Ti, prijatelju, imaš mladost i novo doba!

Simbolika je brutalno poražavajuća: da nije bilo fudbala, ne bi bilo ni mene. A isto tako, mogao sam se zvati Brajan i da me boli tegla javorovog sirupa.

Ako ćemo već po kanadski, na engleskom se to kaže (kad već ne znam francuski) long story short iliti ukratko: tehnički, kriva je moja tetka Zdravka koja se jako mlada udala i na taj način dospjela blizu fudbalskog stadiona F.K. „Naprijed“, gdje je – i što je – uz čiju pomoć je – njena mlađa sestra, a moja majka, upoznala mog oca. Ostalo je teška priča ispričana već u hiljadu komada na ovom blogu…

Elem, najvažnija sporedna stvar na svijetu je u mom životu od malih nogu, sa te dvije strane: već pomenuta tetka je izrodila tri sina fudbalera, od kojih su neki stigli da zaigraju i za reprezentaciju Jugoslavije (a onda se Jugoslavija raspala), a stari je imao isuviše niske humanističke ciljeve pa se nije puno odmaknuo od Mejdana. Ipak, i kao takav, postao je „junak jedne knjige“…

E, sad, nije ovo prvi put – „junak jedne knjige“. Nekad mi je to bilo zanimljivo, baš. Izašao stari u novinama. Kao sportista. Tad nisam bio svjestan koliki su glupani fudbaleri pa sam bio ponosan. Ali, bile su to neke lijepe priče. Poslije su slijedile knjige, iz dva pera, od kojih drugo nećemo spominjati. I sad, ova, Banjalučki ljudi fudbala. Jedan mali almanah gdje je stari, kao trener mlađih kategorija u malom klubu, prigodno i prikladno spomenut (naravno, nije odmoglo ni to što je autor knjige povremeno starom bio meta dodavanja lopte… eh, šta bismo mi bez protekcije 🙂 ).

Nego, kako god krenem pisati i razmišljati i pisati i razmišljati, uvijek su tu neke paralele i projekcije: Banjaluka je pred sam rat težila da postane grad. A onda je došao rat i veoma smo se udaljili od toga. Najveći banjalučki fudbalski klub, Borac, je pred sam rat postigao svoj najveći uspjeh… a sad više ne postoji ta kategorija(e). Kako Banjaluka, kao jedna osrednja sredina, „jede svoju djecu“, tako i mi kao nacija, jedemo sami sebe (a može se to napisati i uz pomoć vulgarizama), ne poštujući svoja dostignuća, tradiciju, kulturu i zaslužne ličnosti.

Na žalost, nekolicina je primjera u ovoj knjizi koji su upravo dokaz toga, odnosno one „niko nije prorok u svom selu“, gdje su neki fini fudbalski radnici zbog sitnih – uglavnom finansijskih – interesa bukvalno otjerani sa igrališta na kojima su ostavili svoj čitav život, žrtvujući porodice, zdravlje i sve ostalo. Ipak, i pored te sveprisutne doze gorčine nad globalnom i lokalnom glupošću, ova knjiga je draga.

Ne, u knjizi nije napisano skoro ništa baš zanimljivo, intrigantno, legendarno i uzbudljivo. Nema tu nijedna priča koja će ostaviti bez daha, nijedna sumanuta anegdota da dočara to vrijeme – kad je tjeranje lopte ipak bilo znatno bitnije i ljepše nego sad, nijedan detalj „iza scene“, stvarno… ništa seksi i prljavo. Sve je veoma kulturno svedeno, školski, novinarski, sportska elegancija (kravata + bijele čarape), sa dosta ponavljanja relativno dosadne ustaljene frazeologije…

Ipak, u knjizi su pobrojana imena ljudi koji su puno učinili za fudbal u ovom gradu, prije svega Borčevaca, s logičnim razlogom: najveći banjalučki klub, dugo godina SFRJ prvoligaš, osvajač Kupa Maršala Tita i evropskog Mitropa kupa, gdje su spomenuti oni direktno zaslužni za te uspjehe kao i neki malo stariji čikice koji su udarili temelje tome, što kao igrači u 60-im godinama prošlog vijeka, to i kao treneri u 80-im; na Borac se nadovezuju svi ostali, jer su svi oni „radili“ za Borac, na ovaj ili onaj način: gdje god da su počeli, težili su ka Borcu…

Inače, stari je svoju fudbalsku karijeru proveo u Naprijedu, fudbalskoj sili iz Mejdana odnosno, ako ćemo „romantičarski“, Harema, Petog kvarta, ruba Ćermetane, ovo-ono. Realno, puno je tu veltšmerca, Naprijed je uvijek bio gola voda, sirotinja i tuga, a stari je tamo bio jedan od rijetkih Srb(in)a – nešto što nikad nije smatrao za naročit lični kvalitet, pa ni u jeku rata – iz prostog razloga što je bio najjači. Vezano za to, jedna od rijetko simpatičnih stvari koje mi je ispričao vezano za svoju fudbalsku karijeru jeste da nije bilo mjesta gdje su igrali (onomad Krajiška zonska liga) a da se nisu potukli, te neke taktike oko takvih fajtova.

Dva su „pijemonta“ u njegovoj karijeri: prvi je osvajanje prvog turnira u malom fudbalu u dvorani „Borik“ (1976. godina, prvi se pamte!) a drugi je trenerska karijera, rad sa najmlađim kategorijama, posebno u šugavom ratnom vremenu, gdje je vaspitna i socijalna komponenta njegovog sportskog rada bila značajnija od rada i dostignuća zvaničnih vaspitno-obrazovnih ustanova u tom periodu (da ne spominjem degradaciju tih istih ustanova danas). Kako sam i ja trenirao taj fudbal nekoliko godina – i za to vrijeme starog uvijek zvao „druže treneru“ a nikad „tata“ – tako sam iz prve ruke posmatrao kako to izgleda. Štaviše, da sam trenirao kod nekog drugog, ne bih se ni upola toliko zadržao – nevezano za moj nedostatak fudbalskog talenta. Elem, stari je bio izuzetan trener, znao je da pristupi svakome i izvuče od njega ono najbolje, bio je strog ali i veoma duhovit i emitovao je nadasve pravilan uticaj na svoje fudbalske učenike, kako po pitanju fudbala tako i po pitanju života. Prosto je nevjerovatno da je to isti lik koji se danas grčevito bori za treći entitet kupujući očajne lubenice u „Konzumu“ (usput tvrdeći kako je to najbolja prodavnica!) ili u javnosti iznese tvrdnju kako je Dino Merlin najbolji pjevač – nema tog dlana koji tada može sakriti tupi bol mog čela…

Šalu na stranu, sve je to normalno i ljudski, svi mi imamo svoj vijek trajanja, stari je moj stari – i ja drugog nemam – moj jedini prezimenjak i zemljak vrovac u porodici (jer su stara i buraz „Lijevčanski klan“), i ponosan sam na njegovo mjesto u ovoj knjizi. Lijepo je što je spomenut, gdje je na taj način upućeno to neko malo priznanje… znači. Opet, stari je samo jedno ime u knjizi, jedno poglavlje od ukupno 24 za ovu priliku, i sva ta imena, lijepo je vidjeti na jednom mjestu. Zbog toga je ova knjiga draga. I da nije ništa naročito napisano, dovoljno je samo kao podsjetnik na te ljude, da ih se skupi. Jer, nema drugog načina za to; dobar dio njih ima priliku da se sastane tek na sahrani „jednog od svojih“, a nije ih malo koji su, na žalost, prerano otišli…

***

E, da, još Kanada, spomenuta na početku, fudbalski posmatrano: od starog je generalno teško izvući bilo kakvu pametnu ili zanimljivu priču – s godinama sve teže – ali je onomad nekako spomenuo da je imao ponudu da ode u Kanadu da igra fudbal, neki njegov otišao tamo pa onda i njega zvao. Bilo je to koju godinu prije nego što će upoznati moju majku, tako da taj faktor nije bio u igri, već isključivo glupost odnosno ljubav prema fudbalu/Mejdanu/Vrbasu/kartanju odnosno glupost. Eto, a mogao sam se zvati Brajan, biti možda i malo svjetliji crnac, da me sad boli briga za ćevapima i rodnom Bosnom, imao bih svoju lopatu za snijeg kojoj bih dao ime „Radenka“ i njome bih čistio prilaz garaži da mogu isparkirati neki nenjemački automobil iz garaže (zato što u Kanadi nema njemačkih automobila), vodio bih blog koji bi se zvao I Was Pushing Even Wider Things into Narrower Things. i isti bi se bavio… nečim totalno drugim. Al’ eto. Ništa od toga, sem odgovora na pitanja: Na koga si lijep? Na oca. Na koga si glup? Na oca.

Fleš! A-a! Penji se na motku!

Kad mi je pala ta lopta pred noge, shvatio sam sve…

Cupać Jarmila, majku ti jebem, Jarmila Cupać… pa taj pojam zvuči nevjerovatnije nego prisjećanje da smo kao djeca u toku rata umjesto igračaka skupljali metke, između ostalog. Cupać Jarmila s nadimkom C.J. (Si Džej bez Parker što nije isto kao morski Džej Ramadanovski), moj prof. fizičkog tokom gimnazijskog školovanja. Cupać Jarmila odmilja „Mali divljak“, istureno krilo radikalnog androhomoseksualizma…

Kako je to rekao moj legendarni komšija Raka: „Ja kad sam došao u prvi i vidio pičke iz trećeg, znao sam da neću ostati normalan.“ Imao je on sreće pa nije ostao normalan. Elem, prvi je prvi razred gimnazije a pičke iz trećeg su djevojke mlade trećeg razreda gimnazije na času fizičkog vaspitanja. Banjalučka gimnazija je imala taj slatki, slatki kombinatorički problem prostorno-vremenskog planiranja koji je uzrokovao da počesto dva razreda moraju dijeliti salu za fizičko. Tako se znalo desiti da neki prvi razred dijeli salu sa nekim trećim razredom (princip par-nepar smjena). Iako tu djevojačku mladost trećeg razreda gimnazije smatram granično ilegalnom (recite NE pedofiliji), kad imaš 15 godina… to je malo drugačije odnosno odlično, i bilo je. A onda je u drugom razredu gimnazije došao novi razrednik Bavrlić Rodoljub zvan BA i saopštio nam kako je „naštimao“ da imamo fizičko sami. Da ne dijelimo salu. Sa pičkama iz trećeg razreda. Mi, posljednje pravo matematičko odjeljenje banjalučke gimnazije, 18 dječaka i devet djevojčica. On, naš razrednik, kreator rasporeda časova za školu. Ko će kome, ako ne svoj svome… traumu. Mi sami i ono (treće lice jednine, srednji rod) zvano Cupać Jarmila. GORI U PAKLU, RODOLJUBE, GORI KAO VJEČNA VATRA.

Nadimak „Mali divljak“ je bio uveliko aktuelan kad smo došli u te male ali čvrste šake, zbog navodno uspješnog bavljenja nekim sportom (ako nije bio i karate… ili gimnastika, aj’ znaj) ali i fizičkog izgleda koji nije odavao polne karakteristike (ali ni bilo koje druge karakteristike) nijednog od oba poznata pola. Mada, kad malo bolje razmislim, ako zamislim siluetu „Malog divljaka“, ta silueta nekako podsjeća na Brusa Lija. Hm. Nešto tako. Dobro.

Bilo kako bilo, djelovanje „Malog divljaka“ je bilo planski nehumano, posebno u našem dječačko-centričnom razredu punom matematičara (a kasnije i studenata prirodnih nauka) koji sami po sebi nisu imali lak put do bogatog (hetero)seksualnog života. Naime, „Mali divljak“ je prioritet davao sportovima koji uglavnom nisu bili fudbal a više su bili „gej je okej“. U četiri godine gimnazije, samo jednom smo na času fizičkog dobili loptu i dopuštenje da izađemo na školsko igralište da igramo fudbal. Bilo je to pred sam kraj gimnazijskog mučenja, lopta je bila izduvana, igralište nikakvo, a mi toliko razdragani da smo na putu do igrališta – staza od 30-ak metara – toliko urlali da smo automatski zaradili povrat u salu…

Dakle, nije bilo fudbala, ali je bilo odbojke i gimnastike, napretek. „Mali divljak“ je bio veoma oran da nas nauči svakoj varijaciji preskakanja konja, pa tako i nekim koje sam smatrao da su u domenu Velike gužve u Kineskoj četvrti te sam radikalno – kao madafakin Vojvoda! – odbijao i da ih pokušavam. Navodno da nije lako slomiti vrat kad si mlad, ili su bar drugi vjerovali u to. Nisam pokušavao ni da vjerujem. „Mali divljak“, koji je zapravo iz nekog istočnog uvoza (lako moguće iz Putinove klase na policijskoj akademiji), je provodeći gnjustne planove radikalnog androhomoseksualizma iz biblije Novog svjetskog poretka veoma pažljivo dozirao količine muških sportova i radosti, a počesto i prečesto je iste znao da uskraćuje i prekida povikom: „Momci, na motku!“

Ako je ko šta zapamtio šta se pamti ko od čega gimnazija fizičko mali divljak, bila je to motka koja nije bila motka već šipka. Za penjanje metalna vertikala od nekih pet metara, standard, svi ste je vidjeli, neki se penjali, neke se divile. Ali, motka. I na nju, momci. Pajebotebog, gdje su tad bila dječja prava?! Where was your god then?! Umjesto da se, nadasve hrišćanski [da malo ispoštujemo hrišćane, prim. aut] u nemogućnosti one bezgrešne varijante, djevojke uče na motku, momci su svako malo morali na motku, pa I onda kad nisu pijani došli na čas fizičkog nakon blok časa informatike u suprotnoj smjeni i traženja istine u vinu u međuvremenu [mada je legendarna iskazana hrabrost Jovanovića da u supijanom stanju pokuša uspon na motku i zaglavi na pola, prim. aut.]. Motka je opet bila spas za neke koji su fizičkom snagom iskazanom na motKi pokrivali jedinice iz gimnastike. Neki od tih su kasnije postali poznati blogeri, članovi teretane Sokolskog doma, iako se o njihovoj prošlosti jako malo zna…

Nije ta motka bila tako loša, ali je njeno nametanje bilo krajnje nesportsko i opasno. Sva sreća pa su to bila vremena prije Đogana, možda bismo i rekete fasovali, ali nismo; pikali smo tu odbojku, jedan divan beskontaktni sport kad ga igraju žene u šorcevima… bilo je tu i nešto košarke, pa je jednom prilikom „Mali divljak“ prilikom ocjenjivanja slobodnih bacanja izrazio negodovanje prilikom bacanja „iz gaća“ LOPTE PREMA KOŠU na šta mu je odgovoreno da je Radivoje Korać tako bacao LOPTE PREMA KOŠU pa može i jedan učenik, kasnije poznati bloger, član teretane Sokolskog doma…

I tako, kad mi je pala ta lopta pred noge, sve mi je to prošlo kroz glavu. Radikalni androhomoseksualizam „Malog divljaka“, podsvjesni uticaj motke na psihu pubertetlije, maliciozna pakost Bavrlićevog osmijeha pri saopštavanju rasporeda za fizičko vaspitanje, četiri godine paklenih fasadnih cigala… jebem ti loptu da ti jebem loptu, bijelo-plavo-žutu, sa đavoljim rogovima, kud pade pred mene, ma sad ću da je… vratih je djevojčicama da nastave igrati odbojku. Ne znaju one ništa, a i bolje što ne znaju, iako kapija pakla pod nadležnošću „Malog divljaka“ u svakom času može ponovo da se otvori…

P.S. Neke 2011. sam bio u imenskoj ustanovi, povodom konkursa za posao. Zaposlili me nisu, ali sam tom prilikom saznao nešto što me je rastužilo: Jarmila Cupać je otišla u penziju, i to dvije godine prije toga odnosno 2009. Nije meni tad bilo žao što je ona otišla u penziju – prije dvije godine – nego mi je bilo žao što nije otišla u penziju prije dvadeset godina, prije nego što sam krenuo u gimnaziju.

Hjustone…

I tako, vraćam se iz rekreativne šetnje tužno klackajući ljubičasti bicikl (sa svježe ispoliranim tamno plavim felugama) pored sebe – pukla mi guma – kad ugledah na ulici djevojčicu omalenu u Barseloninom dresu boje breskve i pripadajućim patikama, kako gore-dole ganja fudbalsku loptu, pa je još i, da prostite, titra. Zamalo kao Vjeko onomad, djevojčica pretitra pola ulice…
Ona od 10 godina i 30 kila žive vage titra loptu a ja od 30 godina i 100 kila žive vage preskačem vijaču u teretani odnosno šibam se komadom gume po tricepsu isključivo lijevom (malo sam felšav). Ona to, ja to. A nije prvi april. Mislim, jeste, ali nije. Hm… Hjustone, šta ti misliš, da li mi tu imamo neki problem?

P.S. U narednom nastavku ćemo razmotriti Jarmilin uticaj.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV

Prateći dosadašnje časove Seksualnog vaspitanja, neko sa malim kvocijentom pažnje, zlog jezika (i namjera!) ili pak jednostavno neupućen – u šta su male šanse – bi mogao ustvrditi da su nastupila neka naopaka vremena, da je zlo ušlo u ljude (pa čak i u velečasnog trenera Saleta!) i da se priča samo o poganim stvarima: seksu, politici, kriminalu… a nekad je bilo drugačije, pričalo se o sportu, patriotizmu, slavnoj istoriji…

Ipak, to nije tako. Ni blizu. Teretana Sokolskog doma – sa cjelinom pripadajućeg Sokolskog doma – je nadasve hram sporta i zdravog života. Članovi raznih uzrasta i društvenih statusa su prevashodno tome posvećeni, te daju sve od sebe, kako na zvaničnim sportskim takmičenjima (boks, fudbal, atletika…), tako i pri praktičnoj primjeni stečenih sportskih znanja i vještina (održavanje reda u ugostiteljskim objektima, usluge prinudne naplate potraživanja…).

Doduše, povremeno sportski ciljevi izgube prioritet. To, naravno, nailazi na nepodijeljene osude javnog mnjenja teretane Sokolskog doma i nikakvi izgovori ne mogu biti prihvaćeni kao validni. Ipak, to ne sprečava sportiste takmičare članove teretane Sokolskog doma da, uz iskreno pokajanje, iznesu razloge svog podbačaja…
– Baćo moj, sjećam se jednom na takmičenju ____ [cenzura, prim. aut.], trčim zadnji krug i padam u tempu, ne mogu, gledam kako gubim prvo mjesto ali džaba… Iscrpio se prethodnu noć – čitavu noć jebao bacačicu diska! Trener pored staze mi psuje majku… – ispovijeda se jedan stariji član sportista takmičar.
– Pa šta bi?
– Drugi bio na kraju, jebi ga.
– Ma sa tom bacačicom diska, kakva je bila? – ispravlja se potpitanjem član netakmičar.
– A ona je bila kao anđeo… Čim smo se vidjeli prvi put, to je sijevnulo! A onda kad sam je dograbio, uhvatim ja nju, pa kad ona uhvati mene… KAO DVA SVECA KAD SE UHVATE! Čitavu noć! – pristojan je bio u opisu član takmičar tako da članovi puritanci nisu morali da napuste čas.
– Pa dobro, ali ako si ti završio drugi, kako je ona prošla na takmičenju? Ko je tu koga… izjebao bolje?
Na to se član takmičar nasmija, te odgovori sa neobičnom sjetom u očima:
– Ona je završila negdje peta ili šesta, baš se dobro bila izmorila… baćo moj.

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić se bavio nadasve sličnom aktivnošću – kod mehaničara je posmatrao zamjenu diskova na njegovom nepouzdanom nenjemačkom automobilu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Brutalno kršenje ljudskih prava manjina!

Ovim putem tražim hitnu reakciju od strane Ombudsmena za ljudska prava BiH, udruženja za prava LBGTI TDI zajednice, kao i svih ljudi dobre volje i čista obraza na recentna dešavanja na livadici između bijelih i zelenih zgrada u Banjaluci, u ulici Stevana Bulajića.

Naime, dana 15.06. tekuće godine se desio incident koji baca sjenu na sve naše napore ka evroatlantskim integracijama i poštovanju ljudskih prava u cjelini. Prilikom utakmice male raje zelenih zgrada protiv male raje bijelih zgrada, u jednom trenutku su igrači i navijači male raje zelenih zgrada, revoltirani nepravilnom sudijskom odlukom počeli da skandiraju „BIJELE ZGRADE PUNE PEDERA!“, što je diskriminatorno i uvredljivo na više nivoa, i prema više različtih društvenih grupa.

U tom trenutku sam se sasvim slučajno našao u blizini, idući biciklom ka teretani, te nisam obraćao pažnju na utakmicu već sam gledao kako da izbjegnem prolaznike na uskoj stazi, kad me je, kao i ostale koji su se tu zadesili, neugodno iznenadilo pomenuto skandiranje. Okrenuo sam se i pogledao da utvrdim izvor, i vidio sam rulju bijesnih fudbalera i navijača od kojih je najveći bio visok otprilike 100 centimetara.

Postavlja se pitanje, dokad ćemo trpiti ovakve ispade pojedinaca koji narušavaju pozitivne akcije i tendencije našeg društva? Dokad ćemo tolerisati nepotrebno unošenje razdora među građane ove divne zemlje, nadasve različite po svakom pitanju, a najmanje po pitanju seksualnog opredjeljenja?

Potrebna je odlučna akcija!

Pojeo sam sve oblande

„Da je svijet jedna velika ćevapdžinica, Mate Mišo (ja sam) Kovač (svoje sreće) bi bio direktor.“

Kao što svi znamo, djevojke vole mladiće a mladići vole fudbal. Hm. Zbog toga nastaju problemi u svijetu, zbog te neuzvraćene ljubavi. Ne samo što mladići vole fudbal, nego što jedni vole crvene a drugi crne a treći zelene, pa se onda oko toga još svađaju i tuku a djevojke ih uzaludno vole. („Htjela si reći nešto? Ipak ništa?“)

I sad se raspravljaju njih dvojica, jedan je Delija a drugi Grobar. Kaže jedan drugom: „Zamisli ti sad, da se ponovo rodiš, da li bi mogao zamisliti da navijaš za Zv(ij)ezdu?“ Ovaj odrično vrti glavom, negira, opšta neverica. „E, pa isto tako ni ja za Partizan!“ Kaže njima ovaj treći skoro neutralan ali naravno da nije, malo da se umiješa, sve to u redu, ali Torcida su odlični navijači, dragog im Hajduka iz Splita. Imaju šalove, imaju himnu, imaju Hajduk, imaju rivu (imaju „Rok mi bejbi“). Himna im je, za neupućene poput domaćina bloga, „Dalmatinac sam“, Mladena Grdovića. Na velikom ekranu se pusti spot, ide Mladen a raja mu na stadionu kliče. Stižu primjedbe publike pred ekranom: „Vidi koliko je star spot, svi im šalovi na ćirilici.“, i slične pošalice. Ipak, slijedi ozbiljna sugestija. „Kad si već krenuo, ‘de ti nama pusti Matu Mišu Kovača pa nek’ sve ide kud je pošlo.“ Rečeno, učinjeno. Na velikom ekranu se ukaza Mate Mišo Kovač. Delija rezignirano okrenu glavu od ekrana. „A, j…te, Mate Mišo Kovač… ustaša!“ A Mate Mišo Kovač pjeva tamo nekoj ženi, bol boluje, sjekire padaju, srce mu k’o Hirošima, ljubavi moja. Dok on pjeva, ostali pažljivo analiziraju napjev kao i imidž Mate Miše Kovača te pronalaze logičku vezu sa likom Dorijana iz filma Mi nismo anđeli III. Pjeva Mate Mišo Kovač kao hor bečkih slavuja dok tisuće hercegovaca režu vene motornim testerama i pokušavaju da se objese predebelim zlatnim lancima. Ipak, Delija je sav snužden i dalje. „Pa šta je reći, jel’ tako gadno?“ Odmahuje glavom. „A vidiš kako ovi Grobari gledaju Matu Mišu Kovača, slušaju ga i poštuju! To je zato što im je Tuđman bio predsjednik… nimalo slučajno!“ Delija se malo trgnu, pa će neutješno: „Ma dobro Tuđman, al’ Mate Mišo Kovač je stvarno ustaša!“

Krovna konstrukcija porodične organizacije

[Pri pisanju imam jednu solidnu (vidi LINK za objašnjenje pridjeva) barijeru, a to je da napišem nešto gdje neće biti „ja pa ja“ odnosno „usta moja hvalite me“*. Vjerujem da je to od (čitanja i uticaja) Branka Ćopića. Povremeno se tu negdje spomenu neki likovi, živi, bitni, sporedni, međutim, čini mi se da ih uvijek zakinem nauštrb sebe. Iako je ovo moj blog, valjalo bi jednom i te sporedne junake razložiti, da slučajnom prolazniku makar malo stvari budu jasnije. To se prije svega odnosi na najčešće blog goste, moju porodicu, nadasve iminentan faktor u životu i radu.]

Porodica je osnovni stub društva. Moje društvo sadrži tri neposredna porodična stuba. Pored mene, neoženjenog nezaposlenog studenta prljavog hipija propalice blogera (ali ne i tviteraša), tu su moj brat, šest godina stariji neoženjeni nezaposleni student, igrač kompjuterskih igrica, virtuoz za kopanje rupa na nepristupačnom brdsko-planinskom terenu na kojem se nalazi naša kuća i pripadajući voćnjak, moj otac (u daljem tekstu stari, bez Đuro Pucar Moše Pijade), hrpu godina stariji oženjeni nezaposleni nestudent, čovjek koji je trebao da postane deda sa novinama pod miškom a postao je tetka koja stalno nešto zakera, borac za ravnopravnost sadnje aronije u Bosni i Hercegovini a onomad fudbaler sportista, te moja majka koja je otac porodice (pater familias), prosvjetni radnik, onomad nosila gajbe od 50 kg paradajza na leđima, mnogo prije no što je ustanovljeno takmičenje za najjaču ženu Austrije, u daljem tekstu stara, što se svakako ne odnosi na njen umjereno dvocifren broj godina.

Počevši od najbitnijeg člana, stara je prosvjetni radnik, onaj najgoreg kova – seoska učiteljica. Iako već više od 20 godina ne radi na selu, niti je učiteljica, to je ostavilo dubok trag na njenu radnu i životnu etiku (radila je skoro 20 godina po raznim selima oko i malo oko dalje Banjaluke). Nekad su učitelji bili bitni, a oni seoski su bili nešto posebno. Možda su seoski to i danas, međutim, čitava njihova branša je u velejadnom stanju pa su prosvetni jadibednici u jednom životnom procjepu: oni znaju kako bi stvari trebalo da stoje, ali ne mogu da pojme da danas to jednostavno nije tako (propast društva, erozija morala). Bitno je napomenuti da oni, kao prosvjetitelji ovog naroda, sem kritike uz kafu neće ništa uraditi da promijene činjenično stanje stvari. I, da, vrijedi u sklopu prosvjetnosti spomenuti da (sve izraženije) psovanje nisam naučio od stare. A zašto je sjeme prosvjetnosti bitno za čitav paragraf? Pa zato što smo brat i ja prosvjetni radnici, stazom zla krenuli, crne nam duše a srca komadi uglja (nigdje dijamanta).

Nego, stara je rođena u selu Kobatovci, pored Laktaša, nadomak Banjaluke. (Selo ima aerodrom, aerodrom je super ali to ne čini da i selo bude super.) Porodica bila šestočlana, uz roditelje stariji sestra i brat i mlađa sestra. Bila je miljenica svome ocu mome djedu (a da je djed bio pametan kao što nije… LINK), od njega naslijedila karakter i plave oči, pa je kod drugog roditelja imala poprilično drugačiji status. I sad, zanimljivo je to, ne postoji nijedna fotografija na kojoj baba grli staru (iako na mnogima stara grli babu). Jest da je to „vrijeme prije digitalnih fotoaparata“ pa nema previše fotografija, ali sam onomad analizirao tu situaciju na relativno reprezentativnom uzorku, a stara potvrdila. A i baba je bila čudna. Ne u smislu „tri ruke, laserske oči“, već potežak karakter. Doduše, baba je bila najnormalnija od svojih – imala je tri brata i sestru od kojih niko nije stupio u bračnu zajednicu. (To sam tek nedavno provalio, logičkom brzinom dostojnom Kelly Bundy – „Čekaj malo, zašto se oni ne poženiše?“). Stara od babe nije naslijedila mnogo šta, karakterno, a ni običajno, samo kulinarsku traljavost. Onomad sam pisao o babinim kolačima (vidi LINK) koji su bili otprilike kao komad hljeba namazan mašću i posut šećerom i orasima, a stara je tu negdje, samo ne želi da komplikuje – rijetko kad ide preko tri sastojka, bitno je da kolač ima orasa (što je karakteristično za Lijevče polje – vidi LINK). To se ne odnosi samo na kolače već i na kompletnu prehranu što će biti detaljno opisano u priči „Dječak koji je rastao pod sretnim Zvijezda margarinom“. Stara svoj nedostatak kulinarskih sposobnosti redovno pravda školovanjem i teškim životom i radom, ali, ruku na srce, popravila se ona u ovih 30 godina koliko je znam.

To je jedna žena još malo pred penziju – nikako dočekati – koja voli cvijeće i u slobodno vrijeme se bavi njime (ja povremeno ga prodajem – vidi LINK), drži muški dio porodice u šaci jer je jedina koja zna rukovati veš mašinom, a izuzetno je brižna prema svojim sinovima. Citat:
– Gdje si ti išao sinoć? Naravno da me zanima, kako me neće zanimati! Brinem se! Normalno da se brinem! Brinem se da nećeš pokupiti kakvu boleščuru od kojekakvih kurvetina!

Nasuprot stare je stari, najstariji ali svakako ne i najozbiljniji član porodice. Arhetipska antiteza mojoj majci, volio je loptu (fudbalsku), karte, Vrbas, jako ozbiljno shvatao sport – druga liga zapad – pa nije probao alkohol do svoje 25. godine, valjda je zato i dan-danas toliki amater kad pije. Rođen je u Banjaluci, gdje je njegov otac stigao neposredno prije Drugog svjetskog rata, sišao iz Visoke Krajine i sa sobom doveo babu, Ličanku. Njih je bilo nešto više, sa te strane je jedna tetka i nekoliko stričeva od kojih je nekoliko umrlo (priča o jednom od njih – LINK). Kod starog postoji jedan teško stručno tehnički opisljiv dualizam, a to je da taj čovjek posjeduje neke izuzetno kvalitetne radne sposobnosti koje nikako ne može da realizuje u korisnu korist. Ukratko, malo je onako lud. Da opiše to lud, stara počesto spomene kako je on izbačen iz srednje škole jer je „igrao lopte po hodniku“ a stari je, budući da ne može da istrpi da njegova nije zadnja, redovno ispravlja sa podatkom da nije bio izbačen već da je radio godinu dana pa nastavio školovanje, samo u drugoj školi. E, da, vrijedi napomenuti ovo spomenuto, on je „uvijek u pravu“ i njegova mora biti zadnja, klasičan brko. On nikad nije ostavio otvorena vanjska vrata ili upaljeno svjetlo u kupatilu ali uvijek kaže „Ko je ostavio otvorena vanjska vrata?!“ odnosno „Ko je ostavio upaljeno svjetlo u kupatilu?!“ i od toga napravi problem, umjesto da jednostavno zatvori vrata i ugasi svjetlo.

Ipak, dobar je stari, kakav je mogao biti. Stara je uništila dobar dio njegovog urođenog ličanskog „idiot potencijala“, napravila čovjeka koji većinu vremena liči na čovjeka, pri tom žrtvujući sopstveno mentalno zdravlje. Ima on tih nekih svojih osobina, ali je jedna stvar iznad svih, a to je da je brutalno pošten, pa i na svoju štetu. Neslaganje sa nepoštenjem i „šemama“ je dalo za rezultat da je prva stvar koju je dobio od Republike Srpske bio otkaz, i to kad se nakon 40 dana na ratištu bez skidanja čizama javio na posao i saznao da je njegovo radno mjesto ukinuto da bi bila zaposlena polupismena kuma od upravnika. Nakon desetak godina je dobio na sudu da je njegov otkaz bio nelegalan, a trenutno je bez (drugog) posla jer je dobio otkaz čija je nelegalnost dosad djelimično dokazana… To mu je neka olakšavajuća okolnost pri svemu, hoće ga ti otkazi.

Kao što ja imam prvospomenutu barijeru pri pisanju, tako stari ima barijeru u odnosu prema svojim sinovima, da im ispriča bilo šta pametno ili formira neki odnos koji ne bi ličio na vojničko-desetarski. Skoro svako njegovo obraćanje počinje sa „ti treba da (uradiš neku glupost)“, nikad čuti nešto pametno. A da može drugačije, može. Dokaz je moj brat Zdravko (vidi LINK), koji kad se pojavi i krene kucati na vrata zaboravljenih asova, stari se raspriča pa u prolazu čujem kako je „Pašo davao golove makazicama“ (na betonu) i sl. zanimljivosti. Doduše, čim se ja tu nekako primaknem da prisluškujem, odmah krene glupa priča „Kako je kod vas u Njemačkoj? Kriza i tamo, a? Jebem im majku…“

Ukratko, nakon nadugo, to je čovjek koji je čitav život sve radio na silu pa otprilike sada shvata da stižu godine. Jedan citat koji opisuje tu zbunjenost starošću, prilikom pranja suđa pitam šta da uradim sa ostacima hrane (puna šerpa u sudoperu), da li to treba baciti:
– Da, odnosno, NE ZNAM.

Starci su u braku od 1975. godine (vidi LINK), a nije im trebalo ni 36 godina da skontaju neke stvari. Za neke jeste. Jedna od tih stvari je njihov zajednički citat:
– Jedino u čemu se slažemo jeste da se ni u čemu ne slažemo.

I posljednji u ovom opisu, a svakako i zadnji, je moj stariji brat Nenad Iznenad koji je kao prvorođeni prošao kroz mnoge životne gluposti pa sam ih ja, na osnovu nj. iskustva, lakše izbjegao. O njemu ne bih previše pisao. Šta znam. Premlad je da ga nešto pretjerano opisujem. Njegovo vrijeme tek dolazi. Mada, kad sam već tu… On je autonomna pokrajina, živi u potkrovlju, ovamo se kao fantomska prijetnja pojavljuje uglavnom u vrijeme ručka i večere. Počesto mi da dozvolu da pojedem njegove ćevape. Hoće da bude mršav, pa eto. Uglavnom se dobro slažemo. Iako stariji šest godina, fizički izuzetno ličimo, sem visine i građe, oblika glave, izgleda lica te kose po rasprostranjenosti i količini. Ta vrsta sličnosti izuzetno zbunjuje slučajne prolaznike. Karakterno smo, ipak, različiti, jer sam ja na starog a on na staru (vidi LINK o blokovskim podjelama unutar porodice).

On je želio računar još u vrijeme prije nastanka računara, a na svoje je došao prije 14 godina, u oktobru 1998. godine. Od tad, većinu vremena provodi za računarom. A nekad je igrao fudbal, padao s drveća, lomio ruke, studirao ETF, služio VRS. Elem, njemu mogu zahvaliti što imam računar, i to relativno dobar, jer se on po tom pitanju ažurira svake 2-3 godine pa tako dobijem priliku da s magarca skočim na novijeg magarca. (Ne bih se drugačije odvojio od Win2000 operativnog sistema.) Budući da je kod njega sve u tom znaku, makar dok ne odbrani magistarski rad pa ga dimom istjeramo iz potkrovlja, iskoristiću njegov citat prilikom igranja Civilizacije IV:
– Kod kompjutera mrzim samo to što laže, ništa drugo.

I eto, to je ta moja porodica. Kad kažem buraz, stara, stari, mislim na njih. Druge nemam, a ove ne mogu prodati na pik.ba… a ni oni mene.

*Teorija takođe poznata kao jebem, jebem, al’ baš jebem.

[Linkovi u tekstu će biti naknadno sređeni… jednom.]

Brat Zdravko I

Imam ti ja tri brata, zapravo, imam ih više, nego, starija sestra moje majke ima tri sina tako da imam ta tri brata. Sva trojica fudbaleri, prvo naučili trčati za loptom pa tek onda hodati, najmlađi od njih je Zdravko koji je jedanaest godina stariji od mene. Doduše, mnogi to ne znaju. Mislim, da se on zove Zdravko.

A lijepo je to ime, Zdravko. Podsjeća na prijeko potrebno zdravlje (Dao Bog zdravlja, a biće para; od umotvorina, Boga mi, tanka je vajda…). Tako se zove i njegova majka a moja tetka, Zdravka. Tako se zove i njegov i moj ujak, Zdravko. Brat Zdravko je dobio ime po ujaku Zdravku. Kao što vidimo, porodično magnetno polje nomenklature je poprilično neprobojno. Nisam siguran tačno iz kojeg razloga je Zdravko dobio ime po Zdravku, ni nakon različitih lično sprovedenih analiza lika i djela ujaka Zdravka, ali je zanimljivo da Zdravko vizuelno fizički jako liči na Zdravka (o tome neki drugi put). Ujak je onako, jedan Keruak iz Kobatovaca*, život provodi on the road, što će reći da radi u pošti kao vozač. Ima sepet svega na tavanu, nosi kariranu košulju kad radi u polju, voli nakon posla stati kod zadruge. Onomad, dok je još tetka živjela u Beogradskoj 11, znao je navratiti kod nje poslije posla.

A u to vrijeme poslije posla, ali i prije i tokom, Zdravko je igrao fudbal na obližnjem igralištu osnovne škole „Vuk Karadžić“. I dobro mu je išao taj fudbal, štaviše, Zdravko je kasnije zaigrao i za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, al’ raspade se Jugoslavija… Nego, kad je Zdravko još bio sasvim mali, neki tamo Drago Vabec iz Dinama dade neki strašan go, makazicama sa linije šesnaesterca, pa to je bilo strašno. Zdravka je to dojmilo do te mjere da je unio inovaciju u svoju igru, ne sluteći da će se ta inovacija prenijeti na njegov čitav život: igrajući lopte, kad bi dao go (riječnikom Bože Sušeca, zabio), on bi vikao „Vabec“, a onda su njemu počeli vikati Vabec, toliko da su zaboravili da se on zove Zdravko. Primjer jednog telefonskog razgovora sa početka ’80-ih godina prošlog vijeka, u stanu u Beogradskoj 11 u okopodnevnim časovima zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Zdravka?
– Nema Zdravka, otkud da on bude ovdje sad…
– Da ne znate možda gdje je?
– Na poslu je Zdravko, radi do 16:00.
– Na kakvom poslu je Zdravko?
– Kako na kakvom poslu? Zdravko radi u pošti.
– Kako radi u pošti kad on ide sa mnom u razred?
– Mali, koga si ti naš’o da zaj.?! ‘Aj, m’rš!
[TRAS! – onomatopeja ljutitog spuštanja slušalice metodom zalupljivanja]

Nakon pet minuta ponovo zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Vabeca?
– Samo malo, mislim da je u sobi… Vabec!

 

*Kobatovci, selo pokraj Laktaša pokraj Banjaluke, početna je lokacija moje porodice sa majčine strane a ujak Zdravko je ostao da čuva položaj na ognjištu.

Prije nego što sam bio mlađan profesor ja…

Sanjina sam upoznao na Filozofijadi u Herceg Novom 2002. godine, legendarnom događaju nakon kojeg je vođi (tog) puta izgubljenom Iliji (nom. ILIJA) doživotno zabranjen ulaz u SOFF [Studentsku organizaciju Filozofskog fakulteta, prim. aut.]. Elem, Sanjin je sad ko zna gdje, posljednji podaci kažu da je u Americi al’ ‘aj ti to znaj, ja ga se s vremena na vrijeme prisjetim putem prikladne fraze iz engleskog jezika koja je za mene dobila posebno značenje na osnovu jedne njegove pričice.

Radnja priča je smještena u Kostajnicu gdje je ovaj nekad živio, da li je rođen tamo, nisam siguran. Nisam nikad bio u dotičnom mjestu ali mogu zamisliti kako je, a posebno kako je bilo tamo neke 1998. kad se dotični događaj desio. Kaže, igrali su oni fudbal na nekoj poljani, poljana je nekih 2-3 kilometra od centra grada, igrale se delije pa se umorile. Nakon fudbala, šta se radi, ide se do grada. Grad nije tako blizu a noge umorne. Nekako se tu stvoriše nekakva konjska kola sa šoferom čičom. Čiča ima tri zuba a konj dva, ne zna se ko je gori. Naravno, nisu ni na kolima bile aluminijumske feluge. Nego, lagano oni prođoše pored mladih fudbalera kad ih mladi fudbaleri, nakon kratkog razmatranja mogućnosti, povikom upitaše može li vožnja do grada. Nakon tog njihovog audio signala zaustaviše se konjska kola, čiča se okrenu prema mladim fudbalerima i zastrašujuće se osmijehnu pri tom pokazujući sva tri svoja zuba, a zatim mahnu rukom kao drug Tito kad ranjenicima signalizira lijevo te dobroćudno reče: „LEC GO!“

Ne volim miješanje engleskog u srpski jezik, ali priznajem da ponekad ispalim neki „LEC GO!“, pri tom se pomalo postidim ali se to nekako izbalansira zbog toplog prisjećanja na bezimenog legendarnog kočijaša iz Kostajnice i čovjeka koji mi je ispričao o njemu.