Profesor a lopov!

Pripremajući se za neki tekstić počnem pretraživati i uočim da je među prvim slikovnim rezultatima za pojam „garavice“ moja fotografija… na adresi koja nije moj blog. Hm.

Rezultat koji se dobija pri pretrazi je unutar teksta Garavice – „Čas historije“ i manipulacije sa brojem ubijenih na portalu bišćani.net gdje je fotografija malo „zasječena“ a isti tekst je izvorno objavljen na portalu mojusk.ba gdje se nalazi u svom izvornom formatu 4:3.

I dok nemam naročit problem sa neovlaštenom upotrebom fotografije, štaviše, smatram to neprimjerenim potezom samo zbog činjenice da je to fotografija koja je žestoko retuširana i kao takva ne bi trebala da se nalazi uz neki naučni ili dokumentarni tekst. Na žalost, tekst samo nominalno spada u te kategorije, a zapravo je smeće.

Autor teksta je nekakav napalm-nitro-turbo-disko profesor istorije Dino Dupanović, polupismeni serator na žetone koji, u tekstu sa političkim povodom, negira podatke na kojima počiva memorijalni kompleks odnosno broj od 12.000 pobijenih Srba iz Bihaća u ljeto 1941. godine, gdje je bitno shvatiti da se radi o 12.000 CIVILA od kojih je najveći broj bio Srba (preko 11.000), uz manji broj Jevreja i Roma.

Dok je tačno da ne postoji – niti može postojati – spisak svih žrtava tog zločina, dotle su neka izvrtanja u tekstu naprosto nezrele, paušalne kvalifikacije bez ikakve dvosmjerne argumentacije. Jer, sa jedne strane su (postojali) podaci o stanovništvu, popisi, kakvi-takvi, a sa druge strane je zločin sačinjen od niza masovnih ubistava bez ikakve evidencije i minimalnim naknadnim mogućnostima za identifikaciju, u kombinaciji sa apsolutnom asanacijom teritorije (što dalje uključuje bijeg, zbjegove, imigraciju, promjenu identiteta/vjerskog opredjeljenja itd.).

Naime, u ljeto 1941. godine ustaše su istrijebile komplet srpski živalj grada Bihaća, dobar dio njih na lokacijama koje nisu naročito blizu spomen parka – gdje je u krugu od oko 600 metara u prečniku bilo nekoliko velikih grobnica (na sjevernom izlazu iz grada, pored puta ka graničnom prelazu sa Hrvatskom). Sama okolina Bihaća je nevjerovatno etnički šarena – maltene nasumično su posijana srpska, hrvatska i muslimanska sela – ali jug Bihaća je gruntovno čista srpska teritorija (Račić, Ripač, Lohovo…) i sa te strane su mnoga stratišta. [Ko ulazi u Bihać sa južne strane, proći će pored jednog gotovo neprimjetnog skeleta vjerskog objekta koji tihuje u svojoj ruini a imao bi šta da ispriča, prim. aut.]

Pokolj iz 1941. je narušio suživot konfesija i povukao linije razgraničenja koje su bile prepoznatljive i u komunizmu i nisu bili rijetki incidenti na toj osnovi jer je mržnja tinjala; znalo se, poslije 23 časa Srbin nije imao šta da traži u gradu kao ni musliman u srpskom predgrađu. Dok to nema direktne veze sa brojem/osporavanjem broja ubijenih, značajno je zato što se to često gubi iz vida u romansiranom prikazu Jugoblaženstva…

E, sad, u tekstu Dino spominje „ekspanziju velikosrpske politike“ [sic] krajem osme dekade prošloga vijeka, da je ista „kumovala“ tom broju od 12.000… NETAČNO. Broj je ustanovljen mnogo ranije i prezentovan već 1949. godine prilikom otkrivanja skromnog spomenika podignutog od strane opštine i naroda Bihaća, nevino stradalim SRPSKIM žrtvama. Opšte je ustanovljeno da je Bihać 1942. godinu dočekao bez Srba, a podaci o stanovništvu prije II svjetskog rata govore o 16-17 hiljada Srba na tom području.

Sa druge strane, spomen park bihaćkim žrtvama, djelo čuvenog Bogdana Bogdanovića, dugo je bio na listi čekanja te je projekat započet 1973. godine završen i otvoren 1981. godine uz govoranciju na kojoj je spomenuto kako je tu pobijeno „12.000 rodoljuba“, jer u tom trenutku građani – makar javno – nisu bili Srbi, Hrvati, ovi ili oni… a posebno ne Srbi.

Isto tako, u kontekstu žrtava na tom području, vrijedi spomenuti i Bihaćku republiku koja je kratko trajala (od novembra 1942. do januara 1943. godine) ali skupo koštala: krvavo je izvojevana od strane partizanskih snaga od kojih je, naravno, većina bila srpska a gdje im je motivacija bila osveta za ustaške zločine u ljeto 1941. godine. Ti gubici prilikom napada na tada ustaško gnijezdo Bihać, kao i gubici prilikom njemačke Operacije Vajs koja je rasturila Bihaćku republiku su indirektno vezani za zločin na Garavicama; kako oni koji su poginuli u Bihaću, tako i mnogi koji su posijali kosti u snijegu na Grmeču u zbjegu…

Na kraju, ono što je posebno ironično u tekstu jeste što Dino navodi da je, u periodu Jugoslavije, svaki pokušaj preispitivanja broja žrtava nailazio linč. U tom pogledu, Dini bi bolje pristajalo ime Lavor, jer je očigledno potpuno ignorantan prema konceptu bivše države u kojoj je grana privrede linč bila veoma razvijena a opet relativno neutralna: nacionalizam je suzbijan na svim stranama, jer se danas i Srbi i Hrvati i muslimani jednako žale na tretman u SFRJ a, bogami, jednako se i utrkuju u plaču za njom… Možda tu jedino malo Slovenci vode.

***

Sama fotografija je nastala prilikom jednog turističko-poslovnog odlaska u Bihać, a objavljena je na ovom blogu 24. januara 2013. godine. Kako je dan bio zimski i tmuran, nebo mutno i nikakvo, tek se popriličnom obradom kolorita fotografije dalo izvući nešto zanimljivo… Vidim da se svidjela i web majstoru portala mojusk.ba, jer sumnjam da je Dino birao sliku, pa eto – i to je neki kompliment. Naknadno, fotografija se proširila i na druge portale pa je preko članka na Srbi u BiH dospjela i na Jadovno.com. (Možda je ima još negdje, ne znam.) Nemam ništa protiv, niti vjerujem da bih imao išta od toga da pokušam zaštititi svoja autorska prava ali kako god posmatram tu fotografiju na tim stranicama, jednostavno ista tu ne pristaje… subjektivno.

Bilo kako bilo, nekvalitet originala je uslovio da sam se svojevremeno poprilično „igrao“ u Photoshopu, dva najupečatljivija rezultata… subjektivno.

VP 4868: Samoubistvo s predumišljajem aerodroma Bihać

Spominju se cifre od 4 do 8 milijardi dolara. Kruže priče o tunelima koji vode na drugu stranu masiva Plješevice kao i stepenicama koje vode do vrha Gola Plješevica gdje se nalazio radar. Jedan čak reče da se unutra nalazi atomski reaktor; tenkovi u rinfuzi ispod samog objekta – još jedan podzemni nivo… Od tih stvari, malo šta je vjerovatno. Za nijansu više je vjerovatna pretpostavka da je Jugoslavija mogla imati standard Austrije da nije ulagala toliki novac u vojne svrhe, da nije izgrađen aerodrom Bihać.

kom445Mogli smo mi imati standard Austrije. Ali nismo.

Prije tačno 22 godine, 16. maja 1992. građane Bihaća je oko 5:30 probudila sirena za opštu opasnost a nakon sirene se začuo niz eksplozija. Tada je vojska u nestajanju, Jugoslovenska Narodna Armija, prilikom povlačenja sa teritorija republika koje su uskratile gostoprimstvo, uništila najljepši cvijet u bašti RViPVO. Aerodrom Bihać (odnosno „Željava“, kako su ga mnogi zvali) je „strateški onesposobljen“ uz pomoć nekih 56 tona eksploziva. Vojska RSK, koja se netom bila smjestila u kasarnu aerodroma udaljenu nekih tri kilometara od pista i kojoj je čitav taj vojni kompleks „svečano uručen“ prethodnog dana, nije bila naročito upućena i uključena u prostorno planiranje…

Prvo su teledirigovano aktivirana eksplozivna punjenja koja su se nalazila u šahtovima ispod pista (dvije poletno-sletne i tri poletne piste) a poslije toga i pirotehnika razmještena unutar izuzetno sofisticiranog аtomskog skloništa za avione (kodno ime: Klek) koje je ukopano u utrobu planine. Nešto preko dva sata su trajale eksplozije, Bihać se tresao, počeo je da kulja crni dim iz ventilacionih otvora razbacanih po padini Plješevice a dijelove „ulaznih vrata“ Kleka su našli, čak, 50 metara dalje u jarku. Najskuplji vojni objekat SFRJ, otporan na atomski udar i potpuno opremljen za apokalipsu – neuništiv izvana, doživio je sudbinu države koja ga je stvorila, uništen je iznutra.

stroj445Pomenuti gigantski podzemni objekat je bio pravi „krunski dragulj“: u njemu je bio dio standardne (ranjive) aerodromske infrastrukture (služio je umjesto hangara/kaponira; uključivao je kontrolni toranj, skladišta, radionice…), bitna razlika u odnosu na „klasične“ aerodrome. Isti je bio predviđen da može izdržati atomski napad i to, kako su neki analitičari uočili, prvenstveno od strane „crvenih“, obzirom na vrijeme planiranja i početka gradnje, period kada je SFRJ dobijala znatnu vojnu pomoć od „plavih“. Pored toga, aerodrom Bihać je sa svojih pet pista bio najveći aerodrom u SFRJ (uključujući i civilne), kao i vazduhoplovna baza sa najvećim AR (aerodromskim rejonom) u jugoistočnoj Evropi.

Lokacija je odabrana još 1948. godine, položaj Plješevice duboko unutar teritorije SFRJ i njene dolomitne stijene su bili idealni za krajnji domet JNA megalomanije. Projektanti su zarad inspiracije posjetili neke slične objekte u Švedskoj, međutim, sve je umnoženo u odnosu na uzore (sklonište za tri eskadrile, četiri ulaza, pet pista). To je bio i uspješan test za domaće građevince jer su kasnije ta znanja naplaćena u Libiji, Iraku i drugim tada prijateljskim zemljama. Izgradnja je počela 1958. a Klek je zbog Češke krize useljen 1968. (sa nezavršenom galerijom 352. iae), te je za života kompleks konstantno dograđivan (pomoćni objekti, stajanke) i modernizovan (osvjetljenje, informatički sistemi).

unutra445Pomenuti ulazi u podzemni objekat su bili „ukrašeni“ betonskim zavjesama sa urezima za prolaz vertikalnog repa MiG-21, u produžetku su protiv-udarne komore (sem kod ulaza 4) a bočno od njih se nastavljaju galerije koje su hermetički zatvarala pancirna vrata teška po 100 tona. Galerije su bile dom za tri eskadrile (124. i 125. lae, te 352. iae), a avioni su unutar objekta vučeni električnim tegljačima. Ukupna dužina tunela unutar Plješevice je oko 3500 metara. Pored galerija tu su bile i prostorije svih namjena (ambulanta, učionice, kancelarije, kuhinje…), zalihe svega potrebnog za život posade mjesec dana pod zemljom a objekat je imao i svoj izvor pitke vode jer je prilikom gradnje pronađen podzemni tok.

Iako je podzemni objekat Klek ono najintrigantnije u čitavoj priči, vrijedi spomenuti i ostale elemente slagalice. Logistika – koja nije minirana 1992. te je uz prenamjenu uglavnom preživjela rat – je uključivala kasarnu u selu Željava, skladišta kerozina u Pokoju i Orljanima, skladišta UBS u Vedrom polju ali i Svodni (oko 70 km udaljenosti), skladište MTS (za 5. VaK) u Račiću, Kotu-377 (osmatrački radari), položaj Abdića brdo (oprema za instrumentalno slijetanje aviona), a dio priče je svakako bio i radarski položaj/RRČ Gola Plješevica. Takođe, za potrebe zaposlenih vojnih lica je izgrađeno čitavo naselje u Bihaću (Harmani), što je imalo ekonomski i socijalni značaj za grad.

TITO445Na početku rat(ov)a na ovim prostorima, aerodrom je korišten u priličnoj mjeri obzirom na to da su se tu nalazile dvije lovačke i jedna izviđačka eskadrila. Originalna namjena tih lovaca i izviđača je bila drugačija, ali, smisao je relativna stvar. Na primjer, jedan od vanjskih objekata na aerodromu je završen u septembru 1991. godine, otprilike u vrijeme kad su se tu pojavili pripadnici 63. padobranske iz Niša sa zadatkom obezbjeđenja aerodroma. U januaru 1992. godine u radionici na aerodromu je irački MiG-23 dobio jugoslovensku zastavu na repu, nakon što je Omer njime preletio iz Zagreba sjedeći na sanduku od municije (Omer? Irački MiG-23? E, to je tek priča…). Toliko o smislu.

Kako je s-frj-vojevremeno na „volšeban“ način nestala stranica iz katastarskih knjiga po kojoj kompleks u cjelosti pripada Bosni, tako je granica koja ga siječe zapečatila nj. sudbinu, tada, pa sve do današnjeg dana. Eskalacijom rata geostrateški položaj aerodroma je postao neodrživ, tako da je odluka pala na opciju „Ni zrna žita…“. Što se moglo demontirati – demontirano je, što nije – demolirano je. Dok je „Kikaš“ sa aerodroma odvozio, dotle su viškovi poput traktora „otpisivani“ kaskaderskom vožnjom mladih vojnika. MiG-ovi su tokom aprila preletjeli na aerodrom Ponikve (124. i 124. lae) i Batajnicu (352. iae) a detaširani dežurni par je posljednje dežurstvo odradio 12. maja…

MBpilot445Kako to stratezi rekoše, napuštanje aerodroma je značilo definitivnu promjenu granica države. Opet, JNA doktrina je poznavala samo privremenu okupaciju jugoslovenskih teritorija, zato je objekat „onesposobljen“. U međuvremenu su aerodrom posjećivali i zvanično i nezvanično i ovi i oni (NATO je bio veoma želj-av-an da izvidi), ali su tamo mogli vidjeti samo kako izgleda ručni rad na ekstrakciji sekundarnih sirovina. Pored toga, unutar golih zidova memljive betonske pećine ostalo je još i pitanje: da li je 22 godine dovoljno da se proglasi trajna nesposobnost? Teško je reći, ali je upravo na današnji dan, nakon 24 godine rada, Vojna pošta 4868 prestala da postoji…

P1030608-445Bivši stanovnik Kleka MiG-21R 26105 (ex-352. iae), pored njega neki brkat momak

Izvori:
Vojno-tehnički forum My-City Military: Enigma JNA – podzemni aerodrom „Željava“
Internet stranica Željava – LYBI