Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina…

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.

Ko odgovori na Pitanje nad pitanjima…

Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…

Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.

Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.

Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.

Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.

Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.

A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.

Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!

P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]

Sa planine šakal zavija, tamo je Jugoslavija

Kratki cenzurisani dnevnik boravka jedne neimenovane osobe u jednoj neimenovanoj zemlji…

Dan 1.
Nije to tako k’o što ti misliš.
Dan 5.
Nije to tako k’o što ti misliš.
Dan XY.
Nije to tako k’o što ti misliš.
Dan XYZ.
Nije to tako k’o što ti misliš.

Inače, veoma univerzalna a nadasve poštena i tačna rečenica.

Juče crnkinje, danas seljanke

Dvije kratke epizode iz zemlje gdje 90% stvari valja, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. u latiničnom izdanju…

Matea, ljubavi jedina
Odem ti ja tako u neku teretanu, tamo 20 traka za trčanje a samo šest benč klupa. I još se na spravi za zadnju ložu moraš gurati sa nedebelim Njemicama sve dok ne dođe naci jugend ćelo trener i kaže da ima još tri sprave za zadnju ložu. Užas. Radiš veslanje i pazi kad ti pogađa leđa, al’ ne u smislu skolioze i lordoze. Svi tegovi gumirani, k’o da će ih neko bacati, a niko ih ne baca. Ipak, najgore od svega su švabe koji se lože da su crnci. Od njih su samo gore švabe koji se lože da su Džastin Biber. Od njih su samo gori turci koji se lože da su Džastin Biber.
I, naravno da sam morao preći preko pruge da dođem do teretane, u svakom trenutku sam kontao da će me zaskočiti Brus Springstin u špilhoznama i zapjevati „Ramo, Ramo, druže moj“, a u blizini teretane se nalaze dva veoma različita objekta, na jednom piše (bosanski) Islamski kulturni centar a na drugom Russian Babes (sto prozora a na svakom zavjesa). U koji ući, a u koji ući sa bombom, u dilemi sam, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku.

Prodajem golfa a nije TAS
I tako ti ja radim taj neki fin kancelarijski posao u maloj firmi imena Folksvagen, farbam uniformnim sivilom tamo neku trafo stanicu pored parkinga za polovnjake, kad nailazi potencijalni mušterija, ostariji čovjek (~60 godina), sa ženom i pitanjem:
– Entschuldigen Sie, eine Frage: für diese Gebrauchtwagen muss man… nešto-nešto… im Büro?
– Ja.
– Aber, im Büro… nešto-nešto… Gebrauchtwagen.
– Ja, ja.
Nakon mog ponovljenog odgovora, isti se razočarano okrenu te reče svojoj ženi:
– Па овај мене ништа не разумије.
A ja farbam li farbam, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku.

***

Uskoro na blogu kratki cenzurisani dnevnik iz Alemanije – „Zbogom, Minkene: pao u depresiju“…

Ponovo arbajt za gazdu Kurta

Kao što se desi svim Jugoslovenima, pa makar i onima koji se ne osjećaju tako unatoč geografiji, desilo se i meni. Stigao sam u Njemačku, sa torbom punom snova i litrom rakije pored tih snova. Na žalost, autobusom, ne tenkom.

Došao sam da se izvinim finom njemačkom narodu za Franju Ferdinanda, za ono što smo im jebali majku u Prvom svjetskom ratu, u Drugom svjetskom ratu (posebno prije 1945), za ono što je Crvena zv(ij)ezda napravila Bajernu 1991. godine, za proizvodnju automobila Jugo 45 koji je zamalo sahranio Mercedes…

Usljed svega toga nemam previše vremena da se posvetim pisanju i filosofiji, a dodatno imam fin kancelarijski posao. Radim u jednoj maloj firmi imena Volkswagen, a kolega na recepciji mi je crnac koji vozi Opel Calibru. Ipak, pozdravljam svu rodbinu te ove u studiju i režiji pjesmom…

Najlepše želje: tamna čokolada

Sine moj, sjećam se kad sam prvi put otišao u Njemačku kod svog brata Marijana. On ti je tamo otišao ’60-i-neke, muka natjerala. Sirotinja bila da se nije moglo živjeti. Nismo znali šta je sa njim skoro godinu dana. Kad se napokon javio, rekao je da je našao neki posao u restoranu, i da se čupa nekako. Ništa dalje nismo ni pitali. Nije se javljao često, al’ mater nije dala reći ništa protiv njega. Javiće se on, kad bude mogao, govorila je. I stvarno, nakon nekog vremena, telegram. Piše posl’o sam pare, tebi za kartu, ostalo daj materi.

Išao sam ja vozom i prije, al’ nikad tako daleko. Javili smo telegramom kad ću krenuti, pa da zna da me čeka na stanici. Spremi me mater, pa u kupe. A što je sporo išao voz, sine moj, mislio sam da nikad neću stići. A onda hiljadu puta staje, sve nešto ulaze neki i pričaju, a ja ništa ne razumijem – nisam znao njemački. Ipak, stiglo se nekako. Staje voz, gledam kroz prozor, a moj Marijan mene čeka na peronu. A što se bio sredio, cipele kožne, kaiš široki, karirani sako po posljednjoj modi, da si ti to vidio, sine moj. A meni bilo drago da ga vidim, nisam brata dugo vidio. Izgrlimo se mi, pa u restoran na stanici, nisam ja u vozu jeo. Dok smo ručali, pita on mene:
– Brate moj, gdje bi ti sad išao?
– Marijane, daj ti meni para da ja odem u javnu kuću da vidim imaju li crnkinju kurvu.

Marijan izvadi novčanik, pa objasni kud treba da idem i šta da im kažem. Objasni on meni gdje ćemo se poslije naći, pa ja krenem polako… I nađem iz prve! Uđem unutra, izvadim pare što mi je Marijan dao pa krenem objašnjavati šta hoću, drž’ – ne daj. Nekako se mi tu sporazumijemo, pa me ova sa recepcije povede do sobe. Treća vrata s desne strane bila, unutra mrak, a ona leži na krevetu, samo joj se zubi vide. Crnkinja, ona prava. Ova što me vodila upali svjetlo i ode, a crnkinja ustade da spremi krevet. Sjeo ja i gledam, a ona, da si je vidio samo! Nagnula se, razvlači ćaršav, a guzica k’o dvije rukometne lopte, sine moj!