In Memoriam, Stevo Dalmacija, zemljak

Pri jednom nedavnom pokušaju veoma nelegalnog parkiranja, zlosutno me na drvetu pored izabrane lokacije pozdravi smrtovnica. Umro je Stevo Dalmacija. U 85. godini, 20. avgusta ove godine. I bi mi neobično žao, i sad mi je.

Stevo Dalmacija je moj profesor sa fakulteta sa kojim sam imao posla na prvoj godini: Srpski jezik I, predmet koji mi je posljednji bio ostao nakon drugog semestra, položih ga tamo nekako krajem ljeta te očistih godinu da pređem na budžet – a na samofinansiranju sam bio zato što nisam mogao na prvi upisni rok zbog popravnog u gimnaziji, moram nekad napisati nešto o tome, ako već nisam (izlapio totalno).

Ipak, pored te neizvjesnosti i pratećeg uspjeha, Stevu Dalmaciju ću najviše pamtiti po jednom kratkom ali apsolutno legendarnom dijalogu nas dvojice, onomad.
– Vlajiću, odakle si ti?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje si rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je otac?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje je rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je djed?
– Iz Gornjeg Ratkova, sa Manjače.
– E, to te pitam. Mi smo zemljaci…

A Stevo, Dalmacija. Stigao nekad sa dalekog juga neki u Visoku Krajinu, prozvaše ga tako, Dalmacija. Profesor srpskog jezika. Stara škola, najstarija, u doba nepismenih lektora. Iskreno, mislio sam da će taj čovjek nadživjeti starost i vrijeme, i žao mi je što nije. Pokoj mu duši, zemljaku.

Prije nego što sam bio mlađan profesor ja…

Sanjina sam upoznao na Filozofijadi u Herceg Novom 2002. godine, legendarnom događaju nakon kojeg je vođi (tog) puta izgubljenom Iliji (nom. ILIJA) doživotno zabranjen ulaz u SOFF [Studentsku organizaciju Filozofskog fakulteta, prim. aut.]. Elem, Sanjin je sad ko zna gdje, posljednji podaci kažu da je u Americi al’ ‘aj ti to znaj, ja ga se s vremena na vrijeme prisjetim putem prikladne fraze iz engleskog jezika koja je za mene dobila posebno značenje na osnovu jedne njegove pričice.

Radnja priča je smještena u Kostajnicu gdje je ovaj nekad živio, da li je rođen tamo, nisam siguran. Nisam nikad bio u dotičnom mjestu ali mogu zamisliti kako je, a posebno kako je bilo tamo neke 1998. kad se dotični događaj desio. Kaže, igrali su oni fudbal na nekoj poljani, poljana je nekih 2-3 kilometra od centra grada, igrale se delije pa se umorile. Nakon fudbala, šta se radi, ide se do grada. Grad nije tako blizu a noge umorne. Nekako se tu stvoriše nekakva konjska kola sa šoferom čičom. Čiča ima tri zuba a konj dva, ne zna se ko je gori. Naravno, nisu ni na kolima bile aluminijumske feluge. Nego, lagano oni prođoše pored mladih fudbalera kad ih mladi fudbaleri, nakon kratkog razmatranja mogućnosti, povikom upitaše može li vožnja do grada. Nakon tog njihovog audio signala zaustaviše se konjska kola, čiča se okrenu prema mladim fudbalerima i zastrašujuće se osmijehnu pri tom pokazujući sva tri svoja zuba, a zatim mahnu rukom kao drug Tito kad ranjenicima signalizira lijevo te dobroćudno reče: „LEC GO!“

Ne volim miješanje engleskog u srpski jezik, ali priznajem da ponekad ispalim neki „LEC GO!“, pri tom se pomalo postidim ali se to nekako izbalansira zbog toplog prisjećanja na bezimenog legendarnog kočijaša iz Kostajnice i čovjeka koji mi je ispričao o njemu.