O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

Srbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Znala je da nije trava

Siguran seks nije uvijek i siguran seks, ali je najbolje kad je siguran seks istovremeno i siguran seks, makar u onom nekom životnom dobu kad je čovjek mlad a brkovi mu masni. Dok još može, iza zgrade, ispred zgrade, na brdu, u liftu, u kukuruzima, na balkonu, na stolu…

Valja napraviti razliku: siguran seks je kad je sigurno da će biti seksa a siguran seks je kad makar jedno lice ima osiguranje, životno. To nije osiguranje osiguravajuće kuće, sem ako se pod tom kućom ne misli na Durex, Romed, Trojan, Crown, Trayal, Tigar… Ipak, od svih tih markiranih osiguranja najdraža su ona bezimena gratis što dolaze u kutijama od ~144 komada, a posebno kad ne smrde na Indiju i lateks već na zelene jabuke, banane, mango, marelice, papaju…

E, sad, kako ima raznih osiguranja, tako se ista primjenjuju na različite partnerke kojih ima raznih. One se primarno razlikuju po boji, veličini, količini, ukusu i mirisu. Dok su razlike po boji i veličini vidljive i prostom oku slučajnog prolaznika, neke suptilne nijanse su obično skrivene i rezervisane za druga čula. Tako neke mirišu na jorgovan, neke na vodopad; tu su i arome tropska svježina, planinska, koja sve ne; neke mirišu na bijele ruže, bademe i tajnu orijenta; a neke, boga mi, ne mirišu. A opet, osjeća im se miris. Štaviše. Ukus, pak, nije analogan sa mirisom, nego je izuzetno diskutabilan, ali to je već neka druga tema…

Šta se beli pod suknjicom Vašom,
Jestel’ ribu oprali (sa) Tašom?

Kako to zna biti, a tamo nekad kad to i nije znalo tako biti već tek počinjalo bivati, dešavaše se neke aktivnosti o kojima se ne uči u katoličkoj gimnaziji: dvoje mladih se upuštaju u odnos intimne prirode koji gradualno postaje sve intimniji; trenutak je u koji se vraćamo. Od tih dvoje, jedno sam ja, a meni izuzetno milo. Nakon uvoda po svim pravilima iz ženskih časopisa, spremajući se da guram (neke) stvar(i) u (neke) stvar(i), poučen iskustvima iz mnogo pogledanih njemačkih filmova u kojima uglavnom nisam razumio nijednu riječ, a počesto ni palio ton, grabim za donji dio tuđeg donjeg rublja, silinom i odlučnošću kojom se trudna žena ostrvljuje na poklopac tegle kiselih krastavaca, isti taj donji dio tuđeg donjeg rublja efikasno uklanjam a milo postaje još milije. Osupnut milinom, približih se za detaljnu inspekciju, kad tamo…

Tajna orijenta? Ako je tajna orijenta takva, onda je bolje da ostane sakrivena. Vodopad? Možda, ali rijeke Hoang Ho. Bijela ruža? Ta je odavno uvenula sa narcisom belim. Jorgovan? Sjeme mu se zatrlo. Tropska svježina? Nisam išao dalje od Bečića, al’ ni tamo nije bilo ovako. Planinska svježina? Pa, miriše sir, miriše sir (al’ nema prepečene rakije). Problem je samo što je to bio onaj sir koji ne miriše. Nakon refleksnog udaha na nos, u oku mi se pojavi iskrena muška suza te momentalno odlučih da preskočim onaj jedan dio koji sam vidio u njemačkim djelimično nijemim filmovima. Kupiću sebi sladoled poslije, pomislih.

Na kiosku:
-Teto, dajte mi taj jedan Step sok!
-Sine, nije ovo Step sok.
-A šta je to onda?
-To je za kad muškarac i žena rade one stvari…
-O, izvinite onda.

Gdje je, gdje je, gdje je… tu je. Otvorih to što je k’o Step sok al’ nije, a ono miris ispuni nozdrve moje i okolinu. Mmmm, jagoda. Udahnuh duboko. Mmmm, jagoda. A što lijepo miriše ova jagoda, baš lijepo. Mmmm, jagoda, mirišem i udišem, pa u jednom trenutku shvatim da me partnerka raširenih nogu čudno gleda. Ferdinande, ne ljuti matadora. (Nisam previše.) Al’ miriše ona jagoda… Bilo kako bilo, stavih ono na ono a zatim i ono u ono. To je bio jedan drugi mmmm. Problem je samo što to ne može tako ostati, nego moraš vaditi pa stavljati opet, jagode u sir, da budem piktoreskno slikovit.

Trajalo je to čitavu jednu mjernu jedinicu za seks (ime jedinice je ALBANDI, trajanje dva minuta), a zatim stadoh pa pokazah na virtuelni sat na mojoj ruci. -Jel’ dosta? -Nije! Tu nastade kraća rasprava nakon koje pristajem na nastavak započetih aktivnosti u trajanju od jednog ALBANDIJA, što je podrazumijevalo još lučenja tjelesnih tečnosti, prvo znoja i suza, a pri kraju ALBANDIJA i nekih drugih. Po isteku, izvadih ono iz onoga, kad me zapljusnu miris. Mmmm, jagoda. A, majku mu, što miriše ova jagoda, ne mogu vjerovati, posebno nakon svega što je preživjela. Mmmm, jagoda. A partnerka krajnje neoduševljena, jagodom, valjda.

I tako je ostalo to mmmm, jagoda. Pa i kad kupujem sladoled, nimalo slučajno, Rumenko (najjeftiniji!). A još onda mogu da ližem (Rumenka!) i mmmm, jagoda istovremeno. I u kafiću kad nema soka od kruške. -Ima jagoda. -Može. I ono naspe konobar a ja uzmem da njušim. Mmmm, jagoda. A onda se ovaj misli da sam ja lud. Al’ eto, jagoda. A sad je baš sezona jagoda. Valjalo bi otići na tržnicu vidjeti ima li ih, omirisati, a ko se zmije ljute ne plaši, u polje pa brati…