak najbitnije pronaći sreću u vidu adekvatnog životnog partnera, tako se laži najčešće koriste na tom polju. Ponekad su to inspirativne i šmekerske „efektne fraze“, ali većinu vremena to je brutalno i bezočno laganje. Bezočno, zato što je teško pogledati onoj drugoj osobi u oči. Usljed opštenarodne informatizacije, bezočnost je sve lakša i lakša…

Budući da sam stigao u godine pozne, na koncertima najčešće stojim maksimalno udaljen od bine, da što slabije vidim i čujem izvođače za koje najčešće nisam platio da ih gledam. [Izuzetak su događaji na kojima Mladi Z. Delić i ja izazivamo šutke, prim. aut.] Tako se obično nađem u društvu ljudi koji su tu došli iz tisuću razloga, ali među kojima svakako nije obraćanje pažnje na dešavanja na bini.

Elem, onomad stojim, a onaj neki ispred mene visok dvocifren broj metara stoji, i nije što stoji i tako mi blokira pogled na binu, video bimove, rasvjetu, nebodere u daljini, planete Soko, Vardar i Pelješac na zvjezdanom nebu, nego što puši, pije i šalje poruke mobilnim uređajem (nadam se da je to isto radio – neuspješno – i za volanom motornog vozila nakon kulturno-umjetničkog događaja). S obzirom da njegov mobilni uređaj ima ekran veličine desetak centimetara dijagonalno i pri tom sija kao sunce, nisam mogao da ne vidim sadržaj prepiske.
Ona: ♥♥♥♥
On: ♥♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥
On: ♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥♥♥♥♥♥

Naravno, ona je u mobilnom uređaju ubilježena kao „ljubav moja jedina“, ovaj što puši, pije i šalje poruke se prilikom prolaska čete malih ali sisatih djevojaka veoma patetično namješta ne bi li se patetično otrljao od njih, valjda što mu srce tako jako kuca pa ima tih otkucaja (sa ekrana) za sve. A, vaistinu, njih pet prolaze, prosječne visine metar, drže se za ruke i samo što ne pjevaju haj-ho, haj-ho! dok prolaze kroz masu. Elem, nedugo poslije mojom srećom, ovaj što puši, pije i šalje poruke se maknuo a meni se pridružio drugar kojem je ubrzo nakon pridruživanja stigla poruka na mobilni uređaj. Poruku mu šalje „beba moja“, te on odgovara srcatim manirom. Dok gledamo neke malo veće ali malo manje sisate djevojke, kažem mu kako nam svima nedostaje malo iskrenosti…

Jer svi ovi navedeni fini mladići su redom članovi fejzbuk grupe „Kurve, janjetina i Vuco“. Garantujem. Samo što ne smiju javno da kliknu palac gore na nekoj objavi te grupe, da ih „inspekcija moja [njihova, hvala bogu, prim. aut.] jedina“ ne pokosi.

II: Podrška kurvama koje se ne kurvaju

Elem, bavim se sportom, hodam po uzbrdicama kao mladi vrli svijet (bez stručnog nadzora!), znojim se da budem kao muževni – manje dlakavi – muškarci sa naslovnih strana Men’s Health i to. Samo, hoda ih tako hiljade, plus što su hiljade od tih hiljada upravo kao (faktički nacrtani) muškarci sa naslovnih strana Men’s Health, a ja star propo i debo, trbušnjaka ni u priči. Šta’š.

Nego, ide mi u susret poznanik koji je zapravo rođak poznanika. Status „zdravo-zdravo“ kad se vidimo u banjalučkoj Rekreativnoj zoni, gdje se jedino i vidimo, nekih tri puta godišnje. On ide sa djevojkom odnosno, kako sam ja u nježnim godinama a on još u nježnijim, to bi već mogla biti i žena a ne samo djevojka [da sad ne ulazimo u tehničke razlike između istih, prim. aut.].

I, pozdravimo se. Ja kažem šta ima a on kaže zdravo. I to šta ima je bilo neko onako prosječno šta ima (red veličine dvije marke – kafa od 20 minuta), ali to zdravo… Nije što je bilo neobično tiho, nego što je to bilo posve u onom frekventnom opsegu gdje ta djevojka/žena pored njega nije u tom zdravo nimalo mogla da čuje da je taj lik pored nje nekad bio muškarac. A nije rijetkost, kod oba pola, takvo sakrivanje tragova.

Simpatično mi bilo. I prisjetim se koječega. Prvih djevojaka (kod drugara) onomad i uslova ponašanja sa njima [prve djevojke su zapravo i prvi razlozi za promjene ponašanja, odnosno prvi razlozi za laganje, prim. aut.], i kako taj „neki“ zdravo tako zamijeni đe si, šta ima, buraz i sve ostale heteromaskulinizirane izraze, želje, čestitke i pozdrave. Pa onda muški počnu nositi torbice, kaže, nije to pederuša, to se nosi sa strane. Ma da.

A onda se sjećanje okrene za 360 pa nazad u Budvu: prominentni M.Z. Delić (iz ere prije krosfit zglajza) i ja sjedimo u prominentnom BL lokalu sa jednom go-go plesačicom kad ono dolazi još jedna go-go plesačica. Grle se i ljube, za junačko pitaju se zdravlje riječima – citiram bez zareza zarad tačnosti realističnog stila pjesničke slike – đe si kurvo jebo te konj. Prigodno, „ja nisam bio odavle“ a M.Z. zamišlja tog konja.

Druga je to situacija, drugi su to ljudi, druga je prilika, sve je drugo pa i taj pristup… samo što je on odličan. Otvoren. Iskren. Bez foliranja. To je to. Kontam to nešto. I sad, iskrenost brutalno ogoli čoeka. Ostane suština. Nema maske, nema šminke, nema pakovanja. Ostane golotinja. A sve najbolje stvari u životu se rade bez odjeće. [Kog kurca se uopšte i oblačimo, nameće se pitanje koje ima svoj odgovor o kojem ćemo nekad, prim. aut.]

I nije što te plesačice plešu bez odjeće odnosno sa veoma malo iste. Mada jeste i do toga, golotinja, realno. Nego je to ta uzročno-posljedična veza, pa se može reći i „profesionalna deformacija“, iako to deformacija zvuči jako ružno. Raste nekako ta iskrenost obrnuto proporcionalno količini odjeće za rad/aktivnost/neaktivnost (subliminalna poruka: ne vjerujte ljudima koji nose kravate), a ko nosi najmanje odjeće za rad?

I zato bi bilo dobro da smo svi kurve. One su uglavnom gole. Tak’a profesija. Profesionalno iskrena, a još kad je iskreno profesionalna… to je jako lijepo. Uz manje laži, više bi se gledali u oči, sem povremenog skretanja pogleda usljed vizuelno-anatomskih refleksa [opravdano, prim. aut.], te bi (progone me, progone me tvoje) OČI radile punom parom – gdje pri tom ne mislim na funkciju plakanja već kao na kanal najpreciznije moguće komunikacije na planeti – tako da bi usta mogla da se bave drugim stvarima. Kad čoek malo bolje razmisli, to je veoma ekonomično; ekonomija = pare; pare pokreću svijet. Hm. ‘Ajmo svi na kurve, ovaj, u kurve.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI

Serijal Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma je naučna studija koja kroz niz raznovrsnih primjera od strane eminentnih stručnjaka treba da uputi svakog mladog vježbača – bio on iz teretane Sokolskog doma ili ne – u to kako da obavi posao. Kao što postoji razlika između djevojke i žene (karmin i širina bedara), tako postoji razlika između mladog vježbača koji je samo platio članarinu teretane Sokolskog doma i mladog vježbača koji je redovno bio na predavanjima te položio ispit odnosno jebao.

Da bi se to desilo, brine se niz uglednih naučnika na polju Seksualnog vaspitanja od kojih su neki neimenovani a neki samo anonimni, koji iz različitih uglova obrađuju problem. Dok se jedni drže minimalizma uvijek imajući spreman podozrivi pogled prema rospijama (trener Sale: „Jednom sam jeb’o i zajeb’o se.“), drugi im lete u naručje i ginu sa pjesmom na usnama. Naravno, to nije tako teško kad se u imenicima modernih mobilnih telefona preko kojih prelaze svježe nalakirani nokti nalaze upisani pod imenima poput „BorisBMW“…

Ipak, današnja lekcija nije o „BorisuBMW“, nego o jednom starom iskusnom vježbaču koji je mnogo prije te moderne – danas već ofucane ali veoma uspješne – metode (BMW) trčao sprint u naručje rospijama i ginuo sa pjesmom na usnama, dok je počesto i harmonika letjela u nebo. Da, to je čovjek iz vremena kad se sve moralo ručno, prije nego što je bacanje ključeva X6 (kad nije na servisu) na sto disko kluba izričito značilo „kurvo, ulazi u kola da te jebem negdje pored puta“, već su bili presudni ljepota, šarm, kvalitetna laž i pravilno plasiran šamar.

Današnjoj fejzbuk generaciji će to možda djelovati arhaično, čudno, nepotrebno, međutim, takvo viteštvo se i danas pamti i prepričava, a isti ti vitezovi su još uvijek među nama i nisu za staro gvožđe… naprotiv! Doduše, ponekad dolazi do problema…
– Sale, majku mu, ja što više idem ovdje [u teretanu], mene sve više boli! – žali se treneru iskusni vitez vježbač.
– Pa kako, majku mu? – trener replicira u čudu jer su u pitanje dovedene njegove šampionske metode i stručni nadzor.
– Ma ćuti samo, uhvatilo me u leđima. Radio neki dan ovdje [klupa za trbušnjake], ne znam da li je od toga, malo sam se istegao… A još boli rame, bole me i listovi. Doduše, a gdje i ne bio sav bolan, kad jebem po deset žena!
– Pa jel’ to i sad tako jebeš? – upita trener Sale zadivljen spremnošću viteza vježbača koji nije baš u cvijetu mladosti.
– Ma ne sad, juče!
– Kuku! – zakuka trener Sale kao starica majka Uroša i Gostimira.
– Ali vidiš… – zamisli se iskusni vitez vježbač – da to nije zbog toga… MOŽDA SAM SE PREJEB’O?!
Prisutni kvorum čvrstih momaka teretane Sokolskog doma bez riječi uz maltene neprimjetno klimanje glavom gore-dole odobri ovaj odgovor kao najrealniji mogući, a zatim se vrati iskonskoj borbi sa ljutim čelikom…

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić nije jebao.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV