Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI

Ove jeseni, kao nikad dosad, teretana Sokolskog doma blista u sjaju mladosti novih članova. Zahvaljujući renoviranju (vidi: XXV) i instagram marketingu, obilje golobradih budućih čvrstih momaka svakodnevno pravi prve korake u treniranju tegova pod budnim okom stručnog nadzora trenera Saleta koji zahvaljujući tome „cvajama“ briše znoj sa mišićavog čela nakon luđačkih treninga™. Podstaknuta time (po „anonimnoj prijavi“), Poreska uprava prečešljava poslovne knjige u potrazi za utajama ali, naravno, bez uspjeha: evidencija članova na papiru u trenerovom debelom ali izdefinisanom novčaniku je čista kao suza znoja iskrenog sokolskog šampiona.

Među novim članovima je mnogo potencijala, omladinaca koji izuzetno emotivno pristupaju treniranju tegova što biva jezgrovito ali stručno komentarisano: ‘Jesi li vidio onu dvojicu? Juče rade čučnjeve – to pada, to plače, to urla… Zreli su za prvu petorku*!’ Proučavajući tako, pored fizičkog, i psihološki razvoj našeg naroda, trener Sale – već četvrt vijeka – nastavlja rad Jovana Cvijića pokazujući kako se nije mnogo šta promijenilo u posljednjih bliže 150 godina. U nekim naučnim krugovima bi ta hipoteza vjerovatno došla na udar sa primjerima npr. Marije Šerifović i Lepomira Bakića, međutim, naredno govori upravo o konstantnosti suštine…

Kako teretana Sokolskog doma ima sposobnost da spaja nespojivo (npr. istovremeno napredovanje mase i definicije), tako su i rupe na njenim zidovima zapravo (vremenska) crvotočina kroz koju se sažimaju eoni progresa sokolske ideje. Tako se u jednoj prilici desio susret kakav se može desiti samo u teretani Sokolskog doma: dva sokolaša, jedan od 16 a drugi od 60 godina, ali istog srca, istog duha. Mlađi sokolaš je veoma strastveno radio vježbu, unoseći u nju svu svoju snagu, što mišića, što grla, a stariji sokolaš ga posmatra pa se prisjeća…
– Baćo moj, gledam sad njega, pa isti ja, kad sam bio mlad – ovako sam davao sve od sebe… Jednom ti ja jebem jednu pičku ovdje u gradu, ja 18 a ona malo starija, jebem ja nju čitavu noć, a onda ujutru trčim u Stričiće na Kočićev zbor! Bila na zboru trka i ja istrčim do gore, pobijedim na trci, a onda dotrčim nazad u grad i nastavim je jebati…
– Bravo, Ljubo! To, majstore! – čuju se odobravajući nehrišćanski komentari prisutnih.
– Da, baćo moj, čitavu noć, uf! Nešto sam ja to, kao da samom sebi hoću da dokažem, baćo moj, ona ujutru nije mogla na noge, a ja trčim 13 kilometara do Stričića, pa još gore trka, pojeo, popio i dotrčim nazad kod nje!
Jedan prisutni član, izuzetnih analitičkih sposobnosti, uzimajući u obzir zrelost zlatnih godina starijeg sokolaša, uoči jednu otežavajuću okolnost:
– Eee, a još tad nije bilo Viagre, Kamagre i „toga“…
– ŠTA?! BAĆO MOJ, MAKADAM BIO DO STRIČIĆA! – objasni stariji sokolaš o kakvim se (teškim) vremenima radilo.

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Karaklajić“ Anikić je svojom kratkom ali tvrdom ‘z-šipkom’ jednoj gospođici držao usmeni (neki bi rekli i oralni) kurs azbuke; specifikum njegove naučne metode je bio u tome da on kreće od kraja: „ZZZini… da ti objasnim.“

 

* prva petorka (Sokolskog doma) je stručni termin koji će detaljno biti objašnjen u XXVII nastavku serijala koji se – sasvim logično – neće baviti košarkom.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV

Naučno dokazano: Srbi otporni na smak svijeta!

Iako čitava planeta broji „sitno“ do smaka svijeta po majanskom kalendaru, Srbima je to najmanji od problema. Čemu globalne pored lokalnih muka: negativan prirodni priraštaj, siromaštvo i nezaposlenost, svakodnevna borba sa vanjskim i unutrašnjim neprijateljem, sve to miriše na biološki nestanak nacije. Međutim, i pored situacije „između Scile i Haribde“, kombinujući različita istraživanja i postulate eminentnih domaćih i stranih naučnika i mislilaca lako je uvidjeti da nema razloga za brigu…

I dok po pendžeru dobuju pahuljice a po TV ekranima dobuju kojekakve proročice iznoseći svoje mišljenje o 21.12.2012. godine, malo ko je u stanju da uz jeftine igre zaboravi da je sve manje hljeba. Teško se živi na početku trećeg milenijuma, možda i najgore vrijeme ikad u istoriji Srba. Na papiru neke stvari djeluju dobro: Srbija se konačno zove Srbija (iako je iskidana sa svih strana), zapadno od Drine postoji definisana granicama srpska teritorija (iako su to granice entiteta a ne države). Međutim, sve je daleko od ružičastog. Srbi su napokon svoji na svome, a to im ne ide nikako. Vode ih beskrupulozni političari koji zatiru narod siromaštvom, jedino u čemu su uspješni. U svakom drugom pogledu, „vođe“ su nesposobni. Zdrava privreda i ekonomija su pojmovi non grata, mnogo teritorije je izgubljeno za zelenim stolovima, za svaku osudu je poltronstvo stranim moćnicima uz pomirljivo gutanje dvostrukih standarda (prije svega selektivnu primjenu „nedodirljivosti granica“), a tu je i drevna podložnost unutrašnjim trvenjima za šaku dolara… Redundantno je nabrajati sve probleme, ali se kao zaključak može izvući da su Srbi najgluplji narod na svijetu, na šta trener Sale iz teretane Sokolskog doma pridoda majku ti jebem.

Ne treba puno primjera za hronološku ilustraciju prethodnog. Tragičan izbor vođa kroz istoriju, slavljenje poraza kao pobjeda, glavna uloga Srba kroz vijekove je bila da budu tampon zona (vječito krvavi) i balansiraju na oštricama nekoliko različitih mačeva. Tako živeći, narod nije mnogo šta naučio, sem da ratuje, ali je to znanje prevaziđeno jer se danas borba vodi na druge načine. Mnogo je toga rečeno i napisano o Srbima, ali malo šta iskreno i s osvrtom na nj. tragične mane. Ipak, nije potrebno otkrivati toplu vodu. Arčibald Rajs je prije skoro stotinu godina napisao knjigu koja je i danas aktuelna, „Čujte, Srbi“ gdje je prijateljski i na kulturan način pokušao da ukaže Srbima da su glupi. U knjizi se na dvadesetak stranica opisuju pozitivne strane srpskog naroda a zatim slijedi pet puta više teksta o onom lošem kod Srba. Na žalost, ne ide to kod Srba kulturno, da im se stavi do znanja. Zato je u pravu trener Sale iz teretane Sokolskog doma kad doda majku ti jebem. A nije tu samo Arčibald Rajs bio dovoljno hrabar da kritikuje, možemo se pozvati i na Slobodana Jovanovića i njegovo istraživanje o nedostatku kulturnog obrasca u Srba koje samo načinje problem, Jovana Cvijića i njegov komično-bolno-tačan opis Dinarskog tipa čovjeka („živog duha i tanane inteligencije“), itd. Ne vrijedi se, zarad kontriranja, pozivati na Nikolu Teslu, Milevu Marić i slične primjere inteligencije. Inteligencija je potencijal koji može a i ne mora da se ostvari, a malo ko od takvih ljudi je uspio da se ostvari na ovim prostorima…

Međutim, pored prethodno spomenute beznadežnosti, tu je i drugi postulat koji će sačiniti osnov tvrdnje iznešene u naslovu. Taj drugi kreće iz dva korijena: sa jedne strane je Albert Ajnštajn i njegova fraza kako su svemir i glupost beskonačni (iako nije siguran za svemir), a sa druge strane imamo ideološki suprostavljene mislioce poput KUD Idijota i Vesne Vukelić Vendi koji su ujedinjeni u tvrdnji kako je glupost neuništiva. Pleonazam: ukoliko je beskonačna, glupost je svakako i neuništiva. Ta poprilično nihilistična ideja još od pamtivjeka ujedinjuje najrazličitije. Kao parafraza se često navodi kako inteligencija ima svoj kraj ali je glupost nemjerljiva, a još jedan prilog su i tzv. Marfijevi zakoni. Primjeri ilustracije postojanosti gluposti se danas mogu pronaći na svakom nivou ljudskog postojanja, od onog globalnog (ekonomskog) iz kojeg je lako uočiti da, paradoksalno, manjina koja kontroliše tokove novca upravlja većinom i usljed svoje pohlepe efektivno zagorčava život čitavoj planeti, pa do nacionalnih primjera i onih na ličnom nivou. Međutim, lokalni nacionalni primjer je najprikladniji za upotrebu ovdje, a dovoljno je uzeti samo period poslije oslobađanja od turske vlasti: ne naučivši ništa iz svjetskih ratova u XX vijeku u kojima su se gotovo prepolovili, ne naučivši ništa iz lažnih obećanja „saveznika“ u posljednjih stotinu i kusur godina, Srbi i dalje kao muve bez glave idu u borbu i smrt, sve za inat Kraljevića Marka i komplimente tipa kako su „borben i častan narod“, dok ih polupismena suprotstavljena banda kvalitetno uloženim novcem u „lobiranje“ vara gdje stigne, i sve to komično kao neki addendum za knjigu Arčibalda Rajsa. U pitanju je DNK gluposti, na koji ne mogu uticati na krupne društveno-istorijske prilike…

Ipak, kad se stvar nakon duple beznadežnosti čisto matematički postavi, gdje zakonitost kaže da dva minusa daju plus, prethodni postulati da su Srbi najgluplji narod na svijetu i da je glupost neuništiva povezani analognom vezom daju konačno rješenje kako su Srbi neuništivi. Dakle, dokazano najegzaktnijim među naukama, matematikom i logikom, nema razloga za brigu – Srbi su otporni na smak svijeta! Ni sida, ebola, kolera, nemasna hrana, nikotin, demokratija i sva ostala zla modernog doba ne mogu ništa Srbima. Biološki nestanak – nula bodova. Svinjetina i rakija duplo – dvanaest bodova. Mitar Mirić – tisuću bodova. Čak ni Srbi ne mogu ništa Srbima, ma koliko se inatili da dokažu suprotno. Dok je svemira, biće gluposti, a dok je gluposti, biće i Srba, pa makar se to odnosilo na onog jednog koji pod kruškom čuva granicu kod Tokija.

P.S. Autor teksta je Srbin koji jako voli svoj narod, kao i ostale narode sa kojima živi u komšijskim odnosima a smatra ih bratskim po mentalitetu.