Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Pješčana žena u četiri slike

Svakako jedna od najboljih stvari u vezi žena, gledano iz muške šovinističko-svinjske pozicije (to je kad ti je u ruci piva a za reverom značka FK „Sarajeva“), je spavanje sa ženama. Pri tom mislim na ono kad ležiš i gledaš kako spava, a ne na eufeminizirano značenje koje podrazumijeva neke nadasve nepristojne stvari. Jastuci nisu uski kad spavaš „u probranom žensku društvu“ (svrab na proizvoljno), al’ su tu neke druge situacije.

Onomad godinama unazad, gledamo neki film, film je na televizoru (kako li se popeo samo?), gledaoci na kauču, a kauč i nije neki pa su gledaoci znatno stiješnjeni, nastranjeni, meni glava na jastuku a njoj glava na mojoj desnoj ruci, područje bicepsa. Kako kauč nije bio neki, ni film nije bio neki, te u nekom trenutku sanak pusti preuzme prirodno. Nakon neodređenog vremena, budim se na blic kako mi se to često zna desiti, a blic poslije uočavam zašto sam se probudio – ženski gledalac filma u polusnu drapa moju ruku i namješta je misleći da se radi o jastuku, a zatim vraća glavu na nj. dok na ekranu teče odjavna špica. Vrijeme je da počnem raditi definiciju, rekoh si.

A kad se kauč razvuče, onda se na njemu da i pošteno spavati. Mada mi to ponekad i nije polazilo za rukom. Legnemo, ona za minut zaspi k’o jazavac, a ja nikako. Al’ nema veze, bolje i ležati nego raditi. I onda gledam kako noć spada sa baglama. Ponekad gledam TV. Ponekad gledam kako ona govori u snu, razgovjetno i razumljivo. A onda zaspim i ja. I spavam. I okrećem se. Nekako završim na leđima pa spavam tako. A onda se san pomuti, krenem se buditi. Osjećam neku težinu, neugodno mi. Otvorim oči a ono na meni se u području stomaka nalazi ženska noga sa prevashodno koljenom. Aha, to je ta težina, a ja mislio da me nešto guši u duši.

A ne mora se spavati samo na kauču. Može i na krevetu. Bračnom. I kad nisi u braku. Doduše, ne znam da li je to u skladu sa opštenarodnim skladovima pristojnosti, čednosti, hrišćanstva, oprašoua, deklaracije o upotrebi bračnih kreveta i sl. K’o da je bitno. Nakon teškog dana, prilegnemo k’o veliki, svako na svoju stranu, pokrijemo se, laku noć – laku noć, gasi svjetlo na noćnom ormariću. Nastupaju mrak, san i tiha borba. Teče san, dolazi polako dan. U snu onako, nešto ne štima. Skupio sam se sav. Hladno. A nije zato što ne nosim pidžamu. Hladno do buđenja. Pa vidim što je hladno. Na krevetu nijednog pokrivača. Spali sa kreveta, gle, s njene strane. A nije joj hladno, da se zaključiti iz osmijeha na nj. licu.

A nekad se zna desiti i drugačija situacija. Doduše, sa drugačijom ženom. (Spavanje je bazično isto, krevet je suštinski isti.) Doduše, drugačiji je osjećaj. Kao kad si mali i krećeš u školu, a nećeš u školu, međutim, stave ti na leđa torbu veću od tebe pa te pritišću i torba i sama ideja polaska u školu kao preteče života prožetog radom – ideje neprirodne i neskladne čovjeku. Pritišće te. Pritišće. (Ponavljanje radi hipnotičkog efekta.) A onda spavaš pa se budiš. Pritišće te. U fetalnom položaju skupljen osjećaš neku čudnu toplinu. Vruće je. Pokušavaš da se pomjeriš a ne možeš. Otvoriš oči, a ono kao da je prvi dan škole, samo što ti je na leđima umjesto torbe usnula ženska osoba. Mada, to je puno bolje od školske torbe.

I, naravno, nijedna ne hrče. Dok im ne predočiš audio-video dokaz.