Jedna ofucana panorama: Mrakovica, Kozara

Kozara, zelena krajiška ljepotica, planina je iznad Prijedora (a Prijedor je iznad Banjaluke); nacionalni je park sa različitim turističkim potencijalima (planinarenje, skijanje, brdski biciklizam…); na stranice istorije masnim crvenim slovima upisana kao poprište izuzetno krvavih sukoba 1942. godine (Treća neprijateljska ofanziva).

U znak sjećanja na herojstvo i stradanje u Drugom svjetskom ratu, pored monumentalnog filma monumentalnog Veljka Bulajića (Kozara, 1962), na platou Mrakovica je sagrađen monumentalan spomenik, jedan od najvećih bivše SFRJ. U blizini spomenika se nalazi skroman muzej, ali najupečatljiviji dio kompleksa je zapravo djelimično skriven: spomenik je okružen betonskim blokovima koji su u jednom dijelu natkriveni šumom i formiraju sobu na čijim su zidovima upisana imena ljudi iz čitave Jugoslavije koji su svoje kosti ostavili na, zbog ili blizu Kozare. Male su šanse da znate neko prezime sa ovih prostora koje se ne nalazi na tim zidovima…

Inače, spomenik je djelo Dušana Džamonje i podignut je 1972. godine, jedan od mnogih iz te ere, izuzetno reprezentativan primjerak soc.moderne betonske arhitekture. I sad, ne znam da li zato što je naš, ili zato što je takav kakav jeste (drugačiji), ali spomenik na Kozari (i ostali spomenici iz te arhitektonsko-stilske priče: Tjentište, Korčanica, Kadinjača…) mi je mnogo intrigantiji od bjelosvjetske memorijalne jednosmjernosti, pa makar ona bila deset puta monumentalnija od naše, počesto sa pedeset puta manjom monumentalnom pozadinom…

I, da, nisu nimalo loši ćevapi na Kozari…

Ko još gleda u cipele ženama…

Dok se još NPD Nizbrdo nije zvalo NPD Nizbrdo…

Godine 1993. (na ’92. godinu, s obzirom na tendenciju obrnutog progresa – nije regres), dok su jedni htjeli da iščupaju krvavu nogu iz blata, drugi sa obe noge žurili van granica ovih naših zemalja (isključujući Albaniju, iako je i ona naša), treći, pak su osmatrali noge pjevačica popetih na stolove i imali čast da prisustvuju postanku onoga što ne želim da imenujem, Goran Bare zapisa i otpjeva:
… pusti moju nogu da krene
neka pravi blještave
korake nove…
I, ja se sjetih toga kad jedan od mojih koraka završi na Kozarskom kamenu. Iako nekih 300 metara niži od najvišeg vrha na Kozari (Kozarski kamen je 684 m, a Lisina, najviši vrh, podvio se nekih 20-ak metara ispod okrugle brojke 1000), i samim tim, poprilično nezanimljiv u uvodnoj priči vrh, kamen je vaistinu bio impresivan, stub na njemu sa zastavom i pogled. Kad sam pogledao pogled, uskliknuo sam s ljubavlju:
„Pogled odavde me podsjeća na moju budućnost… ništa se ne nazire.“

Realno, bila je takva magla da je osjećaj bio kao da smo u klancu. Vidljivost je bila nekih 50-ak metara tako da smo gledali u debelo sivo ništa dok se dole čuo lavež pasa iz šume i pojanje hodža u stereo surround efektu… Šteta. Za lijepog vremena, pogled je impresivan, pruža se u daleku daljinu a tamo se nalaze sela, gradovi, planine, doline, jezera, Paris, London, New York… Kažu da se čak u daljini vidi i slavni Plavi kamen iz Galvestona, koji je plavlji od infantkinjih očiju. A nama magla na metar za ponijeti. I zato mi bilderi živčani od proteina (a i životnih razočarenja) krenemo dalje… koračati.

U neodređenom hodu neodređeno prema Goloj planini/Golom visu, sretnemo polu-lokalnog, podno-planinskog. Pokazaće on nama, a i treba, jer vaistinu nismo znali ni šta ni kako. Bavimo se čim se bavimo, malo tako, eto se danas bavimo. Može rakija, nećemo, sportisti. Idemo u teretanu a vojsku nismo služili. Bilo neke janjetine, pa dok se otkine malo s vrata, može se pretjerati, kaže nam. A mi neku čorbu jeli, lagani po 90 kg, mladi. Da li zbog rakije i janjetine, ili što smo gradski kauboji, vodič naš uputnik forsira tempo, a uzbrdica jedva nekih 40 stepeni. Rodi se dijalog:
-Nije neki uspon…
-Nije, nije… Malo je jebeniji, al’ nije…
I nastavimo se penjati i umirati. Rastajemo se podno Golog visa, dobijamo uputnice do osmatračnice uz vodičev komentar o odličnom prolaznom vremenu gdje u jednom poluglasu stiže odgovor: „Napuši se k…., čiča!“, a u punoglasu blještav korak nov od odgovora: „Taman smo u Banjaluci na ćevapima u 18:00.“ Na osmatračnici još ljepša siva idila, dvojica nijemih čuvara osmatračnice kojima ne bi valjalo približiti otvoren plamen dok pričaju usljed kozaračkog šljivovičkog zadaha, osjećaj postignuća – zadovoljenje ega i samo 4800 metara pješačenja nazad do našeg malog ali stabilnog prevoznog sredstva i posljednje i najteže misije za taj dan…

U tačno 17:58 su zasjali najblještaviji koraci tog dana, ispred ćevapdžinice A&D. Malo se vratiš u prirodu pa onda svratiš na ćevape, solidan princip.