The Road to Mannheim

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Лексингтон бенд je po 708. put odsvirao svoj repertoar, a priča o ljubavi i problemima je skoro pa nestalo (al’ zamalo)…
– E, ‘aj svega ti, promijeni ovo, da slušamo nešto drugo…
– Što?
– Ma ovo je užasno.
– Ne valja ti Лексингтон?
– Pa gdje će valjati…
– Što?
– Pa ono… ‘Aj, ova muzika, što je loša, to i nekako, nego ovi tekstovi, ubi me ovo…
– Bogtejebo pa ti si kao kamen! Nikakvih emocija nemaš! Na koga si ti ispao takav?!
Bez odgovora, ostade u zraku da visi to filozofsko pitanje; tamo u nekom salonu za tajlandsku masažu se upravo završi termin… and the Лексингтон бенд stopped.

Prethodno:
The Road to Frankenthal

The Road to Weinheim

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Uz ugodne emotivne atmosferične zvuke Лексингтон бенда, pričaju o ljubavi i problemima koje ista nosi.
– Znaš, mnogo se tih cura iz moje generacije udalo mlado, a sad se razvode pa su onda kao puštene s lanca… A ništa probale nisu u životu.
– A što su se udale tako mlade?
– Pa znaš, i meni je to bilo čudno, cure iz grada i sve, a udale se sa 21-22 godine. Pitao sam ovu jednu, kaže, bila sam mlada, nisam znala, tojesvebrzonekakoišlo i onda mi on napravi dijete…
– Pajebotebog, može li ikako to dijete da se NE NAPRAVI?!
– Pa to sam i ja isto rekao!
Bez odgovora, ostade u zraku da visi to filozofsko pitanje… and the Лексингтон бенд played on.

Prethodno:
Ponovo arbajt za gazdu Kurta