Definicija: čovaburaz

Čest oblik predominantno mlađeg Banjalučanina (do 50 g.); starost, pol i lokacija nisu isključivi.

Osnovna osobina čovaburaza je da mu sve smeta, sem njega samog, iako je niškorist. Čovaburaz je naročito srčan po pitanju lokalpatriotizma, jer ga baš nerviraju nebanjalučani u Banjaluci, dok se ne sjeti da su i banjalučani šupci. Zato mu žena može biti sa sela a auto od starog (ne nužno iz Njemačke).

U habitualnom pogledu, čovaburaz je parazitski organizam sa osobinom regulisanja domaćinskih organizama: pizdi na staru ako slučajno kasni sa pranjem njegovih džeparica i duksa ili on mora ići po hljeb. Uzrečica čovaburaza je „Opušteno!“, omiljena biljka marihuana a ime odmilja za djevojku je ‘prdara’.

U politici, čovaburaz je vokalan kritičar svake vlasti ali ne izlazi na izbore, nikad nije glasao i ponosi se time. Nema svoju inicijativu ali je protiv tuđe na koju će najčešće reagovati oštrim „Buraz!“, a ponekad i sa „Mojne to, e!“. Iako mrzi muriju, čovaburaz je legalista, izrazito protiv štele što se ne odnosi na situaciju kad mu tetka „nađe“ državni posao.

U pogledu sporta, čovaburaz je takmičar u dužinskom ispijanju kafe i nagrizanju plastične kašičice za istu, a takođe je uspješan u cuganju na tuđi račun kao i disciplini na otvorenom „14m sa gajbom bez prepona“. Sportsku karijeru mu ugrožavaju samo izbacivači iz BL noćnih klubova sa kojima je na ratnoj nozi („Ono jednom kad sam pijan pravio sranja…“).

rage-tschbPored toga, čovaburaz je i stalni posjetilac događaja iz oblasti iz visoke kulture. Tako je svake godine na Demofestu gdje cuga pivu na travi ispred tvrđave. Planira ući kad bude dolazio Bob Marli od kojeg očekuje zahvalnicu za promociju i njegovanje radničkih tekovina naroda Jamajke na Balkanu.

Od škole odnosno učešća u akademskoj zajednici, čovaburaz ima pregršt spomenica sa brucošijada u Indeksu i KSET-u. Ipak, to nije prepreka da uvijek bude spreman da civilizovano polemički diskutuje o svakoj temi, posebno onih 10 minuta dok sagovornike ne proglasi šupcima.

Čovaburaz je fenomen i po tome što se širi obrnuto proporcionalno svojoj (ne)aktivnosti. Ukoliko vas napadne neki primjerak ove vrste, pokušajte se odbraniti čašćenjem pivom i cigarama uz nasumično repliciranje ‘jest’ i ‘šupci’ ali morate biti dovoljno brzi da vas čovaburaz ne zapamti i da se ne infiltrira zapisivanjem broja telefona.

Čovaburaz je stvaran. Čovaburaz opušteno vreba.

In Memoriam, Stevo Dalmacija, zemljak

Pri jednom nedavnom pokušaju veoma nelegalnog parkiranja, zlosutno me na drvetu pored izabrane lokacije pozdravi smrtovnica. Umro je Stevo Dalmacija. U 85. godini, 20. avgusta ove godine. I bi mi neobično žao, i sad mi je.

Stevo Dalmacija je moj profesor sa fakulteta sa kojim sam imao posla na prvoj godini: Srpski jezik I, predmet koji mi je posljednji bio ostao nakon drugog semestra, položih ga tamo nekako krajem ljeta te očistih godinu da pređem na budžet – a na samofinansiranju sam bio zato što nisam mogao na prvi upisni rok zbog popravnog u gimnaziji, moram nekad napisati nešto o tome, ako već nisam (izlapio totalno).

Ipak, pored te neizvjesnosti i pratećeg uspjeha, Stevu Dalmaciju ću najviše pamtiti po jednom kratkom ali apsolutno legendarnom dijalogu nas dvojice, onomad.
– Vlajiću, odakle si ti?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje si rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je otac?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje je rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je djed?
– Iz Gornjeg Ratkova, sa Manjače.
– E, to te pitam. Mi smo zemljaci…

A Stevo, Dalmacija. Stigao nekad sa dalekog juga neki u Visoku Krajinu, prozvaše ga tako, Dalmacija. Profesor srpskog jezika. Stara škola, najstarija, u doba nepismenih lektora. Iskreno, mislio sam da će taj čovjek nadživjeti starost i vrijeme, i žao mi je što nije. Pokoj mu duši, zemljaku.