A neke ljude novac čini sretnim… II

Muškarci vole golotinju. Žensku. Ili sa dvije žene. Ili tri. Mada, nije sramota gledati mladog Arnolda u toplesu. Doduše, to je nešto drugo. Nego, golotinja je ženska i ženskoga roda, shodno tome, muškarci je vole. (A vole je i žene.) Golotinja može bilo gdje: kod kuće, kod tuđe kuće, na ulici, na plaži, na internetu, u autu, u šumi, ____ (dopisati po želji). Posebno ako je džaba. Posebno ako je tuđa žena. Posebno ako je mlada i lijepa. I to su sve činjenice. Ko ne voli, nabijem i njega i njegove Keri Bredšo prijatelje na banderu na mostu u okrugu Medison.

Elem, onomad šepam polako iz prodavnice, a veče lijepo, toplo, samo što nije noć. Iz teretane sam pa po mlijeko, a nije za mačke. Komšija iza pulta je, kao i obično, bio pun egzistencijalnih pitanja pa sam prebacio koju sa njim. Ipak, htio sam da što prije nalijem mlijeko u sebe pa se prepustim horizontalizaciji, tako da su neka ostala neodgovorena. Kako sam došao do prodavnice, dinamikom podmornice se lagano vraćam prema kući. Šuškajući kesom punom namirnica, nazad u sokak, blagom uzbrdicom krenuh nemilice, kad uočim na pendžeru kako mlada komšinica isprobava grudnjake. Zašušnem kesom u stav mirno pa osmotrim malo bolje, primjetna je dilema. Koji li je bolji, crni, bijeli ili onaj treći? A meni dobra oba. Ne sluteći gladne oči na šepavim nogama u daljini, probava komšinica a ja taman lijepo da odmorim, nezgodna je uzbrdica, otvorio sebi eurokrem blok pa šuškam punih usta. U to primjetih da se svega par metara od mene, iza živice, nalaze stare komšinice koje prebacuju uz kafu u pozni večernji sat. Da moje šuškanje nasred ulice ne postane sumnjivo, diskretno krenem prizivati mac, mac. A nije ni samo zbog toga, nije da nije mlijeko za mačke, htio sam i njima da dam, ozbiljno. Volim ja mačke. I ja tako mac, mac, jedem onaj eurokrem blok, a komšinica probava, a lijepo li ih probava a još ljepše se dvoumi. Malo manje biva sumnjivo to moje zadržavanje nasred ulice, sreća pa nije bilo prometno veče, malo mljac, mljac, malo mac, mac, završih eurokrem blok a komšinica završi isprobavanje grudnjaka, pa svako na svoju stranu, ja uzbrdo a ona sa pendžera. A mačaka, k’o za inat, nigdje nijedne.

Pročitajte još:
A neke ljude novac čini sretnim… I

Svako ima neku svrhu… makar da okači zavjesu.

A, nisam ti ja ispričala, šta ima novo…, kaže „s vrata“ stara (majka) a ja po njenoj faci već znam da je nešto toliko glupo da me je strah za moje IQ bodove da se ospu i po podu prospu. Jesi gledao ti onaj film sa Čkaljom, kad se rodi crno dijete? A ja svoj život proživio sretno, nisam gledao nijedan film sa Čkaljom (zato jesam sve sa Švarcnegerom), pa tako nisam ni taj sa crnim djetetom – odrično odgovorim na postavljeno pitanje. Slušaj ovo, nastavlja stara (majka) neometena. Otišli ti mi kod komšinice na kafu, sjeli, nasula ona Milanu štok, nama kafu… [U tom trenutku se prisjećam da je moj otac nekad bio muškarac, vozio auto, bicikl, igrao fudbal… nije išao kod komšinica na kafu.] I, pita nas komšinica jesmo li mi gledali onaj film sa Čkaljom kad se rodi crno dijete…
– MAMA, MOLIM TE, IZAĐI IZ SOBE. USPJEVAŠ DA, VJEROVATNO, GLUPU PRIČU LOŠE ISPRIČAŠ – moje riječi po isteku mentalne snage u tom trenutku.
– CURA OD MILENOG IMA DIJETE! ETO, TO JE! – viknu stara (majka) izlazeći, ne mogavši izdržati pritisak posjedovanja tog činjeničnog podatka.

Cura od Milenog ima dijete. A Mileni nema dijete. A ima curu. A cura nema muža. Logički problem, zar ne? Elem, Mileni je moj komšija, drugar i vršnjak, pažljiviji čitaoci bloga ga se sjećaju iz epizode Pornići. Nakon stare (cure) je, kao što je i logično, našao novu (curu), nedavno. A ona, eto, ima dijete. E, sad, kakve to veze ima sa bilo čim? Sa mnom svakako nema. Ni sa mojom majkom, ocOm, komšinicama, štokom. Stvar je interna, ko kako gleda na to. Realno, ne znam ni da li će Mileni ženiti (n)ovu (curu) – uspješno je izbjegao nasrtaje stare (cure) tog tipa, da li će on hraniti to dijete, itd. Ako njemu ne smeta, bujrum. Ovdje je zanimljiv koncept predstavljanja te činjenice javnosti…

Digresija generalizovanja u krupni plan: mi smo jako primitivno društvo, narod jadan, glup, kvaran i nazadan. (Između ostalog, zato je ovakva situacija „tema“.) Ta nazadnost se ogleda i u tome da još uvijek vjerujemo novinarima, što nam se isplaćuje na način da sve više novinara sjeda u fotelje. Ako nisi napisao na fejzbuku, k’o da nisi jeb’o, odnosno, ako nije bilo u medijima, kao da se nije desilo. (A mnogo toga ne završi u medijima.) Elem, sa te strane, razvijeno smo društvo, upućeni u mnoge aktuelne tehnike iz tog područja. Jedna veoma aktuelna tehnika je i tzv. spinovanje, odnosno, manipulacija (javnim) mišljenjem uz pomoć izvrtanja činjeničnog stanja. Najlakše je objasniti na primjeru: vijest je da je u Srbiji siromaštvo toliko da narod nema novca za hranu > a onda se pojavi neko iz Borisovog tima pa spinuje: „Zato smo svi tako fit i nećemo kao (prokleta je) Amerika imati problem sa debljinom!“ E, sad, što bih ja otkinuo ruke svakom ko kaže fit, to je druga stvar, jer volim srpski jezik, nego, valjda je jasno šta je spin, ta riječ koja nije iz srpskog jezika. Doduše, nije spin nikakvo svjetsko čudo osmo. Postoji to u našem narodu odavno. Kao što je oduvijek postojala kriza pa se recentno preimenovala u recesiju, tako se i spin zvao skraćeno eSPe, ali ne kao eSPe-i-n nego kao skraćeno od seoska politika. I nešto kontam, kako je komšinica simpatičan spin smislila da predstavi komšijama trenutnu situaciju, čuj, „onaj film sa Čkaljom kad se rodi crno dijete“… realno, to je antologija (a ne mislim na Kerber kompilaciju). I to je još mnogo kulturniji spin od seoske politike ovih prokletih političara, štaviše, jako kvalitetan spin samo što ja nisam ciljna grupa za isti. Ali ima ko jeste…

Veče istog dana, stara uzima telefon i okreće broj koji se sastoji od mnogo brojeva – zove jednu od tetaka u inostranstvu koje to nekad nije bilo. Iz prvih detalja razgovora je lako zaključiti da je to ona sa pozivnim brojem +385… Slušaj, ćedo, šta ti ima kod nas… E, da, jesi ti gledala onaj film od Branka Ćopića, kad se rodi crno dijete… joj, Branka Ćopića… Čkalje! Joj, jesam i ja poludila. E, to ti ima kod nas… Zovnula nas komšinica na kafu, mi sjeli, nasula ona Milanu štok, nama kafu… nasula pa kaže: „Ja sam opet postala baba!“ Otkud sad to, kad niko nije bio trudan, gledamo se mi… „Eto, tako. Cura od mog sina ima dijete.“ Beba, 16 mjeseci… Da, ti moja… ne, nije njegovo, mada, on je sa onom prošlom bio raskidao, a dijete ima 16 mjeseci… tako da… ja mislim da je to… a i Nenad pretpostavlja, pričala sam sa njim o tome, jedino sa njim mogu normalno da razgovaram…

I tu dolazimo do ključnog momenta: JEDINO SA NENADOM MOŽE NORMALNO DA RAZGOVARA?! U redu, normalno je što ne može sa starim normalno da razgovara, budući da stari ne može ni sam sa sobom da normalno razgovara, ali, ja sam valjao i bio prvi izbor kad je trebalo skidati zavjese, prati zavjese, objesiti ih na štrik da se suše, prati prozore, okačiti nazad zavjese… a ona jedino može normalno da razgovara sa mojim bratom, fantomom iz potkrovlja, prosvjetnim radnikom (pežorativ, prim. autora). A ja kao ono srednje, zapostavljeno dijete, ni tamo ni ovamo… iako nas ima dvojica. I u kategoriji od dvojice sam uspio da ne budem ni prvi ni drugi. Nije da sam se rastužio kao slika tužne mačke sa interneta, nego, eto… krivo mi.

A Mileni je dosad bio odličan ujak i stric, vjerovatno će tim stilom nastaviti i ako postane otac, pri tom bez hrpe onih nezgodnih i nezahvalnih radnji koje obično prethode (mislim na seks). A dijete nije crno. Valjda. Figurativno govoreći, dijete nikad nije crno. Sem nekad.