Romantika… s vihorom

– Komšija, ti si mlad čovjek a opet malo stariji, pun iskustva iz ovog ali i onog vremena, i vezanih sjećanja, daj ti meni reci kako je sve to izgledalo onomad kad mobilni telefoni nisu bili zalijepljeni ženama za ruke?
– Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…
I tako je to bilo. Da.

Dušmani… u njedrima!

Teške teme i dileme lepršavog ljetnjeg dana. Kao ono filozofsko pitanje, da li je ta osoba oduvijek bila takva/ovakva (obično u negativnom kontekstu), samo joj prilike nisu dopustile – da pokaže pravo lice? Šta je to „pravo lice“? Ili jednostavno vrijeme mijenja stvari? S godinama poznim životnim rastu samo sumnja, podozrivost, obazrivost i slične zrivosti. Sigurnost i udobnost… ne baš. I svi smo žrtve! Nikog ne zaobilazi!

I tako se desi da koji put ne prespavaš kod kuće, nego tamo negdje skupljen i sklupčan na ćošku kreveta, pa te dušmani bez pitanja eliminišu, pregaze i zaborave. I onda dođem kući, vidim nešto se dešavalo u kuhinji, neko kuvanje – poprilično validan razlog da dođem kući, nadasve – a na stolu postavljena tri tanjira. Ležerno, u skladu sa podacima iz ličnih dokumenata odnosno teritorijalnoj lokal pripadnosti, pristupam materiji:
– Šta ima za ručak?
Hladan tuš slijedi nakon nekoliko sekundi kroz rečenicu:
– O, i ti ćeš jesti?

A onda se čudim što je komšijin mali, onomad kad me je vidio ispred kuće kako radim nešto, na kafi rekao komšinicama „teta Lepoj došli gosti“. Urota je napravila neprobojan krug zavjere. Izopćen sam.