Dan prije 9. marta…

Kao i skoro svake godine, blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. koristi priliku da svim pripadnicama i pripadnicima ljepšeg pola čestita Međunarodni dan žena, 8. mart!

Dopustite da se opustite, jer će već sutra sve biti po starom, loše i dosadno! Danas čokolada, alkohol i muški striptiz, jer Vi to zaslužujete!

U skladu sa modernim praktičnim rješenjima, zaobilazimo cvijeće, tehničku robu, poklone iz kućne radinosti… keš lova, bez zamjene sa profila. Hitri klik na kovertu!

Advertisements

Specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske odnosno „Ljubavni život ili tragedija službenice PTT Drage Dragić“

Kad sam imao 15 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 20 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 25 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…

Kad sam imao skoro 21 godinu, prvi put sam bio u Beogradu. Putem interneta upoznam neke fine ljude, oni se ponude, i u neko gluvo veče dvijehiljadetreće u 22 časa silazim sa autobasa; torba, novčanik sa nešto dinara i dva papirića, brojevi telefona. Jedan od moje drugarice koju ću prvi put vidjeti to veče, a drugi je rezervna varijanta, tetka na Batajnici (sva sreća pa tad nisam znao gdje je Batajnica).

Telefon besplatan na kiosku nekom, zvoni broj prvi, niko se ne javlja. Prvi put, drugi put, treći put – prodato. Nešto nije bio dobar telefon besplatni taj, ispostaviće se. Kupujem na drugom kiosku „Halo“ karticu, zovem sa govornice. Neko se javi. Predstavim se. „PA GDE SI, BRE, TI?!“ Uspješno me spašavaju taksijem i vode u sigurnu kuću te nastavljam biti izgubljen samo u neprostornom smislu…

Bio sam nekoliko puta u Beogradu nakon toga. Štaviše, išao sam redovno. Samo nisam odavno. Al’ eto. Još sam u kontaktu sa mnogim divnim ljudima koje sam tad i tako upoznao. A kontakt nije skup, naročito, danas u vremenu poslije horoskopa. Tu je struja, voda… telefon. Elektronska pošta i komunikacija putem instant poruka. Onomad putem pružaoca standardnih PTT usluga, a danas putem Steve Babića koji je pojačao signal…

Isto tako, u to vrijeme sam rado koristio i drevne oblike poštanskih usluga zarad svojih nekih potreba koje su se ticale razmjene muzike i sličnih materijala, u vrijeme dok internet žice nisu bile dovoljno debele za jedan aspekt takvih aktivnosti. Kakva je to radost bila, kad od preko Drine stigne koverta sa balončićima i u njoj sto čuda, a koliko je god bilo lijepo tih sto čuda, toliko su bile drage i koverte… sve sam ih čuvao, do ponovne upotrebe.

Tad je to bilo jeftino, moglo se, imalo je smisla, a onda dođoše neka druga vremena. Tamo negdje prije godina šest do sedam, paralelno sa obznanjivanjem i masovnim reklamiranjem „specijalnih i paralelnih veza“ Republike Srpske i Srbije dođe do promjene u „mojoj“ pošti: na mjesto upravnice dođe brutalna Draga Dragić, a i komplet se postava promijeni pa tako ode jedna divna plava službenica kojoj sam rado pisma predavao…

I tako se to poklopilo, kako je došla Draga Dragić, tako su došli problemi, poštarina je poskupila duplo, stari se poštar negdje izgubio a došla poštarka – kopija Razije Mujanović – koja je nekom sasvim slučajnom logikom za određene pošiljke naplaćivala nekakvu dodatnu taksu, carinu, šta već. Jednom sam se usprotivio, ali samo verbalno – znatno je veća od mene a vjerovatno i trenira tegove u teretani Poštanskog doma.

Paralelno sa svim dosadašnjim paralelama, i potrebe za poštanskim uslugama su počele da jenjavaju, sve manje koverata sa balončićima je putovalo od/do mojih vrata, bavio sam se nekim drugim stvarima, kupovao na drugim mjestima… Ipak, još uvijek sam kao dijete u prodavnici igračaka želio mnogaje stvari da kupim od nekih tamo specijalno paralelno, samo kako doturiti, mogao nisam dokučiti…

I desi se tako onomad da se pojavi na berzi jedan album koji sam morao imati, VIS Dan Reed Network i ploča Slam na kompakt disku. Inače, Dan Reed Network se našao na jednoj od mojih kompilacija, pa da ih opet ne opisujem, samo ću reći da su mi jako dragi te da sam na neki čudan način došao do njihovog prvog i trećeg albuma na original diskovima, i još mi falio taj drugi… al’ falio.

Cijena je bila, onako, nemala, ali… nemala, u nekim realnim standardima. Ponudim prodavaču da mu za tu cijenu dostavim novac preko granice nekim ilegalnim metodama koje ne smijem javno navesti, a on meni da pošalje album poštom. Sudbina nije tako htjela, ne isplati mu se, kaže. I ja onda lijepo skontam, e, jebem ti mater, za te pare ću taj isti disk naručiti iz Hong Konga, i to japansko izdanje, a ti ćeš kurac penis taj svoj prodati nekome.

Paralelno sa japanskim diskom iz Hong Konga, dogovorim neke američke diskove iz Srbije. Kaže ovaj drugi, može, preko Drine brate, ima šema. A ne žuri se meni, al’ prolazi vrijeme: jedna, dvije, tri sedmice. Pa nije onaj krenuo. Pa nešto. Pa je došao do granice, al’ gdje je, pitanje je. Prođe šest sedmica, stiže onaj iz Hong Konga japanski, i on se vrhunski napatio, al’ je stigao, a ovaj iz Srbije… utrča u cilj kao solidan drugi, dva dana poslije.

I to su specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske, istog naroda podijeljenog nametnutom granicom, kvalitetne poput veze Republike Srpske sa Hong Kongom ili Antarktika sa Grenlandom. A poštarina je sad ravno triput skuplja nego onomad; biće da smo triput dalje. Nije da nismo i prije kolektivno bili glupi, al’ smo sad za specijalno odjeljenje, u krajnje negativnom i politički nekorektnom kontekstu. Triput gluplji, po srpski, brate.

Ne znam može li gore. Kaže Rambo, eno ti Afrike, ona je sva privatna, pa šta im je pomoglo, al’ opet, nećemo valjda k’o oni… Jesmo Indijanci al’ nismo baš takva plemena. A za to vrijeme Draga Dragić radi posao. Donosim paket, a veliki je, a ona ne zna može li toliki, pa zove. A donosim pismo, pa ona ne zna smije li to pismo, pa zove, tamo neku opet, pita je. A onda popunjava formular pa pogriješi. Ajebotebog, a upravnik.

A ona što je bila prije nje, divna plava službenica, nije da je toliko bitno ali jeste, ona je onomad imala taman oko 40 godina…

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste I

Niko ne spori da je inteligencija sporan pojam. No, tvrdnja da inteligencija i pamet nisu isto je veoma sporna za neke…

I tako ti se to desi, prije nekog vremena pročitam u novinama kako ta neka masonska organizacija MENSA (HAMAS, OHR, NATO, UNICEF…) organizuje, da prostite, javno mjerenje kvocijenta inteligencije (slobodnih građana) sa tajnim rezultatima. Piše u novinama kad i gdje, ne piše koliko košta, te ja, koristeći svoju, kasnije će se ispostaviti natprosječnu, inteligenciju pretpostavim da je džaba pa odlučim da odem. Da izmjerim. Taj neki kvocijent. Da spomenem da sam ranije radio neke testove inteligencije, naravno, NA INTERNETU. Neko je okačio link za test na forum, svi onda uradili test i imali rezultat 140-150… Pa nema nas pametnijih na planeti. Realno. Nego, radio sam te neke testove prije nekih četiri godine, bio zadovoljan rezultatima, al’ prošlo je od tad nekih četiri godine, i mislim se, mogao bih sad zvanično da ga izmjerim, pa koliki je – toliki je. A još džaba, a svi znamo, što je džaba…

Dan testa

Uredim se kao da idem na svadbu ili razgovor za posao: počešljam se, obučem teksas hlače i kariranu košulju pa polako prema Tehnološkom fakultetu, gdje se održava manifestacija testiranja. Ja tamo kad puna sala, a nisu redovni studenti. Čitaju se novine, izgleda. Ništa, sjednem u posljednji red, jer su prvi bili zauzeti, saslušam objašnjenje, na znak da krenemo olovku u ruke, otvorim knjižicu i polako. I nakon 40 minuta uradim nekoliko pitanja, a nekoliko ne uradim. Hvala, doviđenja, odem.

Čekanje

Kao što znamo, na rezultate se čeka. Al’ ovi iz MENSE su pametni ljudi (iako pamet i inteligencija nisu isto) – lijeni su, čekati se mora. Čekanje ubija. Iščekivanje još više. Na besplatni telefon 1-800-MENSA niko se nije javljao, moji vapaji su odlazili u beskraj telefonske žice. Ah. U čekanju je prelomni trenutak bio kad sam u novinama pročitao podatak sa testiranja da je test položilo 22 od 37 kandidata. Majku mu, možda sam ja napokon taj, 1 od 22! Biće sramota ako nisam.

Prve reakcije prvih rođaka

Nakon nekog vremena stiglo je i to pismo. Koverta, a u njoj nije mito (sredstvo korupcije). Eh. Otvorim kovertu mojim nožićem za otvaranje koverti, pročitam rezultat, obuzme me sreća, sreća, radost, toplina. Kasnije tog dana zarad konferencije za štampu ulazim u dnevnu sobu gdje moji roditelji gledaju dnevnik (a na dnevniku kažu da će biti rata). Kažem im da sam položio onaj test. Roditelji ostaju u čudu. Jedan više nego drugi, al’ dobro. Odlazim u svoju sobu da razmislim o životu kao što to inače činim u strateški važnim trenucima. Nakon nekog vremena se vraćam u dnevnu sobu gdje su se moji roditelji presabrali.

OTAC: Sine, majka je odlučila da ti upišeš još jedan fakultet…
MAJKA: Znala sam ja to, znala! Al’ ti nisi htio ništa učiti u gimnaziji…
SIN: Ni na fakultetu…
MAJKA: Istina…
OTAC: Spava po čitav dan!
MAJKA: Ništa on nije htio učiti!
OTAC: On je jedna vucibatina…
MAJKA: Isti je ti!
OTAC: &/%&$#$&!!!
MAJKA: /&$&%#%$#%$!!!!!!!

U par sekundi izbija ratni sukob u dnevnoj sobi, roditelji se svađaju, zemlja gori. Ne znam kako, ne znam zašto. Ne zna se ko koga psuje. Zapravo, zna se. Uglavnom njih dvoje mene, manje sebe. Al’ što mene… Nakon prvobitne zbunjenosti odlučujem da podignem moju skupštinsku zastavicu za repliku.

SIN: Odoh ja u teretanu.