Pored toga što sam na osnovnoškolskoj ekskurziji u Bečićima 1997. godine vidio kako Neđo M. kuvano jaje – srećom, oguljeno – maže eurokremom i jede, pamtim i neke manje upečatljive (a znatno ukusnije) stvari: krofne na plaži. Doduše, ne sjećam se da sam ih jeo nego teško da su mogle biti gore od prethodno navedene kombinacije.
Krofne na plaži nisu bile naročito različite od krofni na velikom odmoru koje su žene prodavale na kapiji škole a mi ih u drugoj smjeni na kraju velikog odmora molili da nam poklone one neprodate (jerbo smo bili – i ostali – sirotinja), ali su krofne na plaži imale drugačiju, veoma zvučnu reklamu:
„Vruće, taze kod čika Laze!“
U skladu sa tim, moja se današnja ispovijest sastoji od zareza. Naime, za mene je to bilo „Vruće taze kod čika Laze!“ i ja sam se tad pitao zašto lijepo ne kažu „krofne“ nego govore „taze“. Zli jezici bi imali štošta da kažu o tome, međutim, zle jezike je najbolje preduprijediti, što ću i učiniti: nije problem što sam se ja tad to pitao, već što sam se pitao šta su „taze“ i nekolicinu godinu nakon toga. Eto, šta ću, nije imao ko da mi kaže… nije bilo interneta.