„Malo tupav i nije shvatio situaciju“?

Zagovaranje jugoslovenstva mnogi posmatraju kao veliku opasnost?
Ideja jugoslovenstva ne samo da je potrebna, ona je nužna. Kud ćemo sa tom djecom koja više nisu ni Hrvati, ni Srbi, ni Slovenci, ni Albanci. Šta sa njima? Dijeliti se po nacionalnoj liniji je primitivno, to su ideje iz feudalnog doba, srednji vijek. Moguće je da mi to zagovaranje jugoslovenstva dođe glave, jer furam na to da budem popularan. Ako ne budem popularan, neću imat’ ni za hljeb. Što znači da ako jugoslovenstvo nije u trendu – onda sam ga najeb’o! Ja dozvoljavam da ne znam možda neke podatke koje političari imaju – jer reagujem instinktom – ali mi se čini da se ponašamo posve nelogično. Sve me to podsjeća na priču koju sam nedavno čuo. Neki naš političar kaže uvaženom gostu iz inostranstva: „Ako nas neko napadne, mi ćemo svi biti jedinstveni“. Onda mu je ovaj rekao: „A šta ako vas ne napadnu?“. To je frka! Moguće je kad bi nas neko napao da bi se sve sredilo. Možda nam fali jedan realan neprijatelj iznova… Jer, dovoljno je da čuješ priče s Kosova da se osećaš strašno tužno.

Domaći političko-regionalni humor uglavnom se locira na Bosance i – Slovence.
Zanimljiv je podatak da na ljubljanskoj televiziji nismo nikad nastupali! Nula puta. Ni mi, ni Zdravko Čolić… Ne samo mi, već nijedna od jugoslovenskih grupa van Slovenije. Imao sam jedan eksces na njihovom radiju, u kontakt programu. Neka ženska se javila u emisiju i počela izbezumljeno da vrišti: „Mrzim Bosance, mrzim Bosance…“! Mada ja ipak mislim da Slovenija kod nas ima vrlo pozitivnu ulogu.
Kad bi bilo moguće, da li bi glasao da bar u jednom mandatu CK Slovenije i CK BiH zamene mesta?
Aaaa… Bilo bi dobro za Bosnu. Odlično!
Šta bi rekli Slovenci?
Ne bi ni njima ništa falilo da malo najebu! I njima je sloboda udarila u glavu. Bilo bi dobro da se s vremena na vrijeme tako mijenjaju.

(Iz razgovora sa Goranom Bregovićem objavljenog u knjizi Bolja prošlost autora Petra Lukovića; Mladost, Beograd; 1989)

Brat Zdravko I

Imam ti ja tri brata, zapravo, imam ih više, nego, starija sestra moje majke ima tri sina tako da imam ta tri brata. Sva trojica fudbaleri, prvo naučili trčati za loptom pa tek onda hodati, najmlađi od njih je Zdravko koji je jedanaest godina stariji od mene. Doduše, mnogi to ne znaju. Mislim, da se on zove Zdravko.

A lijepo je to ime, Zdravko. Podsjeća na prijeko potrebno zdravlje (Dao Bog zdravlja, a biće para; od umotvorina, Boga mi, tanka je vajda…). Tako se zove i njegova majka a moja tetka, Zdravka. Tako se zove i njegov i moj ujak, Zdravko. Brat Zdravko je dobio ime po ujaku Zdravku. Kao što vidimo, porodično magnetno polje nomenklature je poprilično neprobojno. Nisam siguran tačno iz kojeg razloga je Zdravko dobio ime po Zdravku, ni nakon različitih lično sprovedenih analiza lika i djela ujaka Zdravka, ali je zanimljivo da Zdravko vizuelno fizički jako liči na Zdravka (o tome neki drugi put). Ujak je onako, jedan Keruak iz Kobatovaca*, život provodi on the road, što će reći da radi u pošti kao vozač. Ima sepet svega na tavanu, nosi kariranu košulju kad radi u polju, voli nakon posla stati kod zadruge. Onomad, dok je još tetka živjela u Beogradskoj 11, znao je navratiti kod nje poslije posla.

A u to vrijeme poslije posla, ali i prije i tokom, Zdravko je igrao fudbal na obližnjem igralištu osnovne škole „Vuk Karadžić“. I dobro mu je išao taj fudbal, štaviše, Zdravko je kasnije zaigrao i za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, al’ raspade se Jugoslavija… Nego, kad je Zdravko još bio sasvim mali, neki tamo Drago Vabec iz Dinama dade neki strašan go, makazicama sa linije šesnaesterca, pa to je bilo strašno. Zdravka je to dojmilo do te mjere da je unio inovaciju u svoju igru, ne sluteći da će se ta inovacija prenijeti na njegov čitav život: igrajući lopte, kad bi dao go (riječnikom Bože Sušeca, zabio), on bi vikao „Vabec“, a onda su njemu počeli vikati Vabec, toliko da su zaboravili da se on zove Zdravko. Primjer jednog telefonskog razgovora sa početka ’80-ih godina prošlog vijeka, u stanu u Beogradskoj 11 u okopodnevnim časovima zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Zdravka?
– Nema Zdravka, otkud da on bude ovdje sad…
– Da ne znate možda gdje je?
– Na poslu je Zdravko, radi do 16:00.
– Na kakvom poslu je Zdravko?
– Kako na kakvom poslu? Zdravko radi u pošti.
– Kako radi u pošti kad on ide sa mnom u razred?
– Mali, koga si ti naš’o da zaj.?! ‘Aj, m’rš!
[TRAS! – onomatopeja ljutitog spuštanja slušalice metodom zalupljivanja]

Nakon pet minuta ponovo zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Vabeca?
– Samo malo, mislim da je u sobi… Vabec!

 

*Kobatovci, selo pokraj Laktaša pokraj Banjaluke, početna je lokacija moje porodice sa majčine strane a ujak Zdravko je ostao da čuva položaj na ognjištu.