Dođe trenutak u životu svakog čovjeka za opštu reviziju i retrospektivu.
(Ilustracija: taj čovjek može biti i žena tipa krajnje mala model djevojčica.)
To je ona nesigurnost u obliku tihe jeze koja gmiže po tijelu u dugim noćima bez psihoaktivnih supstanci, „Ko sam ja?“, „Gdje sam bio, šta sam radio?“ i ostala egzistencijalna pitanja od kojih je možda i najistaknutije ono „Šta bih učinio drugačije (za čim žalim)?“ (grešio sam mLogo zonfić). Realno, takav trenutak ukazuje na neki zastoj u radu, jer nema nazad, samo naprijed… mada može i sporije naprijed.
Buvljak u Manhajmu, divan, kao i Njemačka uostalom. Samo što na buvljaku slabo ima švaba. Dolaze naši da se druže, razni naši: crni naši, bijeli naši, Poljaci naši, Turci naši, Česi naši, svi su naši… Švabu prepoznaš po tome što je nešto zgrabio pod mišku i spreman je da to životom brani. Ostali su raja. („Mi smo ekipa.“ – Sport Vision PR.)
Kako me interesuje muzika, skupljam audio (CD) kompakt diskove, kad imam priliku nešto lijepo sebi da kupim tako da mi ostane za sportski život. A buvljak je za to idealna prilika. Elem, vrijedi napomenuti da je tamo selekcija poprilično stroga: do buvljaka malo šta dođe stvarno dobro, sem ako se ne zadesi neko da rasprodaje (dobru) ličnu kolekciju. U gajbama se nađu diskovi koji se nisu prodali u prodavnicama: singlovi, sezonske kompilacije, bezvrijedni pop, drevni šrot i viškovi megapopularnih izdanja, te je sve procijeđeno tako da u većini varijanti svaki stoti disk nečemu vrijedi…
Preturam jednu zelenu gajbu, nakon duge kiše ugledam dugu: Bon Jovi – These Days… Može! „Hey God“, divna hrišćanska pjesma, iako je Bon Jovi iz 1995. polovina Bon Jovija iz 1986. (bukvalno: kratka kosa – 12 kg manje, depilirane grudi – 19 kg manje, počupane obrve – 0,7 kg manje…). Odvojim taj disk, poslije nađem još nekog Phila Collinsa i Thin Lizzy… tri meni zanimljiva izdanja na nekih 300 komada i 10 minuta preturanja, nije loše, kad domaćin napomenu da obavezno pogledam jesu li diskovi u kutijama. Bon Jovi i Thin Lizzy odsutni, a Phil Collins CD je u kutiji… Al’ đe ću kupiti CD Phila Collinsa… Batalim.
Na istom tom buvljaku preturam još par gajbi diskova, i na dva mjesta nalazim istog tog Phila Collinsa, njegov prvi solo album (Face Value)… Biće da on tako luta po gajbama, traži svog humanoida koji će ga udomiti, brisati prašinu sa njega, nekad ga staviti u CD plejer (nemojmo pretjerivati sa pritiskom na dugme >). Ipak, ja tog dana nisam bio taj.
A realno, Phil Collins je napisao 23.422 pjesme koje su idealne da ih slušaš u svom sportskom dvosjedu dok sa vjetrom u kosi (ako nije kabriolet onda duva grijanje) i puloverom oko vrata ljutito ali zamišljeno, suženih zjenica ispod pilotskih Ray Ban ‘oćala, jezdiš brzinom većom od dozvoljene u zalazak sunca nakon duboko filozofske partije tenisa u ladanjskom klubu (primjer upotrebe u rečenici: „Priča o Vasi Ladanjskom“; eng. country club, prim. aut.). I često, dok tako u svom sportskom dvosjedu suženih zjenica nakon partije tenisa jezdim u zalazak sunca (ista rečenica kao prošla, samo malo fali riječi, pročitajte još jednom prošlu, prim. aut.), sjetim se tog Phila Collinsa koji me je svojim krupnim vlažnim očima gledao iz tih gajbi… Phile, Phile, druže moj. Pogriješio sam tad. Trebao sam te uzeti i donijeti u rodnu Bosnu, redovno brisati prašinu sa tebe (ili manje redovno). Imati. Voljeti. Ali nisam. Eto. Žalim. Za tim. I često se sjetim toga. To bih, da mogu, drugačije…
A ostalo, što sam zajebô, zajebô sam, a i nisam… samo jaši.
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 