Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

I to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Pažljivo mjeri ako misliš jednom sjeći sjeći sjeći sjeći sjeći

Dođe tako vrijeme u životu svakog mladog čoeka kad mora pljunuti pogledati istini u oči, pa makar ga ogledalo lagalo kako je zgodan i nabildan, da sebi saopšti činjenicu da više nije tako mlad. Da je život jednostavan kao što nije, baš u tom momentu težini trenutka se ne bi pridružio faktor pritiska okoline sugestijama kako da taj mladi čoek živi svoj život. A pridruži se. A onda mu još kažu da se oženi…

Eventualno se taj napad panike završi, a onda mladi čoek kreće u razmišljanje, onaj tajni sastojak zbog kojeg svaki zajeb ispada još ukusniji. Razmišljanje je, kako su to još stari Latini ustvrdili u njihovom šovicentričnom društvu, veoma neprirodna aktivnost za muškarca koja se dešava u trenucima kad isti, iz ovog ili onog razloga, nema u agendi dovoljno muških poslova kojima bi se okupirao (brza vožnja motornih vozila pod dejstvom alkohola, ilegalna sječa bukove šume, čvrsto i pažljivo držanje daljinskog upravljača TV, provaljivanje u fejzbuk naloge kučki i sl.). Ipak, vremenom je prihvaćeno i kao muška djelatnost, u nekoj mjeri takmičarska disciplina, doduše, rezervisana za one koji se ne ističu u treniranju tegova i srodnim sportskim djelatnostima („Ko nema u glavi… nogama… reciprocitet.“).

Razmišljanje je samo po sebi pećina hobotnica sa stotinu različitih špiljopipaka u koje se može upasti, u stotine različitih pitanja. Šta, kako, s kim, zašto, na koji način, sva ta leksika sa upitnikom može mladom čoeku, ukoliko ne bude čvrst i nadasve stamen, povratiti onaj spomenuti napad panike te izazvati osjećaj izuzetne težine na čvrstim mladim grudima, da se usljed hipotetike desi hipertenzija. Ipak, u sudaru teorije i empirije potonja uvijek izađe kao pobjednik te je sama sebi prigodno skovala krilaticu „Na greškama se uči!“, stoga je mladom čoeku logično i prirodno da se u nekom trenutku okrene istoriji i forenzičkom analizom kostiju nj. predaka stradalih u pošasti braka pokuša pronaći odgovore na pitanja koja ga proganjaju. No međutim…

Patrijarhalna strana je tvrda. Rijetki se usuđuju pričati o tome. Pravilo službe, jebem ti ženo maiku princip i indoktrinacija, težak pogled, ćutanje i brzo paljenje cigarete na takva pitanja ne ostavljaju mnogo prostora mogućnostima drugačijim od ja sam moro moro. Stoga se mladi čoek počesto okrene svjedočenju žena, majki, kraljica… usmenom i pismenom, putem časopisa, publikacija, interneta, sjedenja na kafama, u frizerskim salonima i sl. A žene vole da otvore dušu kao (i) košulju, pa to ti je.

I ne bi tu nikakvih problema ni bilo… da nije problema. Sakupljajući različita iskustva o tome „kako su se njih dvoje skuvali smuvali“, teško je konstatovati da tu, bogtejebo, nikakve selekcije nema. Nekim djevojkama nije potrebno ni prići, nego ih samo pogoditi kamenom u glavu (iz daljine) a za muškarce vrijedi analogno uz opasku da ih je lakše pljunuti…
„Ja sam njega zapazila kad je ispucao čitav šaNžer na svadbi kod moje rodice.“, „Znala sam da je on pravi onog trenutka kad me je iz popodnevnog sna probudilo turiranje golfa popraćeno psovanjem.“, „Vrijedilo je čekati da se vrati iz Foče nakon služenja pune kazne.“, „Upoznali smo se tako što me je u prodavnici udario kolicima u kojima su bile tri gajbe piva.“, „Vidjela sam da je dobar čoek kad je iskreno žalio zbog toga što je prevario moju sestru.“, samo su neke od rečenica iz bajki koje nas okružuju a da toga nismo ni svjesni. Opet, sa već pomenute druge strane se mogu naći brutalni izlivi iskrenosti…

Sumiranjem sume, nije čudno što je naš narod još davno izrekao narodnu izreku „Jebô te halo efekat da te jebô halo efekat“, budući da je teorija istog, usljed upornosti našeg naroda, znatno izvitoperena u stvarnosti. Protivno nj. pravilima (a i prirodnim zakonima), sklapaju se bilateralne unije bez ikakvog ispitivanja mentalne kompatibilnosti [što je i logično za područje siromašno mentalnim kapacitetom, prim. aut.], a kasnije će se ispostaviti i fizičke što dovodi do nadasve koincidentalno koitusnih situacija tipa „A ispod njega moja najbolja prijateljica!“…

Usljed svega, mladi čoek se može naći u upitnosti vrtloga sive zone pomračenja logike koja mu se, plimom bez oseke, nameće. Ako se ne snađe na vrijeme i taj vrtlog ga odnese, veoma lako se može naći u situaciji da u potpunosti shvati ono moro moro, na osnovu tehničke lične greške, prve, pete ili trinaeste, nebitno je. U slučaju dvaneste, može se naći na meti osuda zbog mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja, sem ako se navedeno ne obavlja izuzetno tajnovito, po noći, sa povezom preko očiju (lisicama na rukama, bičem, lancima…). Dakle, opasnosti vrebaju i lijevo i desno a kao i uvijek, između krajnosti se nalazi sredina, samo je problem što je zlatna sredina nepoznanica ove sredine – nije dosad naročito precizno izmjerena.