II < X

Kaže mi WordPress neki dan kako je dvije godine otkako sam se registrovao na isti. Dvogodišnjica. Kao što većina redovnih posjetilaca bloga zna, ovaj blog je prethodno bio unutar sistema mojblog.rs. WordPress sam registrovao, eto, prije dvije godine kad su se pojavile prve laste zlosutnice mojblog.rs arapskog proljeća odnosno raspada sistema. Kolega imenjak Nabokovski je sondirao teren i probrao WordPress za nastavak rada (nekolicine nas) mojblog.rs blog korisnika… Hvala mu.

Ipak, taj datum nije baš početak mog blogovanja ovdje. Gašenje mojblog.rs servisa je uslijedilo nakon nekoliko mjeseci, jun/jul/avgust/lijen sam da provjerim. Tko će mu ga znati. Kao da je bitno kad je. Isto tako, kao da je bitno kad se u toku 2005. registrovah na mojblog.co.yu koji je kasnije postao mojblog.rs. E, to je bilo prije 10 godina. E, to je nešto. Realno, većina mojih blog unosa iz tog vremena je apsolutno bezvrijedna ali broj 10 nije naivan. Što valja, prenijeću dok stignem. Prenosim polako.

Usput, malo prije samog nestanka mojblog.rs servisa sam obišao mnoge blogove koji su tad već bili po nekoliko godina napušteni. U neobično dragom sjećanju su mi ostali Hollowood (nepodnošljiva lakoća genijalnosti), seriozni Branko te Bozza, Vampir iz Zemuna (i nj. avanture). Bilo je tu još dosta zanimljivih blogova, svako je imao neke svoje favorite. Neki još postoje na nekim drugim mjestima, možda ih i nađem nekad. Možda ne. Ko zna zašto je to dobro. Možda se vrate kao Lesi.

Elem, deset godina. Puno, a i dosta. Al’ biće još koliko bude. Realno, inspiracija je potanka od mog boravka u Njemačkoj; sa druge strane je tu i auto-cenzura što se tiče obrade nekih opštih tema, jer koliko puta treba reći da smo tragično glup narod koji je oduvijek zatirao svoju pamet? Na lijep način to nema smisla govoriti, a nema ni dovoljno efikasne šok-terapije. Stoga, bez naročitih konstruktivnih prijedloga nema smisla kritikovati, a šta je uopšte konstruktivno? Pored toga, tu je izbjegavanje aktuelnih i očitih stvari…

Bilo kako bilo, blog neće stati dok ne stane. Serijal Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma je dogurao do svog 11. nastavka – nadam se da će ih biti još makar toliko, a u planu su neke priče o životu kao i recenzije filmskih hitova. Vjerovatno da će biti i teških tema ali nadam se manje u odnosu na humor… I, naravno, biće tu i velike sise. Naime, one su navedene kao tag u nekolicini tekstova i redovno se zakocenem kad vidim da je neko pretragom tog divnog pojma došao na blog. Pa, da ne bude lažno oglašavanje…

Za narednih 10 godina, živjeli!

Red drugih blogova

Ti imaš drugi blog?! A đe ti je?

A ono, eno ga u Dodatnim aktivnostima domaćina bloga, solidan prvi. Elem, drugi blog je rezervisan za politiku i probleme, pa sam sretan kad na njemu nemam šta pisati, iako je politike i problema većini preko glave, svakodnevno, neumorno… i meni. Isto tako, paralela je neka da je ovaj blog više za lične i univerzalne a onaj za lokalne i dnevne teme. Mada, ko tu šta čita.

Elem, započeo sam serijal kratkih tekstova na drugom blogu, Red kratkih rezova, sviđa mi se format, kao neka „kolumna malena“, pa možda se na vrijeme zaustavim na ovom trećem nastavku a možda ih bude još. Primjerak broj 3, kako to izgleda…

Red kratkih rezova – III

Aprilska nagrada grada u kojem živim. Banjaluka. U aprilu je dan grada, daje se nagrada. Grad je nagrđen svakako, nagrada je devalvirana. Velikaši – proklete im duše – časte se ordenjem, na stolu svinjetinom a ispod stola maloljetnim kurvama. Zaslužni građani. Jebem im ja mater.

Nego, povela se inicijativa, iz naroda, maltene grassroots, da čika Ale dobiju Aprilsku nagradu grada. Čika Ale, simbol čistoće (duše), simbol dobrote. Cvijet sa francuskom beretkom u cvjetnoj aleji na bulevaru, nema veze što nema više te cvjetne aleje. Čika Ale, saobraćajac amater. Saobraćajac amater? Počeo tako što je nakon sudara nekakvog tamo prije 40 godina počeo da stoji na raskrsnici i da maše rukama. Stoji na raskrsnici i maše rukama? Da li je on lud? Jeste. Inače ga zovu i ludi Ale. Ipak, treba čika Ale, Alija Mahmutović, da dobije aprilsku nagradu, zbog svoje dobrote. Zbog toga što zna napamet čitav album Životinjskog carstva. Zbog toga što po čitav dan hoda okolo u gumenim čizmama sa dva cekera. Zbog toga što djeci dijeli čokolade i miluje ih. NE TAKO KAKO ZVUČI.

I sad, čekaj malo, saberi – oduzmi – provjeri (ne znam apsolutno nikoga kome je čika Ale dao čokoladu, prim. aut.), čika Ale je i dalje lud. Aprilska nagrada je i dalje… žalosno reći, bezvrijedna. To ne mijenja činjenicu da je čika Ale lud. Mada, neki to ne vide pa kažu da svi treba da budu kao čika Ale (!), a ovi što ne vole čika Alu su fašisti, oni nemaju pojma o Banjaluci. Dakle, ode ovo u nacionalne vode. Može i tako. Kandidat muslimana za Aprilsku nagradu, čika Ale, lud čovjek. Dobar, ali lud… a boljeg nemamo.

Prethodno:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2014/03/red-kratkih-rezova-i.html
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2014/03/red-kratkih-rezova-ii.html

To se dešava već par mjeseci?

Majku mu, nisam ovdje napisao ništa deset dana, a ništa pošteno još duže. Blago se zabrinuh.

Ove kolumne što napisah su sasvim slučajno. Jedna je i ovdje okačena a druga na Istinito, odnosi se na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima. Mislim da su mnogi promašili poentu, pa je zato i napisah.

Nego, da ne prekidam ovaj zanos blog tišine, samo jedna fotografija u vidu razglednice:

NPD „Nizbrdo“ pri teškom radu otkrivanja suštine života
(autor fotografije Linda)

Plivaj, Ye, plivaj

Olimpijske igre su najveći sportski događaj koji postoji a samim tim i najveće nenaoružano mjerenje polnih organa na ovoj planeti, jedna divna civilizacijska tekovina koja uz manji prekid od oko 1500 godina traje već 28 vijekova. Sa druge strane, za ljude koji nemaju nacionalno-sportske preferencije, Olimpijske igre su samo način da se malo ublaži sporoprotočna vrelina avgusta…

(Uvod aktuelne KOLUMNE koja nema nikakve veze sa politikom u regionu.)

Da li žena sa dva prezimena jede za dvojicu?

Mene nešto nerviraju žene sa dva prezimena. Mislim, zbog ta dva prezimena. Ne sviđa mi se taj koncept. Ako nećeš da izgubiš svoje, ne moraš uzeti moje prezime. Nije mi toliko bitno, nisam ga birao kad sam rodio, a nisam ni birao kad i gdje ću se roditi, realno. Sem ako tebi nije fora da imaš dva, al’ znaj da je meni to bezveze. Usput, onomad sam imao djevojku sa super prezimenom pa sam htio uzeti njeno, no malo mi je osujetilo plan to što me je šutnula…

(Jedan stav iz aktuelne kolumne.)

Stomak nije na nivou, znam.

Rijetko se slikam, al’ kad se to desi, potrudim se da to bude sa nekim finim ljudima:

Razlog za povod je: OBRAČUN KOD PICINOG KORALA