Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Legenda kaže da na pećinskim zidovima podruma teretane Sokolskog doma stoji priča ispisana tribalnim hijeroglifima koja prevodom na današnji srpski jezik ide otprilike ovako…

Onomad, živješe jedan član teretane Sokolskog doma koji je usljed redovnosti višegodišnjeg teškog treniranja dostigao zen najvišeg nivoa: postao je imun na plaćanje članarine! Taj JE SE član zvaše Dmitar [u daljem tekstu Mitar, prim. prir.]. Mitar živješe život iz snova: prodavaše mobilne telefone, prao je auta, drkao kurac, trenirao tegove, čitao knjige na JuTjubu, drkao kurac ali ga onda đavo nanese da šalje poruke tipa „ćao + smajli“ rospijama na fejzbuku [u daljem tekstu rospije, prim. prir.]. I onomad mu jedna i odgovori! Upitaše ga ona šta vozaše on a on kazaše kako vozi X5 BMW, ROĐACI, i još motor Kawasaki. Duge milisekunde prođaše do njojzinog odgovora: „Pa dodži – i uzmi me – po mene (sa) BEMVEJOM X5!“, na šta joj Mitar odgovori kako je X5 na servisu (dvotačka plus otvorena zagrada u znak iskrene tuge). „Nema veze, dođi onda po mene (i uzmi me malo manje) motorom,“ cjenkala se rospija, na šta dobi odgovor: „Ne mogu motorom, nema zimske gume.“ Desilo se to jednog avgustovskog dana prije mnogo godina, a legenda kaže kako rospija još uvijek čeka da X5 dođe sa servisa…

Kao što je lako vidjeti, iz prvog dijela transkripta je jasno da se radi o motivu koji je poslužio kao inspiracija za priču iz Biblije o Evinom trganju jabuka i prognanstvu iz Raja (ti momci nimalo ne obraćaju pažnju na autorska prava ali neka im bude!), tako da će tema današnjeg predavanja biti određeni aspekti numerološkog značaja broja 5 (pet) i nj. višesmjerne poveznice u metafizici teretane Sokolskog doma…

Naime, Rječnik teretane Sokolskog doma sadrži i termin „prva petorka“, koji nema naročite veze sa košarkom, izvorom pojma. Prva petorka teretane Sokolskog doma je otvoren ograničeni skup izuzetnih ambasadora sporta i estetike, kako grane filosofije, tako i muške nesputane ljepote. To je kružok nadaleko čuvenih intelektualaca i istaknutih profesionalaca u njihovim stručnim oblastima, pionira spoja ljepote riječi i tijela. Njihove misli su u mnogim udžbenicima za visokoškolsko obrazovanje ali zbog prostora ćemo izdvojiti samo neke… Najapstraktniji od članova prve petorke (u jakoj konkurenciji) bi možda ipak bio Zdravko G. a mnogi od riječi do riječi pamte njegove izjave: „Dodik Lukač Dodik Lukač moja penzija ona kurva PIO američke babe tatina stopa Tito stopirao u Proke 20 cenata MRTAV!“ Nezaobilazan je i Neven P., čest posjetilac ustanove preko Vrbasa [poznato i kao LUDARA, prim. aut.] koji se u zvjezdani beskraj nebeske slave upisao riječima: „Šta ima u Sokolskom, jesu li još uvijek tamo sve budale?“ Takođe, tu je i polemičar grčko-rimskog stila Aco Š. čija se retorička gimnastika proučava na prestižnim svjetskim univerzitetima, koji sukobe mišljenja na sportskim utakmicama rješava besprijekornom elegancijom lakoće izraza: „To što je vas više i što ste glasniji, ne znači da ste u pravu.“ Na kraju, nipošto ne smijemo zaboraviti Acu T., prestižnog fitnes modela, šampiona Aušvica i Instagrama koji koristeći najmodernije IT platforme reklamira teretanu Sokolskog doma i sa blistavim osmijehom poziva sve članove da se učlane…

Tu se opet vraćamo na broj 5 preko broja 2. Kao što je davno utvrđeno, teretana Sokolskog doma ima dva odsjeka, treniranje tegova sa ciljem da se postane: a) brutalni siledžija i b) romantični ljubavnik. Kako su došla teška vremena po muško mentalno zdravlje da čoek više ne može da stavi kitu rospiji u usta ako nije obrijana [„Onda joj to bude kao da liže kivi.“ – trener Sale], tako se usljed takvih trenutnih fluktuacija neobično velik procenat članstva teretane Sokolskog doma (oko 2,37%) odlučuje na pogrešan smjer u razvoju tijela i ličnosti, smjer romantičnog ljubavnika. Tako zna doći do incidentnih situacija u teretani Sokolskog doma da je moguće vidjeti treninge koji liče na krosfit [sic!], a mnogi od tih članova se i neskriveno bave neborilačkim i slaboborilačkim sportovima! Jedan od tih sportova je košarka a jedan od tih članova je Bata R. [u daljem tekstu Batar, prim. aut.], nadasve fin momak, član teretane, fakulteta, instagrama, biblioteke… Onomad se Batar pojavi u svlačionici teretane Sokolskog doma sa košarkaškom loptom u ruci, da usmrdi božanske arome teškog metala i još težeg znoja…
– Kako je bilo na košarci, Batar?
– Nismo puno igrali, više sam trčao tamo po sali… [užas, teror, ode masa, prim. aut.]
– Da li je to zato što si onda izgubio od ____ [klasična cenzura, prim. aut.]?
– Ko? Ja? Ja nikad nisam izgubio nijednu utakmicu otkad igram. Samo prvi put kad sam igrao košarku, morali su da mi pokažu gdje šta ide (lopta u koš) i to je bilo to…
– A je li, a ti nisi imao PRIRODNU INTELIGENCIJU da skontaš gdje šta ide? Šta je onda bilo kad si prvi put jebavao jebao? Jesu li ti i tad morali pokazati gdje šta ide?
Nakon toga, kako to reče bivši član teretane Sokolskog doma Hamlet, ostalo je ćutanje…

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „iskrivio šipku na benču i pokvario lat-mašinu“ Anikić je bio mlad, plav, lijep, visok, brutalan i siledžija i brutalni siledžija: hiljadama kilometara daleko ali još uvijek na pravom putu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI

Ove jeseni, kao nikad dosad, teretana Sokolskog doma blista u sjaju mladosti novih članova. Zahvaljujući renoviranju (vidi: XXV) i instagram marketingu, obilje golobradih budućih čvrstih momaka svakodnevno pravi prve korake u treniranju tegova pod budnim okom stručnog nadzora trenera Saleta koji zahvaljujući tome „cvajama“ briše znoj sa mišićavog čela nakon luđačkih treninga™. Podstaknuta time (po „anonimnoj prijavi“), Poreska uprava prečešljava poslovne knjige u potrazi za utajama ali, naravno, bez uspjeha: evidencija članova na papiru u trenerovom debelom ali izdefinisanom novčaniku je čista kao suza znoja iskrenog sokolskog šampiona.

Među novim članovima je mnogo potencijala, omladinaca koji izuzetno emotivno pristupaju treniranju tegova što biva jezgrovito ali stručno komentarisano: ‘Jesi li vidio onu dvojicu? Juče rade čučnjeve – to pada, to plače, to urla… Zreli su za prvu petorku*!’ Proučavajući tako, pored fizičkog, i psihološki razvoj našeg naroda, trener Sale – već četvrt vijeka – nastavlja rad Jovana Cvijića pokazujući kako se nije mnogo šta promijenilo u posljednjih bliže 150 godina. U nekim naučnim krugovima bi ta hipoteza vjerovatno došla na udar sa primjerima npr. Marije Šerifović i Lepomira Bakića, međutim, naredno govori upravo o konstantnosti suštine…

Kako teretana Sokolskog doma ima sposobnost da spaja nespojivo (npr. istovremeno napredovanje mase i definicije), tako su i rupe na njenim zidovima zapravo (vremenska) crvotočina kroz koju se sažimaju eoni progresa sokolske ideje. Tako se u jednoj prilici desio susret kakav se može desiti samo u teretani Sokolskog doma: dva sokolaša, jedan od 16 a drugi od 60 godina, ali istog srca, istog duha. Mlađi sokolaš je veoma strastveno radio vježbu, unoseći u nju svu svoju snagu, što mišića, što grla, a stariji sokolaš ga posmatra pa se prisjeća…
– Baćo moj, gledam sad njega, pa isti ja, kad sam bio mlad – ovako sam davao sve od sebe… Jednom ti ja jebem jednu pičku ovdje u gradu, ja 18 a ona malo starija, jebem ja nju čitavu noć, a onda ujutru trčim u Stričiće na Kočićev zbor! Bila na zboru trka i ja istrčim do gore, pobijedim na trci, a onda dotrčim nazad u grad i nastavim je jebati…
– Bravo, Ljubo! To, majstore! – čuju se odobravajući nehrišćanski komentari prisutnih.
– Da, baćo moj, čitavu noć, uf! Nešto sam ja to, kao da samom sebi hoću da dokažem, baćo moj, ona ujutru nije mogla na noge, a ja trčim 13 kilometara do Stričića, pa još gore trka, pojeo, popio i dotrčim nazad kod nje!
Jedan prisutni član, izuzetnih analitičkih sposobnosti, uzimajući u obzir zrelost zlatnih godina starijeg sokolaša, uoči jednu otežavajuću okolnost:
– Eee, a još tad nije bilo Viagre, Kamagre i „toga“…
– ŠTA?! BAĆO MOJ, MAKADAM BIO DO STRIČIĆA! – objasni stariji sokolaš o kakvim se (teškim) vremenima radilo.

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Karaklajić“ Anikić je svojom kratkom ali tvrdom ‘z-šipkom’ jednoj gospođici držao usmeni (neki bi rekli i oralni) kurs azbuke; specifikum njegove naučne metode je bio u tome da on kreće od kraja: „ZZZini… da ti objasnim.“

 

* prva petorka (Sokolskog doma) je stručni termin koji će detaljno biti objašnjen u XXVII nastavku serijala koji se – sasvim logično – neće baviti košarkom.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV

Fleš! A-a! Penji se na motku!

Kad mi je pala ta lopta pred noge, shvatio sam sve…

Cupać Jarmila, majku ti jebem, Jarmila Cupać… pa taj pojam zvuči nevjerovatnije nego prisjećanje da smo kao djeca u toku rata umjesto igračaka skupljali metke, između ostalog. Cupać Jarmila s nadimkom C.J. (Si Džej bez Parker što nije isto kao morski Džej Ramadanovski), moj prof. fizičkog tokom gimnazijskog školovanja. Cupać Jarmila odmilja „Mali divljak“, istureno krilo radikalnog androhomoseksualizma…

Kako je to rekao moj legendarni komšija Raka: „Ja kad sam došao u prvi i vidio pičke iz trećeg, znao sam da neću ostati normalan.“ Imao je on sreće pa nije ostao normalan. Elem, prvi je prvi razred gimnazije a pičke iz trećeg su djevojke mlade trećeg razreda gimnazije na času fizičkog vaspitanja. Banjalučka gimnazija je imala taj slatki, slatki kombinatorički problem prostorno-vremenskog planiranja koji je uzrokovao da počesto dva razreda moraju dijeliti salu za fizičko. Tako se znalo desiti da neki prvi razred dijeli salu sa nekim trećim razredom (princip par-nepar smjena). Iako tu djevojačku mladost trećeg razreda gimnazije smatram granično ilegalnom (recite NE pedofiliji), kad imaš 15 godina… to je malo drugačije odnosno odlično, i bilo je. A onda je u drugom razredu gimnazije došao novi razrednik Bavrlić Rodoljub zvan BA i saopštio nam kako je „naštimao“ da imamo fizičko sami. Da ne dijelimo salu. Sa pičkama iz trećeg razreda. Mi, posljednje pravo matematičko odjeljenje banjalučke gimnazije, 18 dječaka i devet djevojčica. On, naš razrednik, kreator rasporeda časova za školu. Ko će kome, ako ne svoj svome… traumu. Mi sami i ono (treće lice jednine, srednji rod) zvano Cupać Jarmila. GORI U PAKLU, RODOLJUBE, GORI KAO VJEČNA VATRA.

Nadimak „Mali divljak“ je bio uveliko aktuelan kad smo došli u te male ali čvrste šake, zbog navodno uspješnog bavljenja nekim sportom (ako nije bio i karate… ili gimnastika, aj’ znaj) ali i fizičkog izgleda koji nije odavao polne karakteristike (ali ni bilo koje druge karakteristike) nijednog od oba poznata pola. Mada, kad malo bolje razmislim, ako zamislim siluetu „Malog divljaka“, ta silueta nekako podsjeća na Brusa Lija. Hm. Nešto tako. Dobro.

Bilo kako bilo, djelovanje „Malog divljaka“ je bilo planski nehumano, posebno u našem dječačko-centričnom razredu punom matematičara (a kasnije i studenata prirodnih nauka) koji sami po sebi nisu imali lak put do bogatog (hetero)seksualnog života. Naime, „Mali divljak“ je prioritet davao sportovima koji uglavnom nisu bili fudbal a više su bili „gej je okej“. U četiri godine gimnazije, samo jednom smo na času fizičkog dobili loptu i dopuštenje da izađemo na školsko igralište da igramo fudbal. Bilo je to pred sam kraj gimnazijskog mučenja, lopta je bila izduvana, igralište nikakvo, a mi toliko razdragani da smo na putu do igrališta – staza od 30-ak metara – toliko urlali da smo automatski zaradili povrat u salu…

Dakle, nije bilo fudbala, ali je bilo odbojke i gimnastike, napretek. „Mali divljak“ je bio veoma oran da nas nauči svakoj varijaciji preskakanja konja, pa tako i nekim koje sam smatrao da su u domenu Velike gužve u Kineskoj četvrti te sam radikalno – kao madafakin Vojvoda! – odbijao i da ih pokušavam. Navodno da nije lako slomiti vrat kad si mlad, ili su bar drugi vjerovali u to. Nisam pokušavao ni da vjerujem. „Mali divljak“, koji je zapravo iz nekog istočnog uvoza (lako moguće iz Putinove klase na policijskoj akademiji), je provodeći gnjustne planove radikalnog androhomoseksualizma iz biblije Novog svjetskog poretka veoma pažljivo dozirao količine muških sportova i radosti, a počesto i prečesto je iste znao da uskraćuje i prekida povikom: „Momci, na motku!“

Ako je ko šta zapamtio šta se pamti ko od čega gimnazija fizičko mali divljak, bila je to motka koja nije bila motka već šipka. Za penjanje metalna vertikala od nekih pet metara, standard, svi ste je vidjeli, neki se penjali, neke se divile. Ali, motka. I na nju, momci. Pajebotebog, gdje su tad bila dječja prava?! Where was your god then?! Umjesto da se, nadasve hrišćanski [da malo ispoštujemo hrišćane, prim. aut] u nemogućnosti one bezgrešne varijante, djevojke uče na motku, momci su svako malo morali na motku, pa I onda kad nisu pijani došli na čas fizičkog nakon blok časa informatike u suprotnoj smjeni i traženja istine u vinu u međuvremenu [mada je legendarna iskazana hrabrost Jovanovića da u supijanom stanju pokuša uspon na motku i zaglavi na pola, prim. aut.]. Motka je opet bila spas za neke koji su fizičkom snagom iskazanom na motKi pokrivali jedinice iz gimnastike. Neki od tih su kasnije postali poznati blogeri, članovi teretane Sokolskog doma, iako se o njihovoj prošlosti jako malo zna…

Nije ta motka bila tako loša, ali je njeno nametanje bilo krajnje nesportsko i opasno. Sva sreća pa su to bila vremena prije Đogana, možda bismo i rekete fasovali, ali nismo; pikali smo tu odbojku, jedan divan beskontaktni sport kad ga igraju žene u šorcevima… bilo je tu i nešto košarke, pa je jednom prilikom „Mali divljak“ prilikom ocjenjivanja slobodnih bacanja izrazio negodovanje prilikom bacanja „iz gaća“ LOPTE PREMA KOŠU na šta mu je odgovoreno da je Radivoje Korać tako bacao LOPTE PREMA KOŠU pa može i jedan učenik, kasnije poznati bloger, član teretane Sokolskog doma…

I tako, kad mi je pala ta lopta pred noge, sve mi je to prošlo kroz glavu. Radikalni androhomoseksualizam „Malog divljaka“, podsvjesni uticaj motke na psihu pubertetlije, maliciozna pakost Bavrlićevog osmijeha pri saopštavanju rasporeda za fizičko vaspitanje, četiri godine paklenih fasadnih cigala… jebem ti loptu da ti jebem loptu, bijelo-plavo-žutu, sa đavoljim rogovima, kud pade pred mene, ma sad ću da je… vratih je djevojčicama da nastave igrati odbojku. Ne znaju one ništa, a i bolje što ne znaju, iako kapija pakla pod nadležnošću „Malog divljaka“ u svakom času može ponovo da se otvori…

P.S. Neke 2011. sam bio u imenskoj ustanovi, povodom konkursa za posao. Zaposlili me nisu, ali sam tom prilikom saznao nešto što me je rastužilo: Jarmila Cupać je otišla u penziju, i to dvije godine prije toga odnosno 2009. Nije meni tad bilo žao što je ona otišla u penziju – prije dvije godine – nego mi je bilo žao što nije otišla u penziju prije dvadeset godina, prije nego što sam krenuo u gimnaziju.