Nebesi… u krilo stjuardesi…

Ljudi na ovim prostorima imaju puno sličnosti sa Pobješnjelim Maksom. Tirani vladaju, bande haraju, opšti je motiv preživljavanje. Doduše, ne radi se tu o dnevnim operacijama, egzistencija je ugrožena na jednom dubljem nivou: pamet „od danas do sutra“ redovno vodi u juče. A juče? Juče se vrhunski ginulo u ratovima; danas je život zatrt na drugi način, realno, samozatrt.

Pokušaji izlaza (iz situacije) su razni. Evo, trenutno je aktuelno biti stjuardesa. Odlepršati kojekakvim šeicima, oni voze te avione i ostala skupa kola. Htio sam i ja da postanem stjuardesa, prijavio se, nisu me pozvali na razgovor (kme!). Poslije čujem da ove odavde što su otišle, sve je to teško kurvanje, s reputacijom. Pa mi onda još teže što me nisu primili (brutalni kme!)…

Nego, stjuardese odlete, pa se možda i vrate (kao Lesi). Ima i drugih slučajeva. Neki i neke se vrate, pogledaju malo gdje su, kažu „jebo ovo“ pa se vrate, tamo. Neki i neke se vrate samo da naprave veliku kuću u rodnom kraju. Neki i neke se ne vrate. Neki i neke se ne vrate a još promijene ime da efektnije sve ovo pošalju u pičku materinu. (Naći ćemo te, Đuro, tamo u Ameriki!)

„I tako“, stara i ja iskoristišmo trenutak godišnjeg odmora da prodiskutujemo o jednom prigodnom slučaju… Njena je uvodna riječ:
– Ja mislim da se ona udala za njega samo da ode odavde.
– Ne znam, može biti…
– Pa jeste, on onakav, kad ga vidiš, nema šta drugo biti.
– Pa da, nije nešto. Mislim, nije sad da je on neki da ništa ne valja…
– Pa jeste, obrazovan je čovjek…
– Da…
– Tih je, ljubazan, blagog karaktera… – teško se borim sa pridjevima.
– Da…
– Al’ nijedne prave muške karakteristike nema?
– Da.
– Hm…

I tu sam se zamislio, oko više stvari.

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste III

No, dobro. I tako sam se ja rodio inteligentan, to mi je pomoglo da bez previše problema završim osnovnu, srednju školu, fakultet i tako to. Doduše, svi mi govore kako sam trebao studirati neki teži fakultet, neko deficitarno zanimanje, nešto ovo, nešto ono. Kao što to zna biti, svi bolje od mene znaju šta je dobro po mene. Šta ćeš.

Nego, desi se prije nekog vremena, sretnem jednog drugara iz osnovne škole. Ne ukrštaju nam se putevi često, al’ kad se ukrste, ugodno porazgovaramo. U istom smo položaju, on sa nekom tehničkom srednjom školom i ja sa fakultetom, nemamo posla, nemamo novca, nemamo budućnost – na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Kao i svi ozbiljni razgovori u posljednje vrijeme, i u tom smo došli do tačke ne znam. To je odgovor na pitanje, kako i šta dalje…

Ipak, i po tom pitanju se desila mala promjena. Sjetim se ja nečega pa upitam drugara da li je možda gledao video snimak koji kruži po internetu, sa manifestacije upriličene povodom godišnjice smrti Zorana Đinđića, kad „podmladak“ stranke iz Niša ne može da uspješno citira makar jednu rečenicu pokojnog premijera? Drugar sagovornik kaže da nije gledao. Objasnim ja njemu da je u pitanju video snimak koji je postao „viralni hit“ na internetu te u mjesecu martu zabilježio preko pola miliona pregleda na servisu YouTube (dosad preko milion pregleda). U pitanju je bila izložba fotografija povodom osam godina od smrti Z. Đinđića, i tom prilikom su omladinci iz nj. stranke lijepim i mudrim riječima – citatima pokojnika – bili zaduženi da ukrase taj događaj. Na žalost, pokojnik je imao običaj da govori duge rečenice, znatno duže od klasičnih osnovnoškolskih primjera poput „Kićo priteže pušku.“ (subjekat, predikat, objekat, prim. aut.), tako da su omladinci imali problema sa tim rečenicama. Jednostavno, mucali su, zastajkivali, a i prekidali citiranje. U svemu tome se najviše istakla omladinka stara 28 godina sa inicijalima S. Z. (Slađana Zdravković, prim. aut.) koja iz dva pokušaja nije pošteno uspjela da skrpi jednu pokojnikovu misao te je, dodatno, manifestaciju začinila tako što se nakon drugog boravka na sceni maestralno okliznula i protegnula po podu koliko je duga i široka, sve pred budnim okom očiju prisutnih ali i prisutnih kamera. Jednostavno, sve se poklopilo da bi taj snimak mogao da postane viralni hit. Samo je pitanje koji je mehaničar tog dana bio zadužen za njene monstruozne porno štikle sa petama od oko desetak centimetara. Objasnim ja njemu sve to pa kažem:
– Vidiš, nakon gledanja tog snimka sam prvi put pomislio da treba bježati odavde. U ovih mojih 28 godina mi to nikad nije bilo palo na pamet, nego, eto sad, kad sam nju vidio. A mi i ove okolne zemlje funkcionišemo po principu spojenih posuda, Slađana je isto tako mogla biti u omladinskom pogonu neke od lokalnih stranaka, a ubrzo i seniorskom sastavu neke od lokalnih stranaka te, shodno tome, u nekom organu vlasti. Majku mu, gdje ja to živim?!
Odgovara meni drugar lakonski:
– Tebi je to tek sad palo na pamet, a ja o tome mislim otkad sam se rodio…

Nakon toga mi nije ostalo ništa da mu kažem, sem da pamet i inteligencija definitivno nisu isto, i da bi mi dobro došlo malo ovog prvog. Makar malo.

Međutim, ni odlazak odavde nije rješenje. Jer, iako je ovo svršetak, nije kraj priče. Nastavci nastaju.