In Memoriam, Stevo Dalmacija, zemljak

Pri jednom nedavnom pokušaju veoma nelegalnog parkiranja, zlosutno me na drvetu pored izabrane lokacije pozdravi smrtovnica. Umro je Stevo Dalmacija. U 85. godini, 20. avgusta ove godine. I bi mi neobično žao, i sad mi je.

Stevo Dalmacija je moj profesor sa fakulteta sa kojim sam imao posla na prvoj godini: Srpski jezik I, predmet koji mi je posljednji bio ostao nakon drugog semestra, položih ga tamo nekako krajem ljeta te očistih godinu da pređem na budžet – a na samofinansiranju sam bio zato što nisam mogao na prvi upisni rok zbog popravnog u gimnaziji, moram nekad napisati nešto o tome, ako već nisam (izlapio totalno).

Ipak, pored te neizvjesnosti i pratećeg uspjeha, Stevu Dalmaciju ću najviše pamtiti po jednom kratkom ali apsolutno legendarnom dijalogu nas dvojice, onomad.
– Vlajiću, odakle si ti?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje si rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je otac?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje je rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je djed?
– Iz Gornjeg Ratkova, sa Manjače.
– E, to te pitam. Mi smo zemljaci…

A Stevo, Dalmacija. Stigao nekad sa dalekog juga neki u Visoku Krajinu, prozvaše ga tako, Dalmacija. Profesor srpskog jezika. Stara škola, najstarija, u doba nepismenih lektora. Iskreno, mislio sam da će taj čovjek nadživjeti starost i vrijeme, i žao mi je što nije. Pokoj mu duši, zemljaku.

Odijelo čini čovjeka vs Svi smo mi goli ispod naše odjeće

Momci iz grupe ZZ Top davno su još rekli „svaka cura je luda za dobro obučenim momkom“… a obratno?

Kaže meni tako moja majka, joj, imam ti nešto ispričati. Onaj jedan pa njegova kćerka završila fakultet pravni i poslije dva mjeseca se zaposlila, prvo volontirala fol. Učlanila se u stranku socijalističku i progurali je. Saslušao, sekundu i 17 stotinki razmatram pa dušu olakšam kroz rečenicu dobro, izmislila si toplu vodu, kuda dalje? Ne da đavo mira pa nastavim, dajder mi ispričaj nešto zanimljivo.

A desilo se to onomad, da je moja majka meni ispričala nešto zanimljivo. Diskutujemo mi o važnosti pravilnog oblačenja odnosno greškama pri istom. Moguće da sam vam onomad i pričao o tome, a možda i nisam. Lično, oblačim se u skladu sa svjetonazorom usvojenim od članova grupe TNT iz stripa Alan Ford. Ipak, znam šta znači obući se dobro. Razlikujem i šta znači obući se skupo – a ne nužno dobro. Sve su to ljudske kategorije, klasifikacija, znak (ili težnja) pripadnosti kategoriji. Ponekad to čak može da pomogne socijalnoj grupi spomenutoj u jednom od prethodnih tekstova, ružnim ljudima

I tako, diskutujemo mi o toj temi ocjenjujući (sa) palčevima nagore ili palčevima nadole određene članove naše porodice, kad se prolomi taj iskreno briljantan momenat, sjajna munja na nebu tmurnih monologa moje majke. Onaj tvoj otac, kakav je ono odrpanac bio, na šta je on ličio kao momak, joj (a ja klada pao nedaleko od klade, mislim se). Što se on nije znao obući, nastavlja stara, neke je kapute nosio božesačuvaj, cipeletine. A baba bila gospođa, znala se obući, ona kad je iz Like došla u Gornje Ratkovo, bila je najveća gospođa, kožne cipele imala dok su oni hodali bez gaća (ali to je neka druga priča)… Još one brkove kad ti je ćaća imao… grozno. Jednom smo ti mi bili dogovorili sastanak, a on se bio tako ružno obukao pa kad sam ga vidjela iz daljine, napravim se da ga ne vidim i pobjegnem na drugu stranu, nisam mu se ni javila. Jedna lasta… proljeće… pomislio sam, al’ rekao nisam.