Profesor a lopov!

Pripremajući se za neki tekstić počnem pretraživati i uočim da je među prvim slikovnim rezultatima za pojam „garavice“ moja fotografija… na adresi koja nije moj blog. Hm.

Rezultat koji se dobija pri pretrazi je unutar teksta Garavice – „Čas historije“ i manipulacije sa brojem ubijenih na portalu bišćani.net gdje je fotografija malo „zasječena“ a isti tekst je izvorno objavljen na portalu mojusk.ba gdje se nalazi u svom izvornom formatu 4:3.

I dok nemam naročit problem sa neovlaštenom upotrebom fotografije, štaviše, smatram to neprimjerenim potezom samo zbog činjenice da je to fotografija koja je žestoko retuširana i kao takva ne bi trebala da se nalazi uz neki naučni ili dokumentarni tekst. Na žalost, tekst samo nominalno spada u te kategorije, a zapravo je smeće.

Autor teksta je nekakav napalm-nitro-turbo-disko profesor istorije Dino Dupanović, polupismeni serator na žetone koji, u tekstu sa političkim povodom, negira podatke na kojima počiva memorijalni kompleks odnosno broj od 12.000 pobijenih Srba iz Bihaća u ljeto 1941. godine, gdje je bitno shvatiti da se radi o 12.000 CIVILA od kojih je najveći broj bio Srba (preko 11.000), uz manji broj Jevreja i Roma.

Dok je tačno da ne postoji – niti može postojati – spisak svih žrtava tog zločina, dotle su neka izvrtanja u tekstu naprosto nezrele, paušalne kvalifikacije bez ikakve dvosmjerne argumentacije. Jer, sa jedne strane su (postojali) podaci o stanovništvu, popisi, kakvi-takvi, a sa druge strane je zločin sačinjen od niza masovnih ubistava bez ikakve evidencije i minimalnim naknadnim mogućnostima za identifikaciju, u kombinaciji sa apsolutnom asanacijom teritorije (što dalje uključuje bijeg, zbjegove, imigraciju, promjenu identiteta/vjerskog opredjeljenja itd.).

Naime, u ljeto 1941. godine ustaše su istrijebile komplet srpski živalj grada Bihaća, dobar dio njih na lokacijama koje nisu naročito blizu spomen parka – gdje je u krugu od oko 600 metara u prečniku bilo nekoliko velikih grobnica (na sjevernom izlazu iz grada, pored puta ka graničnom prelazu sa Hrvatskom). Sama okolina Bihaća je nevjerovatno etnički šarena – maltene nasumično su posijana srpska, hrvatska i muslimanska sela – ali jug Bihaća je gruntovno čista srpska teritorija (Račić, Ripač, Lohovo…) i sa te strane su mnoga stratišta. [Ko ulazi u Bihać sa južne strane, proći će pored jednog gotovo neprimjetnog skeleta vjerskog objekta koji tihuje u svojoj ruini a imao bi šta da ispriča, prim. aut.]

Pokolj iz 1941. je narušio suživot konfesija i povukao linije razgraničenja koje su bile prepoznatljive i u komunizmu i nisu bili rijetki incidenti na toj osnovi jer je mržnja tinjala; znalo se, poslije 23 časa Srbin nije imao šta da traži u gradu kao ni musliman u srpskom predgrađu. Dok to nema direktne veze sa brojem/osporavanjem broja ubijenih, značajno je zato što se to često gubi iz vida u romansiranom prikazu Jugoblaženstva…

E, sad, u tekstu Dino spominje „ekspanziju velikosrpske politike“ [sic] krajem osme dekade prošloga vijeka, da je ista „kumovala“ tom broju od 12.000… NETAČNO. Broj je ustanovljen mnogo ranije i prezentovan već 1949. godine prilikom otkrivanja skromnog spomenika podignutog od strane opštine i naroda Bihaća, nevino stradalim SRPSKIM žrtvama. Opšte je ustanovljeno da je Bihać 1942. godinu dočekao bez Srba, a podaci o stanovništvu prije II svjetskog rata govore o 16-17 hiljada Srba na tom području.

Sa druge strane, spomen park bihaćkim žrtvama, djelo čuvenog Bogdana Bogdanovića, dugo je bio na listi čekanja te je projekat započet 1973. godine završen i otvoren 1981. godine uz govoranciju na kojoj je spomenuto kako je tu pobijeno „12.000 rodoljuba“, jer u tom trenutku građani – makar javno – nisu bili Srbi, Hrvati, ovi ili oni… a posebno ne Srbi.

Isto tako, u kontekstu žrtava na tom području, vrijedi spomenuti i Bihaćku republiku koja je kratko trajala (od novembra 1942. do januara 1943. godine) ali skupo koštala: krvavo je izvojevana od strane partizanskih snaga od kojih je, naravno, većina bila srpska a gdje im je motivacija bila osveta za ustaške zločine u ljeto 1941. godine. Ti gubici prilikom napada na tada ustaško gnijezdo Bihać, kao i gubici prilikom njemačke Operacije Vajs koja je rasturila Bihaćku republiku su indirektno vezani za zločin na Garavicama; kako oni koji su poginuli u Bihaću, tako i mnogi koji su posijali kosti u snijegu na Grmeču u zbjegu…

Na kraju, ono što je posebno ironično u tekstu jeste što Dino navodi da je, u periodu Jugoslavije, svaki pokušaj preispitivanja broja žrtava nailazio linč. U tom pogledu, Dini bi bolje pristajalo ime Lavor, jer je očigledno potpuno ignorantan prema konceptu bivše države u kojoj je grana privrede linč bila veoma razvijena a opet relativno neutralna: nacionalizam je suzbijan na svim stranama, jer se danas i Srbi i Hrvati i muslimani jednako žale na tretman u SFRJ a, bogami, jednako se i utrkuju u plaču za njom… Možda tu jedino malo Slovenci vode.

***

Sama fotografija je nastala prilikom jednog turističko-poslovnog odlaska u Bihać, a objavljena je na ovom blogu 24. januara 2013. godine. Kako je dan bio zimski i tmuran, nebo mutno i nikakvo, tek se popriličnom obradom kolorita fotografije dalo izvući nešto zanimljivo… Vidim da se svidjela i web majstoru portala mojusk.ba, jer sumnjam da je Dino birao sliku, pa eto – i to je neki kompliment. Naknadno, fotografija se proširila i na druge portale pa je preko članka na Srbi u BiH dospjela i na Jadovno.com. (Možda je ima još negdje, ne znam.) Nemam ništa protiv, niti vjerujem da bih imao išta od toga da pokušam zaštititi svoja autorska prava ali kako god posmatram tu fotografiju na tim stranicama, jednostavno ista tu ne pristaje… subjektivno.

Bilo kako bilo, nekvalitet originala je uslovio da sam se svojevremeno poprilično „igrao“ u Photoshopu, dva najupečatljivija rezultata… subjektivno.

Advertisements

Ni Olova, ni Trnova

Tamo neki onaj januar, visok datum, tanki novčanici zaposlenih nesretnika – seksualni život za taj mjesec na izdahu. Nije baš proljeće u Nišu, ali otanka zima bosanska, bi; sem kad je gruvalo kao na razglednicama. Do Bihaća i nekako, vrijeme je htjelo pa nije, pošlo a da ne zna da li je došlo; preko Prijedora i Novog smo došli.

Sitna kiša je kvasila siv dan, u magli je Plješevica, snijeg je neki krut ostao podno. Sa Garavica Klokot je izgledao kao moćni Amazon, što se odozgo topilo polja je potopilo. Na Uni patke kao vrapci (a vrapci kao žabci), u restoranu ćevapi nikakvi („al’ standard“), sve što je – tu je, samo nema onoga što je bilo a nikad više biti neće.

Turizam i nije bio neki – ali šoping kvalitetan – a već je vrijeme da se krene; put za Jug, ovaj put. Veče donosi novu (51) nijansu sivog, blago je penjanje odmah, Gorjevac prema Dubovskom. Povremeno se pojavljuje i nasmijan mjesec, valjda da osvijetli vukovima da bolje vide medvjede. Počinje snijeg; na autu su ljetne gume, jedine koje imamo.

Dublje u noć, magle na prozorima nema; grije klima, ugodno je, unutra. Duga svjetla bolje ne paliti, samo se vidi duplo više pahuljica koje lete u susret. Snijeg se prima za asfalt, svako skretanje van tragova prethodnika je posao za malog remorkera. A prethodnika nema na vidiku, kao ni sljedbenika ili bilo koga na toj nesretnoj cesti.

U jednom trenutku, muzika prestaje – uređaj se pregrijao; na disku prva pjesma Pink Floyd – Wish You Were Here, a takav je i ostatak – ona izabrala. Nastavljam u tišini da vozim, ne znajući gdje, ne znajući kako, držeći volan kao… mnogo asocijacija od kojih su neke i pristojne. Na suvozačevom sjedištu, ona spava u toplom mraku.

 

AX-396 CDX-593 TX-592RDS KX-W332

Narod i opština Bihać su 1949. podigli skromni spomenik žrtvama pokolja. Na spomeniku stoje riječi: „Sa trajnom uspomenom na dvanaest hiljada nevino i zvjerski ubijenih Srba od strane ustaških zlikovaca.”

Tek 1981. otvoren je spomen-kompleks na Garavicama. Memorijalni spomen park je djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića. Prije otvaranja visoki funkcioner KPJ Hakija Pozderac održao je sastanak sa novinarima, da bi se dogovorili detalji o izvještavanju. Sugerisao je da se piše da su u Garavicama umoreni Srbi, Hrvati i muslimani. Novinar radija Velike Kladuše je napomenuo da su samo Srbi ubijani na Garavicama. Pozderac je tada promijenio formulaciju, koju novinari treba da koriste, u sljedeću: „U Garavicama je pobijeno dvanaest hiljada rodoljuba.”

Međutim, ovo veliko gubilište je slabo poznato i zapostavljeno. Svijest o počinjenom genocidu i razmjere pokolja koji je NDH sprovela 1941. godine nad nedužnim civilima u Bihaću držane su dalje od šire javnosti u Jugoslaviji.

Za dalje čitanje: Jadovno.com – Garavice