Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Dušmani… u njedrima!

Teške teme i dileme lepršavog ljetnjeg dana. Kao ono filozofsko pitanje, da li je ta osoba oduvijek bila takva/ovakva (obično u negativnom kontekstu), samo joj prilike nisu dopustile – da pokaže pravo lice? Šta je to „pravo lice“? Ili jednostavno vrijeme mijenja stvari? S godinama poznim životnim rastu samo sumnja, podozrivost, obazrivost i slične zrivosti. Sigurnost i udobnost… ne baš. I svi smo žrtve! Nikog ne zaobilazi!

I tako se desi da koji put ne prespavaš kod kuće, nego tamo negdje skupljen i sklupčan na ćošku kreveta, pa te dušmani bez pitanja eliminišu, pregaze i zaborave. I onda dođem kući, vidim nešto se dešavalo u kuhinji, neko kuvanje – poprilično validan razlog da dođem kući, nadasve – a na stolu postavljena tri tanjira. Ležerno, u skladu sa podacima iz ličnih dokumenata odnosno teritorijalnoj lokal pripadnosti, pristupam materiji:
– Šta ima za ručak?
Hladan tuš slijedi nakon nekoliko sekundi kroz rečenicu:
– O, i ti ćeš jesti?

A onda se čudim što je komšijin mali, onomad kad me je vidio ispred kuće kako radim nešto, na kafi rekao komšinicama „teta Lepoj došli gosti“. Urota je napravila neprobojan krug zavjere. Izopćen sam.