333, sitno!

– Znaš (li) ti šta je to?
– Znam.
– Gas maska. To je meni dobro kad čistim septičke jame…
– Znam, i meni je valjala. Ja sam jedne zime služio vojsku četiri godine.

Ah, ta vojska. Sa romantičnim prizvukom. Ona vojska. Naravno, JNA, jer se većina živih (i preživjelih) najbolje sjeća JNA, iako služenje vojske (uključujući i ratovanje) ima dugu tradiciju na ovim prostorima; takođe i njena pravna nasljednica na ovim prostorima, VRS. Ta vojska (tačnije, služenje vojnog roka) je imala mnoge funkcije, od kojih je (po)najbitnija bila ona socijalna: dovođenje u prosjek mamlaza omladinaca svih vrsta, boja i veličina. Počesto se začuje žal za (tom i takvom) vojskom, kako bi to bilo veoma pozitivno i mnogo značilo za pravilniji rast i razvoj maloljetnih delinkvenata adolescenata danas… Izlišno je spominjati kakav je to bio ritual i priznanje – nisi se mogao ženiti ako ne odslužiš vojsku, morao si se vratiti iz Njemačke ako je nisi odslužio, piletine i torte iz masnog papira u vozu ako se nisi najeo, kao da nisi živio…

E, sad, nije da nema vojske (i sad). Što se tiče slobodnih i poluokupiranih srpskih teritorija, odnosno Bosne i Hercegovine i Srbije, tu su neke grupacije u maskirnim uniformama: u Srbiji je to Vojska Jugoslavije Srbije a u Bosni i Hercegovini su to Oružane snage BiH. Vojska Republike Srpske je pod političkim pritiscima ukinuta prije ravno 10 godina (utopljena u OS BiH), a malo prije toga je ukinuta obaveza redovnog služenja vojnog roka. U Vojsci Jugoslavije je takođe ukinuta obaveza služenja vojnog roka, a postoji mogućnost dobrovoljnog služenja nakon kojeg se dobije zahvalnica. Simpatično. Dakle, sa jedne strane je tu vojska kojoj je ostalo uglavnom čišćenje dvorišta kasarni – jer su metle jedino MTS kojeg ima dovoljno, a sa druge strane je to „profesionalna“ vojska u kojoj WC-e čiste čistačice. Potpuno pogrešno, jer je tradicija čišćenja WC-a kao „nagrade“ vojniku bila jedna od najznačajnijih vaspitno-obrazovnih metoda…

Dakle, da se vrati vojska! Samo da rata ne bude! Ma može ga i biti! Ali da ga ne bude! Nego, da se vrati ta vojska (ona vojska), pa bismo svi bili bolji i djeca bi nam bila bolja. Naravno, svijet je ljepši kada sanjamo…

Utakmica je puno drugačija danas. Mnogi to ne shvataju. Ne mogu više Uroš i Gostimir da podignu ražanj uvis i dočekuju neprijateljske avione arsenalom najboljih psovki i kletvi. Ne ide to. Neće više niko kod neprijatelja da vozi avion. Majku mu, neće ni kamion, a kamoli avion. Neprijatelj Džon lijepo sjedi u bazi pred kompjuterom, pije kafu, pregleda porno stranice sa maloljetnicama a onda baci pogled na teren, vidi kako su se Uroš i Gostimir zaštekali iza šljive, pritisne „Enter“ i ona raketa poleti fijuuuu… i tras! Lete Uroš i Gostimir u komade, a mater im briše spomenik i leleče, poginuo svekar, poginuo đever, svi mrtvi. Dakle, izgubilo se to na tom planu, prije svega, potreba i metodologija, posvuda.

Drugi je fakat što je (ovaj ovdje grbavi) teren danas puno drugačiji. Nema više šest buktinja na grbu i upoznavanja raznih naroda i narodnosti kroz neprirodnu bliskost pod tuševima u krajnje geografski nepoznatim područjima. Štaviše, u Republici Srpskoj je jedna od najegzotičnijih lokacija za služenje vojnog roka bila Bileća („Dole kamen, gore nebo…“), što je bio šok za omladince iz zapadnog dijela RS, a danas je sve toliko izmiješano da više u Banjaluci nije potreban prevodilac za hercegovački… Dakle, već je sad to na granici incesta, nema se tu šta puno miješati.

Ali eto, ostalo je to sjećanje, poprilično živo. Vojska i njeno mjesto u sistemu: vojni objekti, vojna lica, vojni stanovi, vojne tajne, vojne penzije… i obavezan vojni rok, retardant idiotizacije. Međutim, da li bi to tako bilo danas, kao nekad?

Ima sasvim dovoljno ljudi koji pamte to vrijeme, bili su dio njega, bitan, a opet, sinovi su im… nisu. I to je činjenica. Da li bi JNA tetovaža uspjela održati popularnost pored „САМО МN БОГ МОЖЕ СУДNТN“? Da li bi vojne tajne prvo curile na fejzbuk ili na instagram? Koji bi se kapetan desetar Cokula Macola nametnuo kao autoritet omladincu nakrivo nasađenom na turbo-folk, korupciju i samoživost, u državi gdje su to vrline i kvaliteti kakve posjeduju „najviši autoriteti“? Kako bi obuka regruta izgledala pod budnim okom NVO, uz svo poštovanje „ljudskih prava i sloboda“? Na koji način bi bilo moguće dekriminalizovati ubistvo u porodici zbog sramote nanešene „prigovorom savjesti“?

U vremenu kad su muškarci prošli kroz hiljade faza (od kojih je malo koja bila muška) i gdje su metroseksualci već „retro“, uveliko skrajnuti na margine od strane spornoseksualaca (fitness_porno_sexuals; mladići koji utjehu za izostanak poslovnih uspjeha nalaze u treniranju tegova a zatim reklamiranju svog tijela na društvenim mrežama; konačno prilika da budem dio neke totalno moderne društvene grupe, samo trebam nabaviti društvene mreže, prim. aut.), brkovi po pravilu službe su izgubili sav svoj značaj; ona vojska je funkcionisala u onom sistemu, a kako bi u ovom sad… nikako, vidljivo po faktu što je (ona vojska) popucala po šavovima prvom prilikom. Analogni ŠBBKBB na širi plan, kako bi unutrašnja organizacija one države (uključujući vojsku) bez rata preživjela ulazak u domen slobodne ekonomije? Teško i loše. Analogni ŠBBKBB na najuži plan, šta bi to značilo danas za omladinca mladoga neusmjerenog, nepametnog, efektivno?

Otkad napokon!

Otkad znam za fotošop htio sam ovo da napravim.

Napokon sam to i napravio.

Zadovoljan sam postignutim.

Hvala Twitter profilu fabrike „Pionir“.

Inače, Galeb je bio prvi serijski proizvođen mlazni avion u SFRJ. Projektovan krajem ’50-ih godina XX vijeka, prototip G1 je poletio 1961. a za njim je slijedio dorađen G2 koji je i ušao u serijsku proizvodnju 1964. godine, u fabrici „Soko“ u Mostaru. Galeb ima službenu oznaku N60 što znači da je on školski/nastavni avion, a njegov (jednosjedi) rođak Jastreb je za „biznisa“, prevashodno izviđačke i borbene (jurišne) zadatke.

Galeb je u svojoj klasi i u svoje vrijeme bio priznat kao izuzetan školski avion i skoro polovina sklopljenih (ukupno 248 primjeraka do prestanka proizvodnje 1985. godine) je završila u Libiji, a i Zambija je nabavila manji broj Galebova i nešto više Jastrebova. Vrijedi spomenuti da je jedan primjerak Galeba G2 našao put i do hangara jednog od najpoznatijih pilota među glumcima, Džona Travolte.

Dok se o sudbini libijskih Galebova, usljed nasilne „demokratizacije“, može tek nagađati (bili su u upotrebi dok je bilo Gadafija, sad navodno leti još samo jedan), jugoslovenski odnosno srpski Galebovi su u ’90-im godinama XX vijeka sukcesivno povlačeni iz upotrebe ali su neki od njih prešli u privatne ruke odnosno vlasništva aeroklubova te lete i dan-danas… a čokoladu možete kupiti u svakoj bolje opremljenoj prodavnici.

Garaža

VP 4868: Samoubistvo s predumišljajem aerodroma Bihać

Spominju se cifre od 4 do 8 milijardi dolara. Kruže priče o tunelima koji vode na drugu stranu masiva Plješevice kao i stepenicama koje vode do vrha Gola Plješevica gdje se nalazio radar. Jedan čak reče da se unutra nalazi atomski reaktor; tenkovi u rinfuzi ispod samog objekta – još jedan podzemni nivo… Od tih stvari, malo šta je vjerovatno. Za nijansu više je vjerovatna pretpostavka da je Jugoslavija mogla imati standard Austrije da nije ulagala toliki novac u vojne svrhe, da nije izgrađen aerodrom Bihać.

Mogli smo mi imati standard Austrije. Ali nismo.

Prije tačno 22 godine, 16. maja 1992. građane Bihaća je oko 5:30 probudila sirena za opštu opasnost a nakon sirene se začuo niz eksplozija. Tada je vojska u nestajanju, Jugoslovenska Narodna Armija, prilikom povlačenja sa teritorija republika koje su uskratile gostoprimstvo, uništila najljepši cvijet u bašti RViPVO. Aerodrom Bihać (odnosno „Željava“, kako su ga mnogi zvali) je „strateški onesposobljen“ uz pomoć nekih 56 tona eksploziva. Vojska RSK, koja se netom bila smjestila u kasarnu aerodroma udaljenu nekih tri kilometara od pista i kojoj je čitav taj vojni kompleks „svečano uručen“ prethodnog dana, nije bila naročito upućena i uključena u prostorno planiranje…

Prvo su teledirigovano aktivirana eksplozivna punjenja koja su se nalazila u šahtovima ispod pista (dvije poletno-sletne i tri poletne piste) a poslije toga i pirotehnika razmještena unutar izuzetno sofisticiranog аtomskog skloništa za avione (kodno ime: Klek) koje je ukopano u utrobu planine. Nešto preko dva sata su trajale eksplozije, Bihać se tresao, počeo je da kulja crni dim iz ventilacionih otvora razbacanih po padini Plješevice a dijelove „ulaznih vrata“ Kleka su našli, čak, 50 metara dalje u jarku. Najskuplji vojni objekat SFRJ, otporan na atomski udar i potpuno opremljen za apokalipsu – neuništiv izvana, doživio je sudbinu države koja ga je stvorila, uništen je iznutra.

Pomenuti gigantski podzemni objekat je bio pravi „krunski dragulj“: u njemu je bio dio standardne (ranjive) aerodromske infrastrukture (služio je umjesto hangara/kaponira; uključivao je kontrolni toranj, skladišta, radionice…), bitna razlika u odnosu na „klasične“ aerodrome. Isti je bio predviđen da može izdržati atomski napad i to, kako su neki analitičari uočili, prvenstveno od strane „crvenih“, obzirom na vrijeme planiranja i početka gradnje, period kada je SFRJ dobijala znatnu vojnu pomoć od „plavih“. Pored toga, aerodrom Bihać je sa svojih pet pista bio najveći aerodrom u SFRJ (uključujući i civilne), kao i vazduhoplovna baza sa najvećim AR (aerodromskim rejonom) u jugoistočnoj Evropi.

Lokacija je odabrana još 1948. godine, položaj Plješevice duboko unutar teritorije SFRJ i njene dolomitne stijene su bili idealni za krajnji domet JNA megalomanije. Projektanti su zarad inspiracije posjetili neke slične objekte u Švedskoj, međutim, sve je umnoženo u odnosu na uzore (sklonište za tri eskadrile, četiri ulaza, pet pista). To je bio i uspješan test za domaće građevince jer su kasnije ta znanja naplaćena u Libiji, Iraku i drugim tada prijateljskim zemljama. Izgradnja je počela 1958. a Klek je zbog Češke krize useljen 1968. (sa nezavršenom galerijom 352. iae), te je za života kompleks konstantno dograđivan (pomoćni objekti, stajanke) i modernizovan (osvjetljenje, informatički sistemi).

Pomenuti ulazi u podzemni objekat su bili „ukrašeni“ betonskim zavjesama sa urezima za prolaz vertikalnog repa MiG-21, u produžetku su protiv-udarne komore (sem kod ulaza 4) a bočno od njih se nastavljaju galerije koje su hermetički zatvarala pancirna vrata teška po 100 tona. Galerije su bile dom za tri eskadrile (124. i 125. lae, te 352. iae), a avioni su unutar objekta vučeni električnim tegljačima. Ukupna dužina tunela unutar Plješevice je oko 3500 metara. Pored galerija tu su bile i prostorije svih namjena (ambulanta, učionice, kancelarije, kuhinje…), zalihe svega potrebnog za život posade mjesec dana pod zemljom a objekat je imao i svoj izvor pitke vode jer je prilikom gradnje pronađen podzemni tok.

Iako je podzemni objekat Klek ono najintrigantnije u čitavoj priči, vrijedi spomenuti i ostale elemente slagalice. Logistika – koja nije minirana 1992. te je uz prenamjenu uglavnom preživjela rat – je uključivala kasarnu u selu Željava, skladišta kerozina u Pokoju i Orljanima, skladišta UBS u Vedrom polju ali i Svodni (oko 70 km udaljenosti), skladište MTS (za 5. VaK) u Račiću, Kotu-377 (osmatrački radari), položaj Abdića brdo (oprema za instrumentalno slijetanje aviona), a dio priče je svakako bio i radarski položaj/RRČ Gola Plješevica. Takođe, za potrebe zaposlenih vojnih lica je izgrađeno čitavo naselje u Bihaću (Harmani), što je imalo ekonomski i socijalni značaj za grad.

Na početku rat(ov)a na ovim prostorima, aerodrom je korišten u priličnoj mjeri obzirom na to da su se tu nalazile dvije lovačke i jedna izviđačka eskadrila. Originalna namjena tih lovaca i izviđača je bila drugačija, ali, smisao je relativna stvar. Na primjer, jedan od vanjskih objekata na aerodromu je završen u septembru 1991. godine, otprilike u vrijeme kad su se tu pojavili pripadnici 63. padobranske iz Niša sa zadatkom obezbjeđenja aerodroma. U januaru 1992. godine u radionici na aerodromu je irački MiG-23 dobio jugoslovensku zastavu na repu, nakon što je Omer njime preletio iz Zagreba sjedeći na sanduku od municije (Omer? Irački MiG-23? E, to je tek priča…). Toliko o smislu.

Kako je s-frj-vojevremeno na „volšeban“ način nestala stranica iz katastarskih knjiga po kojoj kompleks u cjelosti pripada Bosni, tako je granica koja ga siječe zapečatila nj. sudbinu, tada, pa sve do današnjeg dana. Eskalacijom rata geostrateški položaj aerodroma je postao neodrživ, tako da je odluka pala na opciju „Ni zrna žita…“. Što se moglo demontirati – demontirano je, što nije – demolirano je. Dok je „Kikaš“ sa aerodroma odvozio, dotle su viškovi poput traktora „otpisivani“ kaskaderskom vožnjom mladih vojnika. MiG-ovi su tokom aprila preletjeli na aerodrom Ponikve (124. i 124. lae) i Batajnicu (352. iae) a detaširani dežurni par je posljednje dežurstvo odradio 12. maja…

Kako to stratezi rekoše, napuštanje aerodroma je značilo definitivnu promjenu granica države. Opet, JNA doktrina je poznavala samo privremenu okupaciju jugoslovenskih teritorija, zato je objekat „onesposobljen“. U međuvremenu su aerodrom posjećivali i zvanično i nezvanično i ovi i oni (NATO je bio veoma želj-av-an da izvidi), ali su tamo mogli vidjeti samo kako izgleda ručni rad na ekstrakciji sekundarnih sirovina. Pored toga, unutar golih zidova memljive betonske pećine ostalo je još i pitanje: da li je 22 godine dovoljno da se proglasi trajna nesposobnost? Teško je reći, ali je upravo na današnji dan, nakon 24 godine rada, Vojna pošta 4868 prestala da postoji…

Bivši stanovnik Kleka MiG-21R 26105 (ex-352. iae), pored njega neki brkat momak

Izvori:
– Vojno-tehnički forum My-City Military: Enigma JNA – podzemni aerodrom „Željava“
– Internet stranica Željava – LYBI

90 60 90 100 100 100 TO JE TO

EKSKLUZIVNO NA BLOGU GURAO SAM I ŠIRE STVARI U UŽE STVARI!

Intimni dnevnik kapetana Mire Janjanina
Subota, 20.10.2012. godine
Devećani, opština Travnik

Vrijeme 10:30
Prva zvanična posjeta NPD „Nizbrdo“ planini Vlašić teče neplanirano sporo. Nakon nekih 20-ak minuta pješačkog kretanja nepotrebno se troši vrijeme na stajanje, razgledanje, fotografisanje i razgovor. Duhovni i nemoralni vođa NPD „Nizbrdo“, komandant Mladi Z. Delić, ponaša se jako čudno: u potpunosti je odbacio marševska pravila o formacijskom hitanju te se sa neprihvatljivo primjetnim osmijehom šetka po livadi. Pukovnik Sikirica prećutno podržava grubo kršenje Člana 1. Pravilnika o kretanju NPD „Nizbrdo“ (navedeni član glasi: „Kretati se maksimalnom brzinom uzbrdo da bi se što prije stiglo nizbrdo.“), duboko u svojim mislima o slobodi koju trenutno osjeća daleko od stega posla, kuće, birtije a blizu travničkih ćevapa. Kapetan Miro Janjanin za to vrijeme probava da li mu naočale bolje stoje na glavi pod uglom od 78 ili 79 stepeni.
Takođe, raspravlja se o inicijaciji Linde u NPD „Nizbrdo“. Kapetan Miro Janjanin ističe da Linda, kao izabranica (srca) komandanta Mladog Z. Delića, odnosno osoba koja je izabrala da trpi Mladog Z. Delića, zaslužuje zlatno članstvo u NPD „Nizbrdo“ (neograničen broj termina + korištenje saune) a pukovnik Sikirica odobrava tu konstataciju. Linda je neobično počastvovana i zgranuta zaključkom pa stidljivo skreće temu na pogrešan izbor obuće Mladog Z. Delića.

Vrijeme 10:45
Pokret nastavlja. Olovka slabi, signal se gubi. Uputa: popraviti ugao položaja naočala.

Ostatak dnevnika kapetana Mire Janjanina na internet adresi:
http://www.mirojanjaninsmrtzamaloljetnice.com/
(Ne preporučujemo osobama mlađim od 18 godina.)

***

Nakon dužeg vremena neaktivnosti i rashodovanosti, NPD „Nizbrdo“ se u subotu 20.10.2012. godine, u svom punom sastavu (!) odlučilo na planinarski pohod. Iako je planinarenje kao vožnja bicikla – potencijalno smrtonosno usljed pada naglavačke, kao tačka za prisjećanje na otupjele planinarske sposobnosti je izabrana poprilično pitoma planina Vlašić koja se nalazi u centralnoj Bosni na području opštine Travnik, vazdušnom linijom udaljena 60-ak kilometara od Banjaluke. Ovom prilikom se, pored nezaobilaznih Mladog Z. Delića, Mladog M. Sikirice i Mire Janjanina u ekspediciji našla i Mlada Linda, inače djevojka Mladog Z. Delića, tako da je duhovni i nemoralni vođa bio moralniji no inače (i to mu nećemo oprostiti, op. a.). S obzirom na to prisustvo pripadnice ljepšeg pola, članovi NPD „Nizbrdo“ su prilikom penjanja uzbrdo i silaska nizbrdo veoma uspješno izbjegavali standardne NPD „Nizbrdo“ teme za razgovor kao što su kockanje, cuganje, kurvanje, dizanje tegova i generalni šovinizam te ih zamijenili sa uzavrelim polemikama poput one da li izbor zavjesa i stolnjaka za uređenje stambenih enterijera ima direktnu vezu sa karakterom po Jungovoj tipologiji ličnosti…

Nego, malo relevantnih podataka: Vlašić je dobio ime po Vlasima koji su se na tom lokalitetu bavili ovčarstvom, još od pada Rimskog carstva pa do do kraja XIX vijeka. Planina i dan danas služi u iste svrhe, širom iste se nalazi šačica raštrkanih katuna koji se nalaze na travnatim čistinama. Inače, masiv je u obliku velike tacne na nekih 1760 metara, a iznad se izdižu dva vrha, Paljenik (1943 m) i njegov brat blizanac vrh Vlašićka gromila (1919 m), koji su nastali tako što je izvrnuta bora, usljed slabosti unutrašnjeg dijela, pukla pa su ostala sedla (izvor: N. Vlajić, „Pogled na Vlašić na GE“, 2012). Još nešto karakteristično za kameniti plato i pomenute vrhove jeste da na njima uopšte nema drveća, tek pokoja endemična jelika koja se bori sa životom. Najpiktoreskniji dio Vlašića su svakako Paklarske stijene, odnosno južna padina planine iznad rodnog sela Josipa Pejakovića. Što se tiče pojmova po kojima je Vlašić još poznat, to su, prije svega, Vlašićki (ovčji) sir, ovca Pramenka kao i bosanski ovčar „Tornjak“ koji se definisao upravo tisućgodišnjim trčanjem za ovcama na Vlašiću. U toku rata 1992-1995. na Vlašiću je bila linija razgraničenja gdje su bile organizovane razmjene zarobljenika, pa je usljed toga jedan dio planine miniran duž pravaca putne komunikacije.

S obzirom na relativnu blizinu planine našoj početnoj lokaciji, tempirali smo polazak iz Banjaluke za 8:00 a već prije 10:00 smo bili na „parkingu Devećani“ – planinarskoj polaznoj tački koja se nalazi na početku makadamskog planinskog puta (polazna tačka je na nadmorskoj visini od nekih 1450 m). Kako se na vrhu Paljenik nalazi aktivan TV relej, a nekad je tu bilo i JNA radio-relejno čvorište, do samog vrha vodi veoma kvalitetan i održavan makadamski put koji, u nedostatku inteligencije, planinari izbjegavaju pa nastavljaju tabanati po brutalnoj uzbrdici od nekih 15-ak stepeni nagiba. Planinarska staza je u zimskom periodu označena vertikalnom signalizacijom (štapovima) dok u uslovima dobrog vremena, kakvo je bilo i subotu, za tim nema potrebe – postoji nekolicina veoma jednostavnih orijentira za planinarsku rutu: planinarski dom „Jusuf Pečenković“ koji se nalazi na 1763 m a nekih 100-ak metara udaljen od padine prema Paklarevu, te meteorološki stubovi u nj. blizini. Staza ide poprilično blizu južnog oboda planine tako da je i sama provalija orijentir. Takođe, antenski stub na Paljeniku, visine nekih 40-ak metara, štrči svojim crvenim vrhom iznad svega pa služi za navigaciju i izbjegavanje u vazdušnom saobraćaju. Vrijedi napomenuti da je isti vidljiv i sa udaljenosti od nekih 60 km vazdušne linije, sa proplanka na Poniru, rodnom brdu brutalnog Ponirskog pande.

Da li usljed izuzetno lijepog vremena, starosti, teškog stanja u državi ili nečeg četvrtog, ovo je planinarenje bilo popriličan presedan za NPD „Nizbrdo“ pa će se na idućem plenumu odlučivati o vokativnom preimenovanju iz „mi bilderi živčani od proteina“ u „mi bilderi malo manje živčani od proteina“. Naime, nakon neobično spore pripreme i oblačenja u necivilnu odjeću (tom prilikom me Mladi Z. Delić naoružao helioodbojnim Bata Trlaja naočalama koje sam uglavnom nosio u Miro Janjanin režimu*, op. a.), isto smo tako nastavili uzbrdo: polako i uživajući u pogledu. Nedopustivo. Što se pogleda tiče, karakteristično je i impresivno, te nas nije zaobišlo, vidjeti guste oblake iznad Travnika i u dolini Lašve, koji kao jednim potezom gumice brišu sve tragove civilizacije i ostavljaju vidljivim samo planinske vrhove kojih, sva sreća, u Bosni ima hrpa. Jedino što je djelimično otežavalo fotografsku aktivnost jeste to što smo se penjali „prema“ suncu koje je bilo neumoljivo. Bilo je izuzetno toplo i bez karakterističnog južnog vjetra tako da su kratki rukavi bili sasvim dovoljni.

Relativno brzo smo stigli do planinarskog doma, bez puno umora. Dočekao nas je domaćin i ponudio standardnom ponudom ali smo izabrali našu vodu iz flašica umjesto sarajevskog piva. Ipak, domaćin nije ostao bez pazara jer se u naših petnaestak minuta tamo skupilo poprilično gostiju – lijep dan je izmamio grupu od 20-ak starijih planinara koji su netom za nama stigli. Dok oni ostaju da piju rakiju od ovčijeg sira i jedu peksimete od ovčijeg mesa, mi nastavljamo dalje obodom planine baveći se petrološkom analizom. Članovi ekstremne sekcije NPD „Nizbrdo“ koriste priliku za pentranje po kojekakvim stijenama što ja svakako izbjegavam zadržavajući pravo da svoj život ugrožavam isključivo aktivnostima seksualnog tipa. Krećemo se po obodu neodređeno na istok, u potrazi za spomenikom poginulom planinaru koji, na žalost, ne nalazimo. Iako je na vidnom mjestu, spomenik se bio nekako sakrio od naše pretrage a vrijeme utrošeno na branje cvijeća je značilo da se zarad ekonomičnosti i smjene dana i noći moramo okrenuti na sjever i uputiti ka jednom od vrhova. Ipak, to smo učinili tek nakon što se izležali na travi, što je bila još jedna inovacija u radu NPD „Nizbrdo“…

Najveća varka u vezi sa ovom planinom jeste što je objekat na vrhu Paljenik ogroman i brutalno vidljiv tako da stalno izgleda da je blizu, a nije. Tako je i sa vrhom Gromila koji djeluje kao nježan brežuljak na platou. Ipak, u krajnjem neskladu sa tradicijom NPD „Nizbrdo“, prilikom pokreta na sjever odlučujemo se da Gromilu ostavimo za neki idući put te da se uputimo direktno na Paljenik, a sa nj. krenemo nizbrdo na ćevape. Linda iznosi neke sumnje u iskrenost naših namjera prema ćevapima na šta biva obaviještena da se o različitim stvarima da šaliti, ali ne i o ćevapima. Pri kretanju se orijentišemo prema antenskom stubu na vrhu te imamo priliku vidjeti zašto se dotični vrh zove kako se zove: na kamenitim brežuljcima se nalaze busenovi spaljene trave i sl. zeljastih biljaka. Mjestimično se može vidjeti i poneko, u uvodu spomenuto, potpuno suvo crnogorično drvo ne više od dva metra. Da li je to od brutalne nezaštićenosti od sunca, južnog vjetra i golog kamena ili nečeg drugog, ostaje da (is)pitamo.

Na vrh stižemo bez previše problema gdje zatičemo jednog planinara usamljenika koji se odmara na betonskom antenskom kaponiru. Koristimo priliku za odmor i fotografisanje sa NPD „Nizbrdo“ zastavom kao dokazom uspjeha, te stižemo zaviriti i u „pečurke“ za ventilaciju podzemnog vojnog objekta koji više nije u funkciji. Postoje dvije takve „pečurke“, a pored toga objekat ima trostruki ulaz na padini, nekih 30-ak metara ispod samog vrha. S obzirom da je sve otvoreno, uz pomoć baterijske lampe sam se uputio u tunel i ušao nekih 40-ak metara duboko, ali se vratih kad sam uočio da me niko nije slijedio. Na 15-ak metara od mene su se vidjela protiv-atomska vrata sa dvije brave, ali to ostaje za neki drugi put. Neosvijetljen betoniran tunel visine tri i širine dva metra se nije učinio zanimljivim ostatku ekspedicije. Po izlasku iz tunela vidim da su se ostali stuštili poprilično nizbrdo u čemu prednjači Mladi M. Sikirica, čovjek od malo riječi ali sa velikom ljubavlju prema ćevapima. Spuštamo se alternativnom rutom, nekad vojnim (kraćim) putem do vrha, danas neodržavanim ali opet veoma prohodnim za terenska vozila. Prethodno spomenuta grupa starijih planinara, koja je nakon odmora kod Jusufa išla direktno na vrh dok smo mi napravili krug, u trenutku našeg dolaska na Paljenik je upravo kretala nizbrdo tim pravcem pa nismo imali mnogo dilema oko sigurnosti staze. Tu kao orijentir mogu da posluže stubovi dalekovoda koji dosežu do nekih 100-ak metara ispod vrha. Doduše, stubovi djeluju relativno novi, da li je u planu parcelisanje i urbanizovanje te blage uvale, ostaje da se vidi.

Kad smo se spustili do auta, presvlačimo se u civilnu odjeću, ja skidam naočale sa glave i u potpunosti osjetim posljedice Miro Janjanin sindroma (i nakon skidanja naočala imam osjećaj da su mi na glavi), te se možemo uputiti ka onom najbitnijem: ćevapima na Babanovcu, turističkom naselju na Vlašiću. Naime, Vlašić se nalazi iznad Travnika a Travnik je svjetska prestonica ćevapa. Zanatski centri u Travniku imaju sljedeći sastav: ćevapdžinica – optičar – kafana – ćevapdžinica – butik – ćevapdžinica – obućar – ćevapdžinica – ćevapdžinica – advokat – ćevapdžinica. Kako sve te ćevapdžinice funkcionišu, nije baš najjasnije, ali to ipak nešto govori. Iako su mom želucu draži masniji i začinjeniji banjalučki ćevapi, kvalitet travničkih se ne može poreći a na Vlašiću se prave upravo tako. Velika porcija je 10 komada u čitavoj lepinji a kako se zove ova od 20 komada koju smo mi naručili, nisam siguran. Nije ni bitno. Čekanje je bilo dugo a izjedanje brutalno. Dok smo Mladi Z. Delić i ja teškom mukom savladali naših 20, Mladi M. Sikirica je pokazao zavidan nivo kondicije tako što je nakon svojih 20 riješio i 4-5 Lindinih. Ona je damski odustala nakon 12 komada što je svakako impresivan rezultat. Tom prilikom smo popili i neodređenu brutalnu količinu vode što nam je, izgleda, naplaćeno u neobično visokom računu tako da ne možemo preporučiti lokal u kojem smo bili pa ćemo idući put ići kod Harija.

U konačnici, nakon prve zvanične posjete Vlašiću od strane NPD „Nizbrdo“ se može donijeti zaključak da je to idealna planina: uspon blag, staza jednostavna, pogled impresivan, ćevapi odlični. Nezvanično, stvari stoje malo drugačije, ali uživajmo dok traje…

Dokumentarni foto-opisni album:
Photobucket: Vlašić 20.10.2012.
Fotografije su sa mog vjernog Panasonic Lumixa čija je baterija izdržala do samog vrha, ali ne i nj. Žalim što nisam mogao da uslikam unutrašnjost tunela i još neke detalje, no, ima vremena…

* Miro Janjanin je banjalučki muzičar koji je trenutno veoma posvećen ćevapima za šta ima vremena jer je u blagoj penziji od javnog bavljenja muzikom (nemam precizne podatke). Pored toga što je autor jedne od najpoznatijih i najboljih pjesama o Banjaluci „Moj grad“, poznat je i po tome što mnogo voli da nosi naočale ali ne na klasičan način nošenja naočala (vidi spot)…

Bonane! Šta je najbolje u životu?

U skladu sa prethodnim iskustvima, dolazim do mnogih saznanja do kojih nikad nisam ni tražio da dođem, a opet, javljaju mi se neka pitanja za koja nikad nisam mislio da ću se pitati. Ipak, od svih, jedno je pitanje glasnije zatražilo odgovor: šta su to planinari radili kad se popnu na vrh u vremenu prije digitalnih fotoaparata?

Tog dana, jedne lijepe nedjelje pri kraju februara, obrela se ne tako mala i ne tako odabrana četa planinara u jednom minibusu u Prijedoru. Ukupno 25 + 1, ne računajući vozača, šareni i u licu crveni (uglavnom oko nosa), nas 15-ak mladih i ostali nešto stariji, prosjek godina ekspedicije je bio oko 4000. Ali, znate kako se kaže, gdje su stari, tu je i šala. S obzirom da je minibusom kružio Politikin Zabavnik kao preporučeno štivo, ja bih preporučio da se natpis na naslovnoj strani ispravi na „Za sve od 7 do 4007“, a zgodno bi bilo da se sklopi neki ugovor sa Peugeotom oko reklame modela 4007… No, vratimo se sa digresije na smislen tok. Pored mene sjede stariji od vremena Ismet, koji je bio nadzornik radova na izgradnji piramida, i nešto mlađi Stipe, koji je bio navigator F. Magelana („Ne tamo, Fernando! Jesam ti lijepo rekao da skreneš kod Čelinca… E, sad ćemo kurac stići na Woodstock!“). Šta da kažem pored toga? Ah, da, mi bilderi živčani od proteina (što nam je brzo penjanje vrlina) smo bili gosti na pohodu na Plješevicu planinarskog društva „Klekovača“ iz Prijedora. Plješevica iznad Bihaća, na granici sa Hrvatskom, a u njoj se nalazi… ako ne znate, neću vam ni ja reći, makar ne ovom prilikom. Tom prilikom smo bili dodatno detaširani odsustvom našeg duhovnog i nemoralnog vođe mladog Z. Delića, ali, shodno tome, obavezani obavezom da osvjetlamo njegovo svijetlo ime, kao i kolektivno naše, a kasnije se ispostavilo da to penjanje nije bilo samo penjanje, već da je to zapravo bila osnivačka skupština, ali o tome kasnije.

Jednu stvar valja napomenuti, nevezanu ali vezanu. Dan prije našeg pohoda, grad Bihać je proslavio 751. rođendan! Nije malo, nije malo, triput… hm, to se ne slaže baš. Nego, 751 je impozantna brojka i kad se radi o kalorijama, kamoli o postojanju u ovoj tužnoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, zato, sa malim zakašnjenjem, čestitke Bihaću! Da poraste veliki, naprosto proguta Cazin, da se u njemu izgradi puno privatnih fakulteta uz puno privatnog kapitala i da svi ljudi u njemu budu mladi, plavi, lijepi i visoki. Mislim, kao da im treba čestitka od mene, ali eto. Znaju se oni sasvim dobro zabavljati, o tome svjedoči podatak da je na gradskom trgu bila torta od 37 metara. Kad sam za to čuo, samo sam pomislio „Koja Plješevica?“

S obzirom na naše polazno vrijeme iz Prijedora (cirka rano ujutru), nešto malo prije 10 sati smo se skotrljali u maloprije pomenuti slavljenik grad, i promptno bacili u kontemplaciju/informaciju pronalaska sela Zavalje (Zavolje, prim. Ismet). Zavalje, pa malo dalje, odatle se kreće put vrleti Plješevice. S obzirom na noviju istoriju Bihaća (nesretni period prve polovine ’90-ih prošlog vijeka), postojao je mali strah od mogućnosti prisustva minsko-eksplozivnih sredstava na našoj stazi, međutim, taj strah je brzo nestao. Naime, iz autobusa smo izašli na nekih 760 m, parkirali se u jednoj uvali na planinskom putu kojim se, ako sam dobro primjetio, kamionom dovoze drvosječe a odvoze pijane drvosječe, a nedaleko od našeg parking mjesta nas je čekala oznaka za planinarsku stazu koja vodi kroz šumu. Jutro rano (svak’ ga mrzi), hladnoća (svak’ je mrzi), magla (ni nju niko ne ljubi), krenuli smo ugodnom, nenapornom i solidno označenom stazom – pozitivno djeluje na strah od mina, mi bilderi živčani od proteina, a i ostali fini ljudi koji su se tu zadesili.

Laganim hodom smo savladali nekih 200-ak metara visinske razlike kad se najednom, kako nam se to zna desiti u ovim pohodima, kroz gusto granje visokog crnogoričnog drveća ukazalo sunce. Prelijepo jedno iznenađenje, svaki put iznenadi. Malo ozbiljniji odmor je bio na 1060 m, proplanak koji predstavlja raskršće različitih staza, i tu je nebo već bilo podatne cyan-magenta-yellow plave boje, uglavnom cyan. Temperatura ugodna, ljudi raspoloženi, još uvijek uglavnom trijezni, ali i to će se promijeniti. U tom trenutku dobijam informaciju da je naša destinacija Crni Vrh, a ne Trovrh, kako sam prethodno informisan. Razlike su u 300 metara visinske razlike (toliko je Trovrh, 1620 m, viši od Crnog), kao i činjenici da se Trovrh nalazi na „glavnom“ grebenu Plješevice, onom koji granično razdvaja dve bratske republike, Bosnu i Hercegovinu, ovaj, Bosnu i Hrvatsku. U blizini Trovrha se nalazi i vrh Gola Plješevica, a na tom vrhu se nalazi… ako ne znate, neću vam ni ja reći, makar ne ovom prilikom. Prije Crnog Vrha nas je čekao Opaliti Vrh, i to je bila jedina dionica našeg putešestvija koja je ličila na planinarenje.

Naime, Opaliti Vrh je svakako bio najljepši dio tog dana. Na nekih 1250 m, to je jedna hrpa kamenja na vrhu brda, u trenutku našeg penjanja ugodno opaljena suncem i umivena blagim vjetrom. Na vrhu nas je čekao odmor, crni pas Vučko koji je odmah prilegao, kao i panoramski pogled na Bihać sa pripadajućim elementima (od Pokoja do Grabeža, sve sa Lohovom), samo što smo pripadajuće elemente morali da zamislimo, budući da su bili prekriveni gustim slojem magle i oblaka. Al’ šta fali, ni oni dole nisu vidjeli nas tako da smo 1:1. Linija oblaka je bila na nekih 1000 m, tako da je sve iznad bilo kao likovna tema „Proljeće u mom gradu“ za IV razred osnovne škole (samo sa snijegom), sve ispod je ostalo u domenu „Skali, izgleda da je Molder opet zaglavio u kafani, moramo zvati Bokija i Pajka“. Panorama Bihaća će ostati za drugi put, a mi nastavljamo dalje, na stazi prema Crnom Vrhu nas još čeka planinarska kuća Pahuljica. Ugodna jedna kratka šetnja kroz šumu, a onda Pahuljica zgodno uvaljena u planinu, lijepo uređena sa svim dodatnim detaljima za izletovanje većih grupa izletnika (stolovi i klupe u blizini, kao i detaširani stolovi i klupe sa nadstrešnicama). Tu su nas dočekali još neki ljudi koji su odlučili da nedelju ne provedu gledajući nedeljno popodne, a sa ljudima se zadesio i mali žuti pas Vučko sa kojim smo brzo sklopili prijateljstvo. Rekao sam mu: „Vučko, kom hir!“ na šta je on stao na ivicu provalije i tako mi pomogao da napravim svoju najbolju fotografiju dosad (biće priložena u vidu multimedijalnog dodatka tekstu), i, pored toga, on je mladog M. Sikiricu i mene podstaknuo da dalje razradimo našu ideju koja se zametnula usput…

U trenucima dok su ostali planinari odmarali, razmišljali o životu ili se bavili sličnim trivijalnostima, mi smo započeli osnivačku sjednicu našeg neformalnog planinarskog društva (u daljem tekstu NPD). Za NPD smo usvojili ime „Nizbrdo“ uz moto „Ipak, nizbrdo je nizbrdo, a nizbrdo je super!“, zastava nam je crvena sa srpom i čekićem i natpisom „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ (ne znam šta to predstavlja), a maskota našeg NPD je mali pas Vučko (jer je svaki pas Vučko), s tim da to ne mora nužno biti pas, može to biti i mačka, hrčak, štiglic, potkornjak (kao kornjača, samo ispod), aligator, biceratops, triceratops i sl. Za glavnog predsjednika smo proglasili našeg duhovnog i nemoralnog vođu, mladog Z. Delića, dok smo ostale predsjedničke funkcije riješili naknadno da riješimo. Poslije ostalih protokolarnih protokolarnosti, Vučko je zbog svog doprinosa nagrađen ugodnim tapšanjem po ramenu, jerbo nismo imali Kitekat da ga nahranimo.

Nakon proteka još nekog vremena u planinarskim nepenjačkim aktivnostima, omanja grupa planinara i mi bilderi živčani od proteina se odlučujemo na put ka Crnom Vrhu, dok jedan veći dio planinara, uglavnom starijih, ostaje kod Pahuljice da rade ono što su planinari radili kad se popnu na vrh u vremenu prije digitalnih fotoaparata. Tabla kod Pahuljice nam je rekla da do Crnog Vrha ima ’50 što je, naravno, značilo da smo tamo stigli za ’35. Staza je odlično markirana, vodi kroz šumu gdje se smjenjuju bjelogorica, crnogorica i Gorica Popović, uspon ni u jednom trenutku nije nezgodan, snijeg nije predubok – do nekih 40 cm u najdubljim dubovima. Crni Vrh, na žalost, nije neka turistička atrakcija budući da je obrastao šumom, i svaki pokušaj pogleda u daljinu završava na obližnjoj grani (jednoj od). Iskorištavamo priliku za predah, presvlačenje, obrok, slikanje (u vremenu digitalnih fotoaparata), razmjenu iskustava i priče iz davnina. Povratak sa Crnog Vrha je bio još bolji, išlo se nizbrdo (a svi znamo da je nizbrdo super), kod Pahuljice smo se konsolidovali sa mudrim sijedim glavama, malo uživali u pjesmi i muzici, zatim zajedničko grupno slikanje svih ljudi sa svim fotoaparatima (približno 40 ljudi, približno 8 fotoaparata) i onda hajdučki rastanak. Tačno je podne, 15 časova, put našeg minibusa Trkulja Toursa iz Oštre Luke vraćamo se drugim putem, ne preko Opalitog Vrha već stazom sa druge strane koja se uključuje na nastavak onog puta za razmjenu svježih drvosječa. Kako se spuštamo, tako nas sunce i plavo nebo napuštaju, Gola Plješevica i Trovrh ostaju ponosni, mi grabimo kroz šumu, neki zato što vole da grabe a drugi zato što maštaju o http://www.donesi.com. Predviđeno vrijeme za povratak do minibusa je bilo ispoštovano, no, vozač nam saopštava lošu vijest. Kompresora srce malo nije izdržalo, minibus ne može da upali. Jednostavno, nije to k’o nekad, što švabo napravi, a i ta firma Mercedes, ne znam odakle su oni i kako uopšte plasiraju tu svoju bofl robu. S obzirom da stajanje znači smrt čak i za ljude koji nisu bilderi živčani od proteina, nakon obavještenja da je mehaničar na putu, jedan dio ekspedicije se odlučuje za spuštanje transverzalom do Zavalja (jako lijepa staza), gdje bismo se već uključili na put, a na tom putu nas eventualno oporavljeni minibus pokupio. Dotična transverzala je jako dobro markirana i spustili smo se njenom punom dužinom pa smo upotpunili iskustvo, makar je nismo popeli čitavu. Na raskrsnici u selu Zavalje, rekuperacija, kontakt, saznanje da minibus još nije krenuo te odluka da pješke nastavimo dalje prema Bihaću, pa kad krene – krenuo je. Dotad, cilj je prva kafana… a do nje je bilo nekih 4 kilometra putem kojim smo mi bilderi živčani od proteina odvojeni od ostalih išli budući da se, usljed prezuvanja u civilnu obuću, nismo mogli spustiti prečicom. Ipak, na vrijeme smo uočili ugodan lokal imena „Kampus“ te neka poznata lica u nj. Voćni čaj za nas, za planinare alkoholna pića, ugodna temperatura u lokalu, petnaestak minuta vremena i Trkulja Tours se ukazao. Sjedaj kako si sjedio na dolasku, ja do Stipeta i Ismeta koji su bili malo crveniji u licu i mnogo veseliji nego ranije. Krećemo polako, prema Bihaću, skrećemo pogrešno na jednom mjestu, ulazimo u Vedro Polje, izlazimo iz Vedrog Polja, više nema ni kuća ni ulične rasvjete što znači da smo jako blizu onom što sam rekao da vam neću reći. Ipak, mrak je pa ne bismo ni vidjeli ništa tamo, a intervencija mudrih sijedih glava („Pa znaš li ti kud ideš, $%#&*?!“) utiče na vozača da se u jednom trenutku okrene za 180 stepeni i krene nazad prema Budvi. Ono što sam rekao da vam neću reći ostaje za neku drugu priliku, a u tim trenucima, od umora i Dimigal tablete zabacujem glavu nazad, zatvaram oči, gasim mozak i počinjem u tom stanju da razmišljam o životu. Na momente se budim da bih zatvorio usta koja nesvjesno otvaram u snu i da primjetim kako sa starih prelazimo na nove hitove, te da čujem rečenice poput „Ti si, mali, mnogo popio danas!“ koje Rosić (otprilike 55+ godina) upućuje Ismetu (otprilike 65+ godina). Bilo je tu još mnogo dobrog raspoloženja, idući put ću da upalim kameru da snima pa tek onda da zaspim, a ovako, samo se na mahove sjećam kolektivnih potresa smijehom i povika veselih sijedih glava.

Uglavnom, i ostatak puta je protekao u mojoj blagoj nesvijesti, a utisak je da je bilo jako lijepo, planinari iz Prijedora su jako ugodna omladina (i ostarina) i nadam se da će sličnih stvari biti i u budućnosti i da ćemo imati prilike i za više socijalizacije. I, da, prije nego što kažem da ni ovog puta nije bilo knjige gostiju da se upišemo, samo da dam odgovor na pitanje šta su to planinari radili kad se popnu na vrh u vremenu prije digitalnih fotoaparata… Pili su, uglavnom rakiju, da bi je kasnije mogli gasiti pivom, a to rade i danas. U skladu s tim, mladi M. Sikirica i ja smo dodali stavku za iduću sjednicu NPD „Nizbrdo“: 1) Izabrati zvanično alkoholno piće NPD „Nizbrdo“ i zvanične plastične flašice u kojima ćemo isto nositi. Dakle, jedina kritika je nedostatak knjige gostiju, pa opet moram da ispunjavam ove virtuelne stranice tim podacima, znači, sa Plješevice glavom i potpisima predstavnici NPD „Nizbrdo“:
Zoran Delić (Z. Delić) – odsutan ali nezaboravljen, a svakako i nezaboravan
Marko Sikirica
Bojan Vlajić

Kao i obično, slikoviti dodatak vrijedan 30-ak hiljada riječi:
http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/Pljesevica/