Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Neko radi na građevini a neko radi naučni rad

I tako se jedno veče zapričao sa Ou Džej, onako, narcisoidnost predsjednika Srbije kao spin za odvlačenje pažnje, stvarnost uticaja masovnih religija na čovječanstvo u XXI vijeku, filosofija, ATP lista, naučni radovi o mentalitetu i problemima vezanim za isti, pa kaže ona meni:
-Simpa je ta ideja… Moj drug je radio neke doktorske studije u Izmiru pa se prilično uputio u socijalno-ekonomsko-istorijsko/koju god situaciju u Turskoj, i kaže da to baš nije tako… Al’ proslijediću ti ga, ako te zanima. Ne druga, tekst.
Upitam je:
-Sise?
Pita ona otkud sad pa sise. Objasnim:
-Ja sam od svega čuo samo „sise“: SImpa je… u Izmiru pa SE… eto gdje. Zbrojiš dva i dva dobiješ dvije. Čista logika.
A ona se smije.

Generalno, muško-ženski odnosi su briljantno komplikovani. Naše je da ih pokušamo pojednostaviti… ovo je moj mali doprinos.