Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…
Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.
Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.
Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.
Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.
Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.
A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.
Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!
P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 