Otvaranje Ferhadije – pobjeda nad religijom

Otvorena džamija otvorena 1579. obnovljena prije nekih tri godine… vrijedilo je otegnuti.

Ferhadija, čuvena. Slabo je pamtim prije rata – nisam baš bio impresioniran istom kao 11-godišnjak, tako da mi je prva asocijacija na istu jedan od posljednjih intervjua Milana Mladenovića koji je uradio Gunja sa Big radija. Na pitanje kad će zasvirati u BL, Milan je rekao da će to biti kad se obnovi Ferhadija. Eto šta „beogradski šupak“ zna o dubokoj etničkoj mržnji u po rata.

Al’ obnovi se Ferhadija, svjetsko čudo deveto (previše je osmih sv. čuda), starija nego što je bila, i ljepša. I, realno, lijepa je to građevina. Izuzev diskutabilnih jarkih ukrasa unutar lukova (koji su tu valjda sa razlogom o kojem ja ne znam ništa), lijepa je to građevina, koja je bila u Banjaluci… odavno, a zadržaće se još… valjda. Dio je to Banjaluke, oko toga nema spora i svakako je bolje da je ona tu nego da su SNSD arhitekti koji već nekih 15-ak godina jebu urbanističku majku gradu uvalili nešto po svom izboru…

Međutim, kako je otvaranje jedne bogomolje (predivna arhaična riječ) pobjeda nad religijom? Veoma lako. Od projektovanih desetina hiljada ljudi na otvaranju, potencijalnih problema, tenzije i koječega, ja kružeći biciklom vidjeh da se tu skupilo jedva nešto preko 3.000 ljudi uz 1.000 policajaca i još ko zna koliko govana u odijelima. Došao poneki ajvaz dedo da se malo okadi, nakon što su ga smorili govorancijama, i to je to.

Religija je oduvijek sredstvo podjele i instrument bogaćenja za sve te „respektabilne“ udružene zločinačke grupacije – sekte najvišeg nivoa, a u ovoj situaciji đe se nema ‘ljeba, koga više briga za tim? Okupljeni broj ljudi prilikom ovog događaja je najljepša poruka napušite se vi kurca kako glavatoj religijskoj gospodi tako i glavatoj političkoj gospodi koja nam je zajednički ovo priuštila, ovo i mnogo toga dosad.

Tajne lijepe Vide (poučno)

Kod sela Bukovice pregazismo mali potok istoga imena, u kojega bistroj vodi nagomilano leži pruđe bez mjere i konca. Malim trudom mogao bi se dakle ovim pruđem nasipati drum sve do Banja Luke, ali lijenost i nehanstvo voli da se ljudi i marva vuku po blatu i močvari, nego da lete po dobrome drumu napred i da vode po njemu bogatstvo u svoju kuću i zemlju. Malo podalje teče opet preko puta drugi potok Dragoćin, od kojega okolica nosi ime Dragočin-polje. Slijedi neznatno selo Derviši i opet zapuštene livade sa množinom stadah od ovacah, i tada se dođe do hana lijepe Vide. Ovamo se navratjaju skoro svi putnici Turci i kršćani što putuju u Banja Luku. Magnet što ih ovamo vuče jesu dvije djevojke, jedna Turkinja, a druga Djaurka, što stoje u službi lijepe Vide, koja sada, kako sam čuo, nije više uprav lijepa, jer je već pristara, no nosi na svome krupnome tijelu mudru glavu, pa znade iz nauke svoga prošastnoga života što vuče najbolje ljude i momke u samotna mjesta. Napokon dođošmo poslije tri sata vožnje na veliko Banjalučko polje, posuto sa stotinama grabah, jaminah i mlakah, a prekrstjeno drumovi što ih ponačiniše s vremenom kiridžije kako kome po volji bijaše.

Pred nama ležaše Banja Luka sa svojimi 42 džamijami, od kojih je najveća Feradija, sagrađena oko g. 1576. od poturice Ferhad bega.

Varoš se pruža podrugi sat hoda uz obadva kraja rijeke Vrbasa, a za njim uzdiže se lijepa planina Osmača ili Osmina…

Kuće Banjalučke sve su na jedan kat. Po sredini ulicah ima blata do koljena, s kraja, kuda ljudi hodaju, kaldrmano je malim kamenjem, ali kažu da je ta kaldrma još od Kulina bana, dakle preko 700 godinah stara. Ne znam da li je u tom vjernu tradicina, ali kako je kaldrma crna i poderana, mislio bi da je nešto istine. Na čaršiji imade množina dućanah zbitih po istočnom ukusu iz dasakah. U njih se vidi već mnogo kojekakih bečkih i terstjanskih sitnarijah, što neće baš usrećiti Bosnu. U takom tijesnom dućanu sjedi trgovac čitav dan, tu prima prijatelje i prihodnike, pa ustaje rijetko, i onda kada daje komu robu na prodaju, jer mu sva roba ne stoji dalje nego što on rukom dosegnuti može.

Ja posjetih u takom dućanu veoma poštena Turčina Jusufa Šibića, najbogatijega trgovca u Banjoj Luci, kojega počamši od kajmakana svi rado vide i polaze.

1857.                                                                                          Ivan KUKULJEVIĆ

(Iz knjige Banjaluka: Razdoblja i stoljeća, Aleksandar Aco Ravlić; Veselin Masleša Sarajevo, 1979.)

Šta meni znači Banjaluka?

Ili kako se ne izgubiti u traženju odgovora na to pitanje…

Rođen u Banjaluci, čitav život tu stalno naseljen. S vremena na vrijeme mi se u nekim situacijama omakne komentar tipa a odakle je ovaj (seljak). S vremena na vrijeme se nasmijem nekom vicu o Glamočacima, ali sigurno ne tako glasno kao što se smije Slobodan J. S vremena na vrijeme odem negdje i bude mi drago kad odem a svejedno kad se vratim. A rodna gruda se ne zove džaba rodna gruda. Zbunjujuće, kad malo razmislim o tome, što dosad i nisam, s vremena na vrijeme…

Banjaluka, grad lijepih žena, zelene rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, ćevapa… prve asocijacije. Što se tiče muškog pola, može se stati već kod prve. Stara je priča odnos 7 : 1, a relativno novija avangardna ideja da se Banjaluka proglasi gradom žena tako što bi na ulazu u Banjaluku stajala dva kipa visoka dvadesetak metara, prikladno, Mira i Zora (ili Jadranka, Vukosava… kako već da su bili prijedlozi imena). Čini mi se i da je ideja bila da se na tom ulazu u Banjaluku Miri i Zori prolazi kroz noge. Hm… zamislih se. Nego, istina je da ima žena. Isto tako, istina je da većina tih žena nije iz Banjaluke, originalno. Banjaluka je univerzitetski centar a danas sve žene studiraju. Ukratko, je li. Same Banjalučanke su, po opštoj ocjeni, malo „poteške“. Ne valja kad su lake, ne valja kad su teške… jebi ga, ne valja, kako god okreneš. A zapravo, valja svakako. Mada, realno, šta to znači. Žena ima i u naftnim mrljama, i makar da su sve ružne kao direktan plod incesta Medlin Olbrajt i veoma masnog bureka, nema veze. Ima šta ima. Ako nećeš ti, drugi će. Ali, ta karakteristika ovog grada… ne može imati naročitu ličnu konotaciju za nekog ko je oduvijek tu.

Rijeka Vrbas, Kastel, zelenilo… Paaa. Ima i ljepših rijeka. Većih. Čistijih. Vrbas taman u Banjaluci mijenja oblik, iz sportske rijeke u mlitavu. Tu svakako ne pomaže ni sva kanalizacija koja ide direkt u nj. Ipak, relativno je čist Vrbas, djelimično mjestimično i uređen a i hladan kao zmija. Lijepo je imati rijeku u gradu ali je neobično lako sakriti oduševljenje banjalučkim Vrbasom, posebno u poređenju sa koječime što teče između Une i Drine. (Bilo bi nisko sad spominjati Miljacku, al’ dobro.) Ipak, Vrbas vuče sa sobom nešto drugo: noći pored Vrbasa. I na Kastelu. Kategorija koju je teško kvantifikovati ali koja jeste nešto što se utkalo u duh grada, mitove i legende. Mada, to će doći na red, „duh grada“.

Tvrđava Kastel je jedan od simbola grada i predstavlja jednu od rijetkih stvari koja svjedoči o davnoprošlim vremenima, obzirom na narušavanje građevinske istorije ratovima, zemljotresom i urbanističkim užasom. U pitanju je neki 15-16. vijek (većina aktuelnih arh. detalja), iako ima podataka da je u blizini Kastela bio hram posvećen bogu Jupiteru (Rimljani!), kao i da je tu bila utvrda… Kastel ima svoju mistiku i zanimacija je na više nivoa: svakog će normalnog dječaka interesovati zidine, osmatračnice, tajni prolazi i čudesne čika Jeftine priče; svakog će nenormalnog dječaka interesovati homoseks na Kastelu u okrilju mraka. Isto tako, Kastel je mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Mada, to će doći na red, „kulturne manifestacije“.

Arhitektura Banjaluke je… konfuzna. Banjaluka je nekad bila ponosna kao grad zelenila, ali je u posljednjih 15 godina uništeno više zelenila nego za 50 godina prije toga. Gradi se navrat-nanos i na ruku investitora, neplanski; što novije, to lošije. Banjaluku je poprilično resetovao zemljotres 1969. godine, te se, obzirom da je trusno područje, ne može naročito ići u visinu, pa sam grad izgleda… pa onako. Ima tu lijepih detalja kao što su nešto očuvanih starih kuća u Šeheru (ili kako god da se taj dio grada zove po novosrpskom), zatim, vile u ulici odnosno bulevaru dra Mladena Stojanovića, kao i sa druge strane, (novo, staro 30 godina) naselje Starčevica koje je napravljeno sa smislom, za razliku od gradnje danas, kojoj je jedan od ciljeva rušenje novoistorijskog postojećeg (vidjeti: „Mali Borčev“, Trg Krajine, Park Petar Kočić…). Dakle, ima se gdje prošetati, zastati sa uzdahom… ali i toga nestaje. Mada, to će doći na red, „nestajanje“.

A neke stvari nestaju veoma brzo, ali teško da će nestati. To su banjalučki ćevapi, najbolji ćevapi na svijetu. Zapravo, najbolje jelo na svijetu. Realno i činjenično.

I to je tako nekako, kad se radi u pukom nabrajanju prvih asocijacija. Međutim, šta je tu posebno rečeno? Ništa, ni lično ni uopšteno. Šta zapravo čini jedan grad? Ljudi. Danas su u Banjaluci ljudi sa svih strana. Neki nisu došli iz naročito lijepih razloga, a mnogi koji su nekad bili su otišli, i to iz naročito ružnijih razloga. Miješanje karata koje se desilo od 1991. do 1995. je dovelo do toga da Banjaluka postane „glavni grad“ prve potpuno legalno srpske teritorije zapadno od Drine. Otprilike je jasno šta to znači u etničkom smislu. U jednom trenutku, 1993. godine, nije bilo nijedne džamije u Banjaluci. Sad su skoro sve tu, uključujući Ferhadiju. Možda se nakon nekog vremena prihvati kao da je (od)uvijek bila tu, pa da bude simbol kulture, a ne narušenih međuljudskih odnosa i natezanja odnosno demonstracije moći i novca. Mada, odlično je ona ispala kako se gradi danas…

Kako se gradi i radi danas? Banjaluka je administrativno središte RS, tu su zgrada Vlade RS i koješta. I tu se kao nešto radi, zapravo bi bolje bilo da ne rade, volusine zaposlene da kotrljaju papirčine. Sa druge strane, u fabrikama se uglavnom ne radi. Privreda je preživjela rat ali ne i privatizaciju. I to je jedan obrtni momenat plivajući zamajac ili što bi Tifa rekao, „šlagvort“: ne radi. Nekako se čini, u ovom globalnom momentu da je to jedna kvalitetna asocijacija za spojiti spajalicom za pojam „duh grada“. Posebno, Banjalučani ne rade. Rade neki drugi, Glamočaci u opštini, Drvarčani u policiji, ovi-oni, a Banjalučani njima uz nerad jebu majku. Umjesto da rade nešto da bi radili. (Sami pali, sami se ubili, realno.) Opšta tu nekakva učmalost vlada, energije i elana nigdje, kako ništa ne radi… tako ne radi. Iako je tradicija nerada svakako regionalna, Banjaluka opet ima tu jednu posebnu dimenziju fascinantnu kako stranim posmatračima tako i meni domaćem (životinji): nerad kao trajno stanje, uz višesatno žvakanje plastične kašičice za kafu. Isto tako, tu je i sveprisutna inercija koja će dočekati svaki pokušaj rada: čovaburaz, mojne to, e. To se posebno odnosi na svaki pokušaj rada koji bi mogao rezultirati dubljom promjenom. Možda stvarno ima neke direktne veze sa Jamajkom, gdje oni crnci po čitav dan sjede i sviraju one gitare, puše marihanu, a BDP po glavi stanovnika 1,50$ godišnje (izvor podataka: trener Sale). Kultura nerada je zapravo jedna od rijetkih uspješnih kultura…

A kad smo kod kulture, tu su kulturne manifestacije i sportske zanimacije, tradicije i relaksacije. Tradicija uglavnom nema. Nekad je bio Karneval na Vrbasu, pa jebi ga, ne može „karneval“, sad je Ljeto na Vrbasu. Pa onda dođe čoek vedra čela i pokuša da napravi čaršiju od sela, Danilo Lazović, pokoj mu duši, ustanovi Banjalučke ljetne igre, asfaltira stazu kroz Kastel (na užas dužebrižnika koji bi da isti sačuvaju u apsolutno originalnom stanju), pokrene stvar… stvar se preimenuje u BALF, izgubi koncept, smisao i značaj. Tu su bili kojekakvi pokušaji muzičkih festivala koji su izgurali pokoju godinicu, po principu od koga je – dosta je. Jedino se već nekih osam godina brutalno drži zubima i škrguće Demofest, koncept kojem je greška samo ime. Demo bendovi, koji bi trebali da budu suština, imaju priliku da se predstave jednom pjesmom; žiri iz godine u godinu bira likove koji ne bi mogli da drže vodu ni na alternativnoj sceni, a kamoli u glavnom toku, pjesme nema nigdje, samo puno scenografije. I sporta je sve manje, banjalučki sportski klubovi su u novčanim problemima, a neki drugi nisu. Nasumične sportske manifestacije sa bogatom scenografijom zavise od političkog raspoloženja i pitanja da li je parna ili neparna godina, jedino što počinje da liči na tradiciju jesu prvenstva u raftingu gdje se okuplja elita iz trećeg, četvrtog i svih narednih svjetova. Sve u svemu, ovi segmenti Banjaluke su, a to se odnosi i na RS, na veoma niskom nivou. Otprilike, očekivanja su da bi se u dogledno vrijeme moglo poraditi na organizaciji Otvorenog kupa šiljenja HB olovaka, možda i neke međunarodne konvencije poštovalaca i nosilaca kariranih hlača, a zatim i stručnih skupova o ergoniji i aerodinamici kvaka na vanjskim vratima stambenih objekata okrenutih prema sjeveru…

I sad, panta rei. Sve se mijenja. Dobar dio stvari u životu grada je, u skladu sa čitavom bivšom državom, promijenjen nasilno. Tu su neki novi ljudi, a otišli su stari. Ipak, teško se oteti utisku da je ta spirala depresije i deprecijacije isključiva posljedica novih tokova. Banjaluka je uvijek bila tranzitna i neka od zlatnih imena vuku druge korijene. Primjer je Marijan Beneš, rođen u Beogradu, djetinjstvo proveo u Tuzli a Banjaluku proslavio u svijetu boksa, i za kojeg najmanje što ovaj grad može učiniti – da mu ukaže počast još za života – jeste da jedna ulica ponese njegovo ime, ili pak Tisa Milosavljević iz podalekog Niša koji je iza sebe ostavio Banske dvore (i još niz vrijednih građevinskih instrukcija!), a Banjaluci je služio svega jedan mandat i samo je jednom posjetio nakon toga. Sa druge strane, Banjalučani nikad nisu uspjeli sebe naročito da izguraju dalje u nekom kulturnom, društvenom ili političkom smislu i sa te strane se radi više o incidentima nego o pravilu. Sport je imao par zlatnih trenutaka, čak i na međunarodnoj sceni, ali se moglo. Sportskog duha i talenta ima i danas ali nužne logistike – kakva nije bila potrebna nekad – nema. U drugim segmentima, Banjalučka muzička scena je 40.000 puta slabija od Sarajevske, iako ima neku svoju ideju/ultratanku nit i sentiment, jednostavno, kurbla i kapak. Što se filma tiče, tu je zanimljiv primjer Nikola Pejaković koji teško da bi napravio bilo šta da je ostao u Banjaluci, a opet, vjerovatno najmanje poštovanja dobija u istoj… Ima tu još par imena na raznim stranama kulture i javnog života, ali kad bi se krenulo nabrajati pa porediti, Banjaluka bi svakako bila nekih 124 mjesta ispod Travnika.

I kroz sve ove crtice, razrađene jače ili nejače, odgovor na naslovno pitanje se čini i dalje veoma daleko od odgovora. A tu je zapravo. Konstanta pasivnosti čini svoje. To je i moj odnos prema samom pitanju a i samom eufeminifriziranju prilikom obrade pojma „duh grada“. I kad kažem Banjalučanin (i da sam jedan od), to sve imam u vidu.