Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIX

Teretana Sokolskog doma se razlikuje od svih teretana igdje, ikad, po više stavki. Ako bismo stvari posmatrali čisto fizički materijalno, prvo se mora pomenuti sama zgrada Sokolskog doma, to drevno zdanje čija se čvrstina kao armatura utkiva u karakter svakog člana; zatim, tu su tegovi i sprave na kojima je vježbao kralj Petar, štaviše, lično ih je prevezao japanerom iz Mrkonjić grada, u dva puta; na kraju, tu je i neuništiva fizička pojava – miris teretane Sokolskog doma, Eau de Faucon, amalgam isparenja svih muških tjelesnih tečnosti, sa naglaskom na krv, suze, znoj, krv, suze, sjemenu tečnost, suze i znoj.

Ipak, sve bi to bilo samo hrpa čelika, betona i slabotransparentnog vazduha da nije ljudi. LJUDI. Tokom godina, mnogo je istaknutih ličnosti prošlo kroz teretanu Sokolskog doma, jakih ljudi, znamenitih ljudi, učenih ljudi, srpskih junaka, ali već četvrt vijeka najznačajniji među njima je trener Sale takođe poznat i kao Trener Sale, ratni heroj specijalnih jedinica policije, trener svih trenera, posljednja pesnica koju vidite nakon što počnete praviti probleme u elitnim noćnim klubovima, fudbaler bez pogrešnog pasa u karijeri i najpametniji živi Srbin… ali, isto tako, trener Sale je kičmeni stub mosta između generacija, prošlih i sadašnjih vremena, analogije i digitale, okorjeli hroničar propasti jednog naroda i sunovrata morala…

Trener Sale nije štedio sebe na putu empirije, te je uz sabrana iskustva drugih istaknutih članova („Hoćeš da najebeš k’o ja? K’o Ćoda? K’o Jeka? K’o Tuša? K’o ovaj? K’o onaj?!“) stvorio disciplinu koja simbiotski spaja filozofiju i religiju a može se opisati u tri riječi: NEMOJ SE ŽENITI (samo se budale danas žene). Naravno, to već znaju oni koji vjerno prate predavanja Seksualnog vaspitanja, ali ovoga puta slijedi prvi od trilogičnih specijala posvećenih treneru Saletu koji objašnjava njegova kretanja kroz vrijeme…

JUTRO
„Jednom ti ja išao u šetnju sa onom B. [klasična cenzura, prim. aut.], šetali tamo pored Vrbasa pa prema „Skali“ [starijim čitaocima nije potrebno objašnjavati dok je mlađima dovoljno reći da se radi o vremenu prije mnogo, mnogo serija benča, prim. aut.], hodamo mi tako, a kako je ona onako slobodnija bila, uhvati me za ruku a meni se odmah kurac diže! A ja bio obukao one neke bijele hlače [legendarne bijele hlače, prim. aut.] pa se to istaklo, a onda brže-bolje pred nju, da ona ne vidi… Idem i vučem nju, pita ona šta je, što idem tako brzo, a ja joj kažem da požuri jer sam baš žedan…“

PODNE
„Mitre, nemoj da bi ga pristavio, ni slučajno! I da ti neka da, nemoj! Nimalo! Jer, ako joj ga staviš, tad si najebao! Tu će ti izvući pamet preko kurca, nećeš znati šta radiš, biće ti lijepo par trenutaka ali kad budeš htio da pobjegneš na trening ona će htjeti još! Pa ti kaže, de još samo malo, a onda te obuhvati nogama… imaju taj potez, TO JE K’O DŽUDO! U polugu te uzme i zaključa, ne možeš se izvući, pa još samo malo, samo malo, a onda u trenutku nepažnje uz zvuk sirene [sportski rječnik, prim. aut.], ona jedna kap! E, ta jedna kap kad ode, gotovo je… Zato, samo drkaj.“

SUMRAK
„Odličan šorc, Hilfiger! Ja uzeo ali meni velik, mogu ja njega nositi sa kaišem ili možda da pomjerim dugme? Ej, ti, ponesi taj šorc ovamo da vidi potencijalni kupac! Vidiš, odličan šorc! I još Boss majica… Eh, kad se obučem, pa kad me rospije vide, šta misliš da misle? Vide Hilfiger šorc, odmah pomisle ‘ovaj ima stila’, Boss majica na meni, ‘uf, ovaj ima para’… A ne znaju da je meni lakše izbiti oko nego marku iz džepa! Sad da mi Ceca [srbska maika Ceca kao žena nad ženama, etalon za ženutivnost, prim. aut.] dođe, ni ona marke ne bi izvukla. Može da izađemo naveče, nije problem, al’ bih joj ja onda rekao, izvini, nisam nešto gladan, pa da preskočimo tu večeru…“

Prethodno: Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Profesor a lopov!

Pripremajući se za neki tekstić počnem pretraživati i uočim da je među prvim slikovnim rezultatima za pojam „garavice“ moja fotografija… na adresi koja nije moj blog. Hm.

Rezultat koji se dobija pri pretrazi je unutar teksta Garavice – „Čas historije“ i manipulacije sa brojem ubijenih na portalu bišćani.net gdje je fotografija malo „zasječena“ a isti tekst je izvorno objavljen na portalu mojusk.ba gdje se nalazi u svom izvornom formatu 4:3.

I dok nemam naročit problem sa neovlaštenom upotrebom fotografije, štaviše, smatram to neprimjerenim potezom samo zbog činjenice da je to fotografija koja je žestoko retuširana i kao takva ne bi trebala da se nalazi uz neki naučni ili dokumentarni tekst. Na žalost, tekst samo nominalno spada u te kategorije, a zapravo je smeće.

Autor teksta je nekakav napalm-nitro-turbo-disko profesor istorije Dino Dupanović, polupismeni serator na žetone koji, u tekstu sa političkim povodom, negira podatke na kojima počiva memorijalni kompleks odnosno broj od 12.000 pobijenih Srba iz Bihaća u ljeto 1941. godine, gdje je bitno shvatiti da se radi o 12.000 CIVILA od kojih je najveći broj bio Srba (preko 11.000), uz manji broj Jevreja i Roma.

Dok je tačno da ne postoji – niti može postojati – spisak svih žrtava tog zločina, dotle su neka izvrtanja u tekstu naprosto nezrele, paušalne kvalifikacije bez ikakve dvosmjerne argumentacije. Jer, sa jedne strane su (postojali) podaci o stanovništvu, popisi, kakvi-takvi, a sa druge strane je zločin sačinjen od niza masovnih ubistava bez ikakve evidencije i minimalnim naknadnim mogućnostima za identifikaciju, u kombinaciji sa apsolutnom asanacijom teritorije (što dalje uključuje bijeg, zbjegove, imigraciju, promjenu identiteta/vjerskog opredjeljenja itd.).

Naime, u ljeto 1941. godine ustaše su istrijebile komplet srpski živalj grada Bihaća, dobar dio njih na lokacijama koje nisu naročito blizu spomen parka – gdje je u krugu od oko 600 metara u prečniku bilo nekoliko velikih grobnica (na sjevernom izlazu iz grada, pored puta ka graničnom prelazu sa Hrvatskom). Sama okolina Bihaća je nevjerovatno etnički šarena – maltene nasumično su posijana srpska, hrvatska i muslimanska sela – ali jug Bihaća je gruntovno čista srpska teritorija (Račić, Ripač, Lohovo…) i sa te strane su mnoga stratišta. [Ko ulazi u Bihać sa južne strane, proći će pored jednog gotovo neprimjetnog skeleta vjerskog objekta koji tihuje u svojoj ruini a imao bi šta da ispriča, prim. aut.]

Pokolj iz 1941. je narušio suživot konfesija i povukao linije razgraničenja koje su bile prepoznatljive i u komunizmu i nisu bili rijetki incidenti na toj osnovi jer je mržnja tinjala; znalo se, poslije 23 časa Srbin nije imao šta da traži u gradu kao ni musliman u srpskom predgrađu. Dok to nema direktne veze sa brojem/osporavanjem broja ubijenih, značajno je zato što se to često gubi iz vida u romansiranom prikazu Jugoblaženstva…

E, sad, u tekstu Dino spominje „ekspanziju velikosrpske politike“ [sic] krajem osme dekade prošloga vijeka, da je ista „kumovala“ tom broju od 12.000… NETAČNO. Broj je ustanovljen mnogo ranije i prezentovan već 1949. godine prilikom otkrivanja skromnog spomenika podignutog od strane opštine i naroda Bihaća, nevino stradalim SRPSKIM žrtvama. Opšte je ustanovljeno da je Bihać 1942. godinu dočekao bez Srba, a podaci o stanovništvu prije II svjetskog rata govore o 16-17 hiljada Srba na tom području.

Sa druge strane, spomen park bihaćkim žrtvama, djelo čuvenog Bogdana Bogdanovića, dugo je bio na listi čekanja te je projekat započet 1973. godine završen i otvoren 1981. godine uz govoranciju na kojoj je spomenuto kako je tu pobijeno „12.000 rodoljuba“, jer u tom trenutku građani – makar javno – nisu bili Srbi, Hrvati, ovi ili oni… a posebno ne Srbi.

Isto tako, u kontekstu žrtava na tom području, vrijedi spomenuti i Bihaćku republiku koja je kratko trajala (od novembra 1942. do januara 1943. godine) ali skupo koštala: krvavo je izvojevana od strane partizanskih snaga od kojih je, naravno, većina bila srpska a gdje im je motivacija bila osveta za ustaške zločine u ljeto 1941. godine. Ti gubici prilikom napada na tada ustaško gnijezdo Bihać, kao i gubici prilikom njemačke Operacije Vajs koja je rasturila Bihaćku republiku su indirektno vezani za zločin na Garavicama; kako oni koji su poginuli u Bihaću, tako i mnogi koji su posijali kosti u snijegu na Grmeču u zbjegu…

Na kraju, ono što je posebno ironično u tekstu jeste što Dino navodi da je, u periodu Jugoslavije, svaki pokušaj preispitivanja broja žrtava nailazio linč. U tom pogledu, Dini bi bolje pristajalo ime Lavor, jer je očigledno potpuno ignorantan prema konceptu bivše države u kojoj je grana privrede linč bila veoma razvijena a opet relativno neutralna: nacionalizam je suzbijan na svim stranama, jer se danas i Srbi i Hrvati i muslimani jednako žale na tretman u SFRJ a, bogami, jednako se i utrkuju u plaču za njom… Možda tu jedino malo Slovenci vode.

***

Sama fotografija je nastala prilikom jednog turističko-poslovnog odlaska u Bihać, a objavljena je na ovom blogu 24. januara 2013. godine. Kako je dan bio zimski i tmuran, nebo mutno i nikakvo, tek se popriličnom obradom kolorita fotografije dalo izvući nešto zanimljivo… Vidim da se svidjela i web majstoru portala mojusk.ba, jer sumnjam da je Dino birao sliku, pa eto – i to je neki kompliment. Naknadno, fotografija se proširila i na druge portale pa je preko članka na Srbi u BiH dospjela i na Jadovno.com. (Možda je ima još negdje, ne znam.) Nemam ništa protiv, niti vjerujem da bih imao išta od toga da pokušam zaštititi svoja autorska prava ali kako god posmatram tu fotografiju na tim stranicama, jednostavno ista tu ne pristaje… subjektivno.

Bilo kako bilo, nekvalitet originala je uslovio da sam se svojevremeno poprilično „igrao“ u Photoshopu, dva najupečatljivija rezultata… subjektivno.

Hzmajevi Hrano Hne Hlete

I tako reprezentacija Bosne i Hercegovine ode na svjetsko prvenstvo na fudbalu, tek da bi 49% građana te „države“ savršeno bolio k. za tim, a oni u Mostaru imali rašta da se tuku. Na sve to dođe „naš“ komentator „naše“ televizije BHT1 koji govori historija. Priključen Ladiju i Zoki pred malim ekranom, sugerišem da je to historija dvoznačno: sa jedne strane da se u skladu sa modernim tendencijama „bosanskog“ jezika uvali slovo H gdje god može; te da se ukaže na direktnu vezu „bosanskog“ naroda sa svojim praocima Latinima. Mislim, čak i ovi Srbi što se nazivaju Hrvatima ne govore historija već povijest. No, sva nacionalna mržnja i šovinizam na stranu, iskoristio bih priliku da ispričam kako je Ladi iskoristio priliku da ispriča poučnu priču o unikatnom primjeru divnih različitosti kojima smo objedinjeni, i to kroz prizmu slova H…

Nekad se išlo na more drugačije nego danas. Nije se išlo sem na Jadran; sem u prvi kamp na koji se naiđe; išlo se Škodom koja nije bila Superb. Kaže, tako se oni spakuju naveče, Slavko (otac, vozač; moj tetak pokojni) stavi sve na gepek pod najlon na preteču pak tregera, kreće se ujutru u četiri, prije no što pijetlovi protrljaju oči, a teškoodrživa budnost se održava pjevanjem. Ništa bez pjesme. Prvo stajanje je svega par kilometara od kuće, u Šeheru, uzimaju se kifle i to je to da se izdrži do Bugojna, gdje se uzimaju druge kifle. Auto nema klimu, tempomat, šiber, kasetofon, frižider. (Al’ zato imaju kifle u Bugojnu.)

Obzirom da su dometi amaterskog a cappella pjevanja ipak relativno ograničeni, Ladi je sa sobom kao ispomoć imao neki mali tranzistor koji bi uz povoljan položaj zvijezda mogao uhvatiti Radio Luksemburg, ali češće su tu bili Radio Zagreb i Radio Beograd. Mada, ponekad nije bilo ni njih, npr. kad bi se baterija (9V uložak) potrošila… što je bio slučaj u navedenom slučaju. Srećom, desi se da radi zadruga prodavnica u Bugojnu, tako da se on stupivši na sveto bugojansko tlo, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, sa tranzistorom u jednoj i baterijom u drugoj ruci, na pauzi za kifle uputi u STR s ciljem kupoprodaje. Uđe u prostor, pokazujući na bateriju i tranzistor objasni ženi za kasom šta mu je potrebno, na šta se ova glasno oglasi u pravcu brkajlije koji je malo dalje nešto prebirao po jednoj rafi:
– Haman, HAlija, Himamol’, Hovih, Hbaterija?
(Aman, Alija, imamo li ovih baterija?, približan prim. prev.)
Ladi, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, u strahu od susreta sa nepoznatim novim jezikom i kulturom užurbano krenu premu izlazu, gdje ga dočeka Slavko koji je upravo ušao…
– Tata, tata, šta priča ova žena? Koji je ovo jezik?
– Šta koji jezik? To je naš jezik, nemaš ti pojma… m(a)rš u auto.

Za razliku od danas, djeca su tad slušala roditelje tako da se Ladi bez pogovora vrati u auto, a ubrzo dođe i Slavko koji saopšti da HAlija, Hnije, Hnašao, Hbaterije. Ipak, iz auta se pjesma čula sve do kampa…

Suveniri spomenika uspomena

Nikad nisam naučio učiti „napamet“, disciplinu prijeko potrebnu za predmete kao što su istorija, geografija, biologija, pedagogija itd. Pročitam dva puta i zapamtim taktika, ne. Nikad mi nije uspjelo, bar ne za školu. E, sad, što sam pročitao jednom i zapamtio da je Duane Allman čovjek zaslužan za numeru „Layla“ uzevši rif iz stare pjesme Alberta Kinga „As the Years Go Passing by“, to je nešto drugo.

Gimnazija, škola nad školama, Istorija, učiteljica života, profesor sijede brade zadužen za predmet istog imena. Pomalo neozbiljan profesor iz jedne od SFRJ rokenrol generacija. Ali dobar, baš dobar. Bila je to jedna od rijetkih situacija kad sam pokušao primjeniti staru dobru taktiku „uhvati ocjenu“: na početku školske godine naučiti nešto sitno, dok nema puno gradiva, te se dobrovoljno (užas, grom i pakao) javiti da odgovaram. I naučim ja, teškom mukom, nekakve seobe Srba, može-biti Arsenija Čarnojevića i slične probleme pa skupim hrabrosti da se javim. Silan izađem pred tablu, pred profesora, kako to dolikuje. Dobijem pitanje koje treba pa počnem da deklamujem rečenice, kao što sam vidio da treba raditi. Ide to kako treba, iako shvatam da se tresem a da mi se glas gubi u daljini svakom narednom rečenicom. Uglovi učionice polako dobijaju čudnu distorziju. I sve se usporava. Profesor me čudno gleda. Izgovara blagim tonom: „A je li, Vlajiću, zašto se ti oblačiš kao scenski radnik?“ U tom trenutku, vagoni u kojima su bile rečenice koje sam trebao izgovoriti se odvajaju od lokomotive i SURVAŠE SE – SUNCE TI JEBEM – U PROVALIJU. U sebi zamišljam psovku koja spominje ženski polni organ te odgovaram profesoru, bez obzira na njegovo pitanje: „Profesore, sad ćemo morati sve ispočetka.“

Profesor spomenut u ovoj redigovanoj verziji teksta iz 2007. godine, dobar, baš dobar, sijede brade, neozbiljan, sahranjen je danas na banjalučkom gradskom groblju. Božo Marić, profesor i aforističar. Jedan od rijetkih koji je prenosio na učenike nešto životne mudrosti. Jedan od rijetkih na čiju sahranu bih otišao bez ikakve želje da plešem po grobu, a hrpa je kandidata i kandidatkinja. A, bio sam na sahrani.

Bila je, naravno, čitava gimnazija. Bila bi i rezervna postava da nije snijeg zapadao, zima i tuga. Kažem malom Bori kako je ovo taman da nadoknadim što nisam bio na deset godina mature. Kaže mali Boro kako nisam ništa propustio. Repliciram da je ovdje vjerovatno i atmosfera malo pozitivnija nego što je bila na 10 godina mature, s čim ne bih da oduzmem dostojanstvenosti današnjeg tužnog skupa.

I nešto se mislim, što da baš Božo prvi ode, pored svih kandidata i kandidatkinja. Onda se sjetim. Nije prvi. Prije nekoliko godina je umro Veselin Belenzada, čovjek koji je predavao Odbranu i zaštitu. (Malo prije njega je umrla Odbrana i zaštita.) Belenzadu ću, osim po brkovima, pamtiti i po rečenici „A evo tebi jedno muško pitanje: koliko je ljudi poginulo u Drugom svjetskom ratu?“. Šta je ostalo – ostalo je, ko je ostao – ostao je.

Naučno dokazano: Srbi otporni na smak svijeta!

Iako čitava planeta broji „sitno“ do smaka svijeta po majanskom kalendaru, Srbima je to najmanji od problema. Čemu globalne pored lokalnih muka: negativan prirodni priraštaj, siromaštvo i nezaposlenost, svakodnevna borba sa vanjskim i unutrašnjim neprijateljem, sve to miriše na biološki nestanak nacije. Međutim, i pored situacije „između Scile i Haribde“, kombinujući različita istraživanja i postulate eminentnih domaćih i stranih naučnika i mislilaca lako je uvidjeti da nema razloga za brigu…

I dok po pendžeru dobuju pahuljice a po TV ekranima dobuju kojekakve proročice iznoseći svoje mišljenje o 21.12.2012. godine, malo ko je u stanju da uz jeftine igre zaboravi da je sve manje hljeba. Teško se živi na početku trećeg milenijuma, možda i najgore vrijeme ikad u istoriji Srba. Na papiru neke stvari djeluju dobro: Srbija se konačno zove Srbija (iako je iskidana sa svih strana), zapadno od Drine postoji definisana granicama srpska teritorija (iako su to granice entiteta a ne države). Međutim, sve je daleko od ružičastog. Srbi su napokon svoji na svome, a to im ne ide nikako. Vode ih beskrupulozni političari koji zatiru narod siromaštvom, jedino u čemu su uspješni. U svakom drugom pogledu, „vođe“ su nesposobni. Zdrava privreda i ekonomija su pojmovi non grata, mnogo teritorije je izgubljeno za zelenim stolovima, za svaku osudu je poltronstvo stranim moćnicima uz pomirljivo gutanje dvostrukih standarda (prije svega selektivnu primjenu „nedodirljivosti granica“), a tu je i drevna podložnost unutrašnjim trvenjima za šaku dolara… Redundantno je nabrajati sve probleme, ali se kao zaključak može izvući da su Srbi najgluplji narod na svijetu, na šta trener Sale iz teretane Sokolskog doma pridoda majku ti jebem.

Ne treba puno primjera za hronološku ilustraciju prethodnog. Tragičan izbor vođa kroz istoriju, slavljenje poraza kao pobjeda, glavna uloga Srba kroz vijekove je bila da budu tampon zona (vječito krvavi) i balansiraju na oštricama nekoliko različitih mačeva. Tako živeći, narod nije mnogo šta naučio, sem da ratuje, ali je to znanje prevaziđeno jer se danas borba vodi na druge načine. Mnogo je toga rečeno i napisano o Srbima, ali malo šta iskreno i s osvrtom na nj. tragične mane. Ipak, nije potrebno otkrivati toplu vodu. Arčibald Rajs je prije skoro stotinu godina napisao knjigu koja je i danas aktuelna, „Čujte, Srbi“ gdje je prijateljski i na kulturan način pokušao da ukaže Srbima da su glupi. U knjizi se na dvadesetak stranica opisuju pozitivne strane srpskog naroda a zatim slijedi pet puta više teksta o onom lošem kod Srba. Na žalost, ne ide to kod Srba kulturno, da im se stavi do znanja. Zato je u pravu trener Sale iz teretane Sokolskog doma kad doda majku ti jebem. A nije tu samo Arčibald Rajs bio dovoljno hrabar da kritikuje, možemo se pozvati i na Slobodana Jovanovića i njegovo istraživanje o nedostatku kulturnog obrasca u Srba koje samo načinje problem, Jovana Cvijića i njegov komično-bolno-tačan opis Dinarskog tipa čovjeka („živog duha i tanane inteligencije“), itd. Ne vrijedi se, zarad kontriranja, pozivati na Nikolu Teslu, Milevu Marić i slične primjere inteligencije. Inteligencija je potencijal koji može a i ne mora da se ostvari, a malo ko od takvih ljudi je uspio da se ostvari na ovim prostorima…

Međutim, pored prethodno spomenute beznadežnosti, tu je i drugi postulat koji će sačiniti osnov tvrdnje iznešene u naslovu. Taj drugi kreće iz dva korijena: sa jedne strane je Albert Ajnštajn i njegova fraza kako su svemir i glupost beskonačni (iako nije siguran za svemir), a sa druge strane imamo ideološki suprostavljene mislioce poput KUD Idijota i Vesne Vukelić Vendi koji su ujedinjeni u tvrdnji kako je glupost neuništiva. Pleonazam: ukoliko je beskonačna, glupost je svakako i neuništiva. Ta poprilično nihilistična ideja još od pamtivjeka ujedinjuje najrazličitije. Kao parafraza se često navodi kako inteligencija ima svoj kraj ali je glupost nemjerljiva, a još jedan prilog su i tzv. Marfijevi zakoni. Primjeri ilustracije postojanosti gluposti se danas mogu pronaći na svakom nivou ljudskog postojanja, od onog globalnog (ekonomskog) iz kojeg je lako uočiti da, paradoksalno, manjina koja kontroliše tokove novca upravlja većinom i usljed svoje pohlepe efektivno zagorčava život čitavoj planeti, pa do nacionalnih primjera i onih na ličnom nivou. Međutim, lokalni nacionalni primjer je najprikladniji za upotrebu ovdje, a dovoljno je uzeti samo period poslije oslobađanja od turske vlasti: ne naučivši ništa iz svjetskih ratova u XX vijeku u kojima su se gotovo prepolovili, ne naučivši ništa iz lažnih obećanja „saveznika“ u posljednjih stotinu i kusur godina, Srbi i dalje kao muve bez glave idu u borbu i smrt, sve za inat Kraljevića Marka i komplimente tipa kako su „borben i častan narod“, dok ih polupismena suprotstavljena banda kvalitetno uloženim novcem u „lobiranje“ vara gdje stigne, i sve to komično kao neki addendum za knjigu Arčibalda Rajsa. U pitanju je DNK gluposti, na koji ne mogu uticati na krupne društveno-istorijske prilike…

Ipak, kad se stvar nakon duple beznadežnosti čisto matematički postavi, gdje zakonitost kaže da dva minusa daju plus, prethodni postulati da su Srbi najgluplji narod na svijetu i da je glupost neuništiva povezani analognom vezom daju konačno rješenje kako su Srbi neuništivi. Dakle, dokazano najegzaktnijim među naukama, matematikom i logikom, nema razloga za brigu – Srbi su otporni na smak svijeta! Ni sida, ebola, kolera, nemasna hrana, nikotin, demokratija i sva ostala zla modernog doba ne mogu ništa Srbima. Biološki nestanak – nula bodova. Svinjetina i rakija duplo – dvanaest bodova. Mitar Mirić – tisuću bodova. Čak ni Srbi ne mogu ništa Srbima, ma koliko se inatili da dokažu suprotno. Dok je svemira, biće gluposti, a dok je gluposti, biće i Srba, pa makar se to odnosilo na onog jednog koji pod kruškom čuva granicu kod Tokija.

P.S. Autor teksta je Srbin koji jako voli svoj narod, kao i ostale narode sa kojima živi u komšijskim odnosima a smatra ih bratskim po mentalitetu.