O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

Srbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII

Iako je u teretani Sokolskog doma vrijeme relativan pojam, neki dani su bitno drugačiji od nekih drugih. Tako se skoro svakoj godini – ko ih još broji – dese oni dani u mjesecu, dani opasnog življenja/treniranja bez stručnog nadzora, jer je trener Sale na moru. Na pažljivo odabranoj tajnoj lokaciji – okružen minimalnim obezbjeđenjem – on svojim briljantno izvajanim i pažljivo održavanim tijelom nezadrživo privlači pohotne poglede dobrostojećih 32-godišnjakinja (≤100 kg) dok, osupnut kvalitetom usluge (između ostalog), umjesto standardne srpske psuje crnogorsku majku.

Tih ljetnih dana a i večeri, u teretani Sokolskog doma – iako su disciplina i moral na zavidno visokom nivou – život se organizuje na drugačiji način, priređuju se seminari gdje se otvoreno i kritički raspravlja o najrazličitijim temama. Diskutuje se o upitnom kvalitetu njemačkih automobila naspram italijanskih, taktički se analiziraju akcije Specijalne policije RS na Bihaćkom ratištu 1994/95. godine, članovi izdajnici-pokajnici se ispovijedaju iznose svoja iskustva o treniranju tegova u raznim „fitnes centrima“, a nerijetko se nadasve filozofski dotakne i pitanje nad pitanjima: „Ljubav prema osobama ženskog pola: realnost ili nuspojava seksa?“

Dok je opšti svehrišćanski stav teretane Sokolskog doma izričit i eksplicitan u tom pogledu, te se često – podignuta kažiprsta – ističe čednost trenera Saleta i podsjeća na mjere predostrožnosti u slučaju masivne erekcije prilikom nošenja bijelih hlača tokom romantične šetnje sa osobom suprotnog pola, diskusije ovih ljetnih seminara srdačno prihvataju i drugačija mišljenja te se razmatraju i neortodoksna iskustva, stavovi i pristupi, sa potpunom otvorenošću, bez osuđivanja i podozrivih pogleda.

Naime, u teretani Sokolskog doma ima članova koji nisu uspjeli iz prvog pokušaja da pronađu sreću u bračnom životu sa osobom suprotnog pola (naravno, suprotnog, jer ne može čoek da jebe čoeka!). Ni iz drugog, pa ni trećeg… desetog… A život je more: mnogo ljubavnih plovidbi, isplovljavanja na pučinu, uplovljavanja u luku, iskrcavanja putnika, iskrcavanja tereta… ali i mnogo slijepih putnika koji (se) trpaju sa strane, mnogo brodoloma. Možda tek 13. plovidba bude srećna – nikad se ne zna! Zato, nadasve je bitno ta – mukotrpnom empirijom stečena – saznanja prenijeti današnjoj mladeži u ovom otužnom instant vremenu bez strpljenja, tolerancije i iskrenih emocija prema bratu čovjeku suprotnog pola…

– Baćo moj, kako sam se ja jednom bio zaljubio, pa to je bilo strašno! A onda kad je to puklo, nisam znao šta ću! – pripovjeda jedan iskusni član, višestruki moreplovac kojeg je harmonika odvela u krevete na svim dijelovima planete, od Maslovara do Malage.
– Ma zar tako?!
– Jest, bogami! Kad je puklo… Pomišljao sam i na ono najgore.
– Da je ubiješ?
– Ne nju nego sebe!
– Uh, pa to je još gore!
– Tad sam ti ja radio tamo u [cenzura] i jedan dan kad sam došao na posao, popnem se na halu, ima tu nekoliko metara visine, i da skočim…
– Što da skočiš?
– Pa da se ubijem!
– Lele… – prekrsti se jedan polaznik seminara, stežući brojanicu.
– Popeo se ja gore, a radni kolege se okupili, svi gledaju. Oni misle da sam se ja popeo da treniram, a meni crno pred očima. Mislim se, nema tu šta, skačem! Ako poginem – zbog nje je, ako preživim – sudbina…
– I šta bi?! – izgubivši kontrolu povika jedan mlađi član razrogačenih očiju.
– Jebi ga, nekako se na noge dočekam! Al’ sam dobro up’o u zemlju, do koljena!

Čuvši to, neki prisutni se refleksno uhvatiše za noge, a za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Izdaja“ Anikić je hodao ulicom sa dvije zamamne 22-godišnjakinje, članice „fitnes centra“, koje su se čvrsto ali nježno držale za njegove gigantske mišice. „Šta kažete, vas dvije sve radite zajedno? BAŠ SVE?“ Na njihov kikot kao odgovor, on šeretski spusti naočale na pola nosa, pogleda u kameru i namignu. Rez!

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII