Trenutak sudara svjetova vrijedan 7.464 pjesme Crvene jabuke

Boro iz Dervente je moj stari ratni drug sa filozofijade u Herceg Novom. Godina je bila 2002, fakulteta sam bio prva godina, a Boro je bio prvi lik kojem sam se – nadasve kurtoazno – obratio u autobusu. Nikoga od saputnika nisam znao, te sam njega prvo upoznao, pitanjem „koja je godina?“. Boro je bio „godina sedamdesetšesta“, obzirom da u tom trenutku uopšte nije studirao; na filozofijadu je krenuo onako, sa četkicom za zube u jednom džepu vijetnamke i kupaćim gaćama u drugom. Rajko, Sanjin, Boro, Keki i još neki… tada, upoznašmo se. A organizator izgubljeni Ilija, čovjek kojem je nakon te filozofijade zabranjen pristup u SOFF (Studentska organizacija Filozofskog fakulteta). Šta reći pored činjenice da je fudbalski tim našeg fakulteta, na onu jednu utakmicu kad su zapravo našli gdje je stadion, izašao u „dresovima bez dresova“, sa brojevima napisanim karminom na leđima. A jebem ti život.

Nego, ovo nije priča o toj filozofijadi, a ni nekvalitetu naredne. Boro je, na žalost, jedini kojeg sretnem od tih ljudi, ostali su završili ko zna gdje. Uvijek se rado prisjetimo tih par dana sile i slave, ovoga i onoga. Nego…

Neki dan se zadesili, idemo buvljakom i zagledamo sitnice, prebacujemo pokoju, kad on ugleda cipele, brodarice. Kao onomad što je Midži imao i nosio kad nije išao na časove rep plesa u „Mjuzik Hol“. Fine brodarice, smeđa koža, očuvane. Proba ih Boro, pa nešto okreće glavu…
– Koji broj ti nosiš? – upita me.
– Pa, 44 uglavnom.
– Nisu ni za tebe…
– Tebi ne odgovaraju?
– Velike.
– Kako velike? – upita ljubazna prodavačica, postarija žena a pomlađa baba.
– Velike mi za broj… – snuždeno će Boro.
– Pa to je 42. Koji ti broj nosiš?
– Pa 41…
– Čuj 41! Pa to nisam vidjela, muško da nosi 41! Tako mali broj! Jedini kojeg znam da je nosio 41 je bio moj pokojni muž…
U tom trenutku Boro pogleda pomlađu babu, a pomlađa baba pogleda njega. Takoreći se zgledaše. Prisutnima nije bilo svejedno. Osjetilo se tu nešto u zraku… ali na kraju cipele ipak ostadoše na prodaju.

Prije nego što sam bio mlađan profesor ja…

Sanjina sam upoznao na Filozofijadi u Herceg Novom 2002. godine, legendarnom događaju nakon kojeg je vođi (tog) puta izgubljenom Iliji (nom. ILIJA) doživotno zabranjen ulaz u SOFF [Studentsku organizaciju Filozofskog fakulteta, prim. aut.]. Elem, Sanjin je sad ko zna gdje, posljednji podaci kažu da je u Americi al’ ‘aj ti to znaj, ja ga se s vremena na vrijeme prisjetim putem prikladne fraze iz engleskog jezika koja je za mene dobila posebno značenje na osnovu jedne njegove pričice.

Radnja priča je smještena u Kostajnicu gdje je ovaj nekad živio, da li je rođen tamo, nisam siguran. Nisam nikad bio u dotičnom mjestu ali mogu zamisliti kako je, a posebno kako je bilo tamo neke 1998. kad se dotični događaj desio. Kaže, igrali su oni fudbal na nekoj poljani, poljana je nekih 2-3 kilometra od centra grada, igrale se delije pa se umorile. Nakon fudbala, šta se radi, ide se do grada. Grad nije tako blizu a noge umorne. Nekako se tu stvoriše nekakva konjska kola sa šoferom čičom. Čiča ima tri zuba a konj dva, ne zna se ko je gori. Naravno, nisu ni na kolima bile aluminijumske feluge. Nego, lagano oni prođoše pored mladih fudbalera kad ih mladi fudbaleri, nakon kratkog razmatranja mogućnosti, povikom upitaše može li vožnja do grada. Nakon tog njihovog audio signala zaustaviše se konjska kola, čiča se okrenu prema mladim fudbalerima i zastrašujuće se osmijehnu pri tom pokazujući sva tri svoja zuba, a zatim mahnu rukom kao drug Tito kad ranjenicima signalizira lijevo te dobroćudno reče: „LEC GO!“

Ne volim miješanje engleskog u srpski jezik, ali priznajem da ponekad ispalim neki „LEC GO!“, pri tom se pomalo postidim ali se to nekako izbalansira zbog toplog prisjećanja na bezimenog legendarnog kočijaša iz Kostajnice i čovjeka koji mi je ispričao o njemu.