Pederi su jedini pravi muškarci

Tehnologija i emancipacija su opasno stale na put prirodnoj selekciji. Narod više ne vjeruje narodnim izrekama. Đavo je ušao u ljude, sa zadnje strane.

Ipak, nije sve tako crno u svemu. Opšta progresija – da to tako nazovemo – stavlja neke stvari na svoje mjesto. Nakon ko zna koliko vijekova – ničim opravdanog – patrijarhata, sve je više i više jednakosti među polovima, sa svim njihovim nejednakostima… koje se pokušavaju izjednačiti (uočićemo kasnije). Ultrabrzi kanali komunikacije su sve više otvoreni za onaj pol koji ultrabrzo komunicira, žene. Žene piju kafu, puše, pričaju na mobilni… odjednom! Muškarci turiraju motore dok ono malo trče za ženama a onda ono malo više bježe od njih, traljavo i nadasve neuspješno. Takve scene u prirodi… pa to je materijal za dokumentarni film.

Kako žene sve više imaju pravo glasa, tako su i sve glasnije. Izražavaju se slobodno. Slobodnije. Nejasno i glasno, izražavaju se žene po mnogim pitanjima, kao što je npr. pitanje „Šta žene žele?“ u zagradi od muškarca života. A, realno, ne znaju šta žele.

„Ti bi htjela da ja pušim marihuanu do šest ujutru a ustajem u pet!“ – Rambo Amadeus

Prije svega, jedino činjenično je to da žene žele da budu voljene željene i shvaćene. Taj fakat je opšta kultura, odgovor u Slagalici. Samo, kako shvatiti neshvatljivo, kad u jednoj sekundi žele da budu nježni cvijet a u drugoj surova alpska lavina koja po običaju oduzima živote siromašnim istočnoevropskim turistima. Uspješna majka i poslovna žena koja pronalazi vremena za pilates, fitnes, nes, prljavi ples; onaj stub „iza svakog uspješnog muškarca“; simultano Džek Nikolson i Hit Ledžer… u ulozi Džokera. I to muškarci treba da shvate… razumiju. Da tačno znaju kad ne treba (ništa) nešto reći, vještina na višem nivou od aikida, shinobi.

Kako to muškarci treba da shvate, tako to treba i da isprate. Pravovremenom reakcijom, na… Tad budi takav; tačno takav; ne takav, majku ti jebem. Obrij brkove; pusti brkove. Slušaj me; tlači me. Cvijeće, bombonjera; šamarčina. Daj pare; daj pare. (Ne, to se ne odnosi na bijedni materijalni segment uloge [nedostatka] finansija u moralnom urušavanju lokalnom, već na jednostavne ženske svakodnevne ekonomske operacije spičkavanja para.) Poštuj moje drugarice; sve su to kurve; ne gledaj nijednu; utroje može samo sa nekom ružnijom od mene. Nisam ti rekla; to si trebao da znaš. Usljed svega toga, imamo znatne varijacije u kvalitetu proizvedenih muškaraca. Ni zbog čega drugog, svakako ne zbog njihove pameti, jer pameti nemaju. Već zbog utapanja u sumanutom vrtlogu konfuzije gdje se žene odmaraju na dušeku uz koktel.

Misterija je to, šta biti, činiti (ponoviti), za ženama se svidjeti, za muškarca. ŠTA?! KAKO?! Agonija. I kako žene ne znaju šta žele da budu po postavkama – a neke npr. žele da budu muškarci (samo bez rada u šumskom gazdinstvu) – tako muškarci ne znaju kako da se postave kao adekvatan kontrapunkt tim željama. Zato se i neki npr. ponašaju kao žene (samo bez rada u kuhinji). Naravno, vrijedi spomenuti kako je suština ovog izlaganja činjenica da su – anatomski verifikovane, je li – žene izvor života, ah, to slatko davljenje. Jebi ga. Realno.

„A meni je do plivanja… u njoj.“ – Momčilo Bajagić Bajaga

Međutim, tu se sad miješa ona stavka kako žene žele da budu željene, da se pridoda malo paradoksa (uočićemo ubrzo) u vrtlog. Žene žele da ih žele. Da budu potrebne, korisne, upotrebljene, zloupotrebljene. Jer to je najprirodnija priroda žene, uloga, da bude majka. Da bude majka djetetu, da bude majka beteru, volusini, debilu (daj šta daš), samo da bude majka. Da bude zamjenska majka nesrećniku koji čitav život oko sebe sije samo bijedu usljed neke Frojdologije i da joj isti upropasti život, ekstreman slučaj ali na žalost ne tako rijedak. A „ima samo jedna mama“. Nezamjenjiva, jedina, potrebna… neophodna. Dakle, željena. I ženama najteže pada kad ih ne žele. Od toga polude. Protiv toga se bore, jer ne mogu to podnijeti. To žele da promijene. Džaba što ih milioni žele ako ima samo jedan da ih ne želi… to ih privlači više nego išta. NE MOŽEŠ TI DA ME NE ŽELIŠ, posebno ako ja želim tebe, prva je linija u programskom kodu žene.

„Poješću sve kolačiće, tebi u inat postaću debela!“ – Marina Perazić

A ko je to potpuno imun na tu ljepotu, prirodnu, vještačku, Instagram, L’oreal i ostalo? Ko to začepljava nos kad zamiriše sir, miriše sir? Ko može samo da okrene glavu na treptanje *trep, trep* i namigivanje *mig, mig* (za strano tržište *wink, wink*), ko to ne reaguje na poruku „cao + :)“? Ko to zna više od žena o lubrikantima, dijetama, odnosima sa javnošću i domaćinstvu? Ko to može ići na aerobik i jogu i ostati potpuno hladan na vagone guzica u helankama? Ko je to nepopravljiv toliko da (po ženskoj logici) mora biti popravljen? Ko to ne želi žene toliko da žene to ne mogu podnijeti i moraju da ga se dočepaju? Peder.

„Ima nešto u tom što me nećeš.“ – Željko Joksimović

I tu je sav kuršlus, zato što ono što žene ultimativno žele – od pokretne imovine, je li – su pederi. Jer je njihovo ponašanje nedopustivo, a pri tom se ne misli na homoseksualnu sodomiju. One moraju to popraviti. Majčinski instinkt, izazov EXPERT LEVEL HARD. Ma kako oni to sebi mogu da dopuste, da ih žene ne zanimaju?! Pa šta oni misle?! Čupanje kose, ludilo, stres, cigareta za cigaretom, podočnjaci, pala sam ispit, mamu mu jebem. A pederi ultimativno nezavisni, jer ne pate za pičkom. Nisu pičkopaćenici, takoreći. Boli ih briga. Slobodni, potpuno, da turiraju motor do mile volje. Neograničeni naponskom ogradom konvencija, neopterećeni oblikovanjem svog lika i djela prema potrebama suprotnog pola. Kad odu kod automehaničara nimalo ih ne zanima kalendar na zidu. Nesputani kontriranjem ženama, shvatanjem neshvatljivog. Hladnokrvni, urednih obrva, željeni uzaludno. Oni se tapšu po dupetu i kad izgube poen u odbojci, a one kip(t)e na tribinama… Pederi su, u ultimativnom zbiru svih prava i sloboda, jedini pravi muškarci… sem onih pedera koji se ponašaju kao žene.

„Nekad je 90% ljudi živjelo dobro a 10% odlično, a danas je obratno… Čekaj, šta sam ja rekao?“ – neimenovani prodavač sa pijace

Tačno tako.

Od Alije Sirotanovića do Apollo 11

Još od početka života na zemlji te pronalaska točka nekoliko stotina hiljada godina poslije, čovjek je težio velikim otkrićima, a pored velikih otkrića, još je više težio da neko ta velika otkrića otkrije umjesto njega dok on pije pivo i gleda utakmicu reprezentacije.
U skladu s tim, danas ću da na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari izložim svoje mlado nejako tijelo opasnom putovanju na rub granica nauke. Opasno zatrovan zlim sjemenom altruizma, zarad dobrobiti čovječanstva odlučio sam se za najopasniji od najopasnijih eksperimenata u nauci (dosad) poznatoj kao hemija: pomiješaću Sinalko, žuti i Sinalko, crveni u cilju za potragom krajnjih dometa gaziranosti u vještačkim bojama. Čuveni naučni estetičar Ou Džej je davno još rekla: „Samo hrabri su pokušali!“, a ću u ovoj prilici da kvadriram tu tvrdnju: „Samo hrabriji su pokušali duplo!“
Tako nam je za ovaj eksperiment potrebno:
– Sinalko, žuti 0,33l – komada 2
– Sinalko, crveni 0,33l – komada 2
– prazna plastična flaša od Keniade 2l – komada 1

Nakon što smo preduzeli sve mjere zaštite u laboratoriji, ugasili Aimp sa thrash metal listom, izbacili mačku iz prostorije i obukli crvenu pancirnu automehaničarsku majicu, možemo početi sa eksperimentom. Prvo ćemo sipati Sinalko, crveni u flašu od Keniade:

Sipanje vršimo pažljivo, sa objema flašama nagnutim pod tačno određenim uglom koji ovdje ne smijemo otkriti zbog prisustva CIA i MOSAD špijuna. Nakon što smo Sinalko, crveni usuli, originalnu ambalažu vraćamo na originalno mjesto a zatim počinjemo sipati Sinalko, žuti u flašu od Keniade:

Rezultat je, neočekivano, mješavina koja ispoljava svojstva narandžastosti i gaziranosti, a ovo je istovremeno i tačka u kojoj prestaje nauka a počinje žrtvovanje. Kao i u svakom ozbiljnom eksperimentu, došli smo do trenutka preispitivanja postupka, od same ideje („Šta ja ovo koji k. radim?!“) pa do rezultata („Šta sam ovo koji k. dobio?!“):

Kao što to kaže reklama za poznate automobilske gume: „Snaga je ništa bez kontrole.“, tako i mi možemo reći za ovaj eksperiment da je rezultujuća mješavina bezvrijedna bez degustacije. Zauzimamo stav za degustaciju sa lumbalnom podrškom „Mima Karadžić“ i puštamo da gravitacija učini svoje:

Neumoljivih 9,81 metara u sekundi na kvadrat vodi tečnost kroz određene dijelove govornog aparata kroz nekoliko sekundi, a zatim obustavljamo tu radnju da oštećenja po organizam ne bi bila trajna:

Eureka! Eksperiment se pokazao uspješnim! Utrošeno vrijeme i novac nisu bili uzalud. Dobili smo mješavinu koja ispoljava svojstva narandžastosti i gaziranosti a pri pijenju ima sve efekte MIRINDE: izaziva glavobolju, morsku bolest, suzenje očiju i upalu zubnog mesa i to po 80% jeftinijoj cijeni nego što je to cijena MIRINDE na benzinskoj pumpi u Doboju. Trenutak blaženog zadovoljstva naučnog radnika nad postignutim dostignućem:

Nauka je još jednom izašla u susret čovječanstvu i podarila mu alternativu. MIRINDA možda više nije među nama u onoj mjeri u kojoj je nekad bila, ali to ne znači da potraga za njom može stati. Naprotiv, na ovaj ili onaj način se moraju održati sjećanje na nju kao i efekti koje je ona proizvodila…

Eksperiment je zaradio najvišu moguću ocjenu, palac podrške. Troškove liječenja će da pokrije zdravstveno osiguranje Zavoda za zapošljavanje tako da su svi na dobitku, a posebno oni koji nisu učestvovali u eksperimentu…
Za slične ali i brutalnije sukobe sa naukom oči u oči, pratite nas i ubuduće u emisiji „Od Alije Sirotanovića do Apollo 11“, samo na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. Dotada, živjeli!