„E, to ti je bilo ovako… Neke republike bivše Jugoslavije nisu više htjele da budu u sklopu iste, mislile da će im drugdje biti bolje. Prvo se odvojila Slovenija, a budući da je ista etnički poprilično čista, tu nije bilo previše problema (sem ubijenih 47 vojnika JNA od kojih je 29 bilo momaka na redovnom odsluženju vojnog roka, do 22 godine starosti, prim. aut.). Dalje se priča seli na Hrvatsku i tu nastaje problem jer je trećina hrvatske teritorije bila sa srpskom većinom – petina stanovništva Hrvatske su bili Srbi. Tu su se još javili duhovi iz prošlosti, barikade na putevima, strah da se ne ponove užasi iz Drugog svjetskog rata… Zatim dolazi red na Bosnu gdje je situacija utoliko komplikovanija jer su tri naroda u igri, i dok je sa jedne strane nešto normalnog naroda bilo svjesno šta slijedi i borilo se protiv toga, dotle je sa druge strane planulo, oružje dotureno sa strane, plaćenici i klanje po selima. U Sarajevu su čak bili i anti-ratni protesti gdje je među glavnima bio poznati glumac Josip Pejaković, ali uzalud. Sve se u toku par mjeseci 1992. godine pretvorilo u krvavi užas…“
Džontra se na pomen glumca malo trznu, okrenu se prema meni pa me upita mogu li sve to ponoviti, ali ovoga puta da to on snimi svojim nadlaničnim jabučastim uređajem. Ponovio sam, koliko sam mogao, toliko da se sjećam da sam, na žalost, imao mnogo bolji termin za opis od krvavog užasa, međutim… može i bez toga. Snimatelj po završetku snimanja složi facu u fazonu now I know why you cry, mada je već i tad bilo jasno da nije ništa skontao.
Kratko se još zadržašmo na teškim temama, pomalo o učešću u ratu i sličnim stvarima gdje je politička korektnost bila sveprisutna, a tu negdje se pojaviše i ruševine pored autoputa nadomak Stare Gradiške koje su brutalno plavookom plesnom bogu sa rupicom na bradi djelovale zanimljivo, tragovi prošlosti. To je isto tako značilo i da smo nadomak HR-BiH granice…
Obzirom na problematiku prelaska granice sa oštećenom ličnom kartom, povratak u rodnu Bosnu preko te iste granice je bio veoma poučan: ako želiš da nemaš problema, samo strpaj Džontru u auto. Na mojoj „oštećenoj“ ličnoj karti je moglo pisati i Abdul Aziz Radovan Brejvik, nebitno, kad je ista predata u ruke graničarima zajedno sa kožnim povezom za dokumente sa inicijalima JT. A onda se malo šire otvori prozorčić na kućici pa gledaju… pa mahnu. Hrvati, nadasve kulturni, još prije no što su ušli u Ojropu. Prođemo dalje, prelazimo most, treba ući u Bosnu. Ista procedura, predajemo dokumente, otvara se prozorčić malo šire… a onda domaćin kućice iskolači oči kao pečen brav. U redu, ‘aj dalje do carine.
– Imate li šta prijaviti?
– Nemamo – iskusno odgovori šef Nevenko ne trepnuvši.
– Otvori gepek!
A u gepeku ona Džontrina najveća torba u istoriji torbi, izgleda pravljena po mjeri Audi gepeka, pošto pored torbe nije bilo mjesta ni za šibicu. Dijalog van automobila se nastavlja, šef Nevenko i ljubazni iskusni bosanski carinik…
– Šta je ovo? Otvaraj torbu!
– Slušaj, druže, nemamo vremena, vozimo Džona Travoltu.
– Kojeg Džona?
– Džona Travoltu.
– Ma jel’ ti to mene z.?
– Ne z. te, idi pa vidi.
I dođe pa gleda, samo što se nije na haubu popeo, carinik stao ispred auta pa neverue.
– Jebo mater, jes’ Džon Travolta!
– Jesam ti rek’o!
– ‘Aj ga pitaj da se slika sa mnom!
Prevodim molbu Džontri a on rado izlazi da se slika sa carinikom, nudeći standardno punu uslugu: ekstremno širok osmijeh i zagrljaj. Šef Nevenko ima čast da odigra Đenku, čineći to uz pomoć carinikovog mobilnog telefona kojeg nakon slikanja vraća istom. Isti blago negoduje prilikom preuzimanja uz komentar a jesam mutno isp’o. Jebi ga, druže, furamo dalje.
Do uključenja na autoput koji od nikud vodi nigdje prolazimo kroz živopisno selo Čatrnja, gdje Džontra biva fasciniran konceptom kuća koje se nalaze pored puta. This is beautiful, this is beautiful, a ono cestica, sa svake strane jarak, jednospratnice sa malim dvorištima. Jeste bio zalazak sunca, romantika, ovo-ono, ali 236 puta ponovljeno this is beautiful je bilo relativno zabrinjavajuće. Ipak, dođošmo i do autoputa koji pomalo iznenadi Džontru obzirom da smo prethodno pričali kako ništa ne valja u ovoj državi. On prokomentarisa da je dobar autoput na šta mu rekoh da je normalno da je dobar kad je nov, pa mu pokazah navigaciju na kojoj je strelica jezdila kroz zeleno polje – autoput nije postojao na mapi…
Realno, autoput jeste bio dobar – a ni sad nije tako loš, kakvih ima u Indiji – tako da se pri autoputnoj brzini od 200-300 km/h naš dragi gost veoma opusti na svom prednjem sjedištu, te mi se obrati sa riječima: „Since you’re such a big fan (jes aj em), put your hands here (pokazujući na svoja napeta šolders).“ Učinih to blago sluteći kuda sve vodi. „Now press.“ I počeh. Pritiskati. Znači, Peđa D’Fak situacija, ono o čemu sam do juče čitao u novinama, danas radim lično. Masiram madafakin Džontru, i to uspješno. Pritišćem sukcesivno sve jače i jače (to od treniranja tegova ‘oće tako), on proizvodi duboke udahe i izdahe, šef Nevenko zbunjeno gleda u mene – analogno zbunjeno gledam u njega, a Audi sam vozi… dok se ne sjetih podsjetiti Nevenka da on zapravo treba da vozi. Potraja ta masaža nekoliko razmijenjenih zbunjenih pogleda, sve dok Džontra ne spusti svoju ruku na moju… „It’s good, thank you.“ Cvijeće iz ušiju tipa karanfil.
I dok je tako Audi jezdio autoputem uz pomoć autopilota, negdje se kraj nas sa lijeve strane ukaza aerodromska pista…
– What is that? – izgubljeno upita Džontra.
– That is Banjaluka Airport.
– Could we have landed there?
– Probably, it is an international airport, runway was modified a couple of years ago to be able to accomodate all kinds of aircraft…
– Vaistinu?
Vaistinu, moj ti Džontra, samo da si tu sletio, od ovog našeg posla ne bi bilo ništa…
Šta je tu sve bilo još prije i poslije, neka ostane za neka usmena predanja, ono što je bitno da je Džontra zdrav i prav predat u ruke drugoj ekipi, a šef Nevenko, Neba buraz i ja smo to proslavili bogatim obrokom koji nije uključivao ćevape (!). Nadasve jedno zanimljivo iskustvo gdje se plavooki plesni bog sa rupicom na bradi (za kojeg zli jezici pričaju da je pederčina) pokazao kao pristojan tip, opušten, miran, pomalo odsutan. Došao, vidio, skratio planirani boravak, nije se vratio… još.
Pomenuti gigantski podzemni objekat je bio pravi „krunski dragulj“: u njemu je bio dio standardne (ranjive) aerodromske infrastrukture (služio je umjesto hangara/kaponira; uključivao je kontrolni toranj, skladišta, radionice…), bitna razlika u odnosu na „klasične“ aerodrome. Isti je bio predviđen da može izdržati atomski napad i to, kako su neki analitičari uočili, prvenstveno od strane „crvenih“, obzirom na vrijeme planiranja i početka gradnje, period kada je SFRJ dobijala znatnu vojnu pomoć od „plavih“. Pored toga, aerodrom Bihać je sa svojih pet pista bio najveći aerodrom u SFRJ (uključujući i civilne), kao i vazduhoplovna baza sa najvećim AR (aerodromskim rejonom) u jugoistočnoj Evropi.
Pomenuti ulazi u podzemni objekat su bili „ukrašeni“ betonskim zavjesama sa urezima za prolaz vertikalnog repa MiG-21, u produžetku su protiv-udarne komore (sem kod ulaza 4) a bočno od njih se nastavljaju galerije koje su hermetički zatvarala pancirna vrata teška po 100 tona. Galerije su bile dom za tri eskadrile (124. i 125. lae, te 352. iae), a avioni su unutar objekta vučeni električnim tegljačima. Ukupna dužina tunela unutar Plješevice je oko 3500 metara. Pored galerija tu su bile i prostorije svih namjena (ambulanta, učionice, kancelarije, kuhinje…), zalihe svega potrebnog za život posade mjesec dana pod zemljom a objekat je imao i svoj izvor pitke vode jer je prilikom gradnje pronađen podzemni tok.
Na početku rat(ov)a na ovim prostorima, aerodrom je korišten u priličnoj mjeri obzirom na to da su se tu nalazile dvije lovačke i jedna izviđačka eskadrila. Originalna namjena tih lovaca i izviđača je bila drugačija, ali, smisao je relativna stvar. Na primjer, jedan od vanjskih objekata na aerodromu je završen u septembru 1991. godine, otprilike u vrijeme kad su se tu pojavili pripadnici 63. padobranske iz Niša sa zadatkom obezbjeđenja aerodroma. U januaru 1992. godine u radionici na aerodromu je irački MiG-23 dobio jugoslovensku zastavu na repu, nakon što je Omer njime preletio iz Zagreba sjedeći na sanduku od municije (Omer? Irački MiG-23? E, to je tek priča…). Toliko o smislu.
Kako to stratezi rekoše, napuštanje aerodroma je značilo definitivnu promjenu granica države. Opet, JNA doktrina je poznavala samo privremenu okupaciju jugoslovenskih teritorija, zato je objekat „onesposobljen“. U međuvremenu su aerodrom posjećivali i zvanično i nezvanično i ovi i oni (NATO je bio veoma želj-av-an da izvidi), ali su tamo mogli vidjeti samo kako izgleda ručni rad na ekstrakciji sekundarnih sirovina. Pored toga, unutar golih zidova memljive betonske pećine ostalo je još i pitanje: da li je 22 godine dovoljno da se proglasi trajna nesposobnost? Teško je reći, ali je upravo na današnji dan, nakon 24 godine rada, Vojna pošta 4868 prestala da postoji…
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 