Raketa za razbijanje romantičnog oblaka

Desilo se tako onomad, neću reći kad, gdje i kako da smo se našli troje nas od kojih sam jedini čiji će identitet biti kompromitovan – drugo dvoje će ostati anonimni, on i ona. (Za napomenu, nismo u rodbinskim, poslovnim ili inim vezama unakrsno, nijedno.) Dok smo se odmarali od neimenovanih aktivnosti tog dana i pripremali za iste te aktivnosti narednog, sjedimo, ležimo, metafizišemo.

Ona je bila mlada, plava, visoka, ljepote iz francuskih filmova, vitka, krupnih očiju, crvene kose i bijele puti sve sa nježnim narančastim tačkama po licu a i ostalim dijelovima tijela, on mlad, sjetan, romantičan, emotivno pomjeren, lako zapaljiv i zaljubljiv, a ja umoran, pospan i prisutan. Diskurs trijaloga se kretao od raznih stvari ka raznim, dok on u jednom trenutku nije preuzeo inicijativu:
– Znaš, meni se baš sviđa kad djevojka ima pjege… kao ti [trep, trep – ON, prim. aut.]… to se meni baš sviđa tako… te neke neobične stvari… kad djevojka ima prirodno crvenu kosu, to je baš rijetko [trep, trep]… kad ne zna reći slovo R, to mi je baš simpatično [trep, trep]… kad ima malo krive noge… ili, na primjer, kad ima veliki nos… ili kad djevojka ima male sise [trep, trep]… znaš, kad ima to nešto…
U tom trenutku, moja prisutnost je naprosto buknula kao brutalni ponirski gejzir u vidu iduće verbalizacije:
– Pa dobro, a ima li nešto normalno da se tebi sviđa? Znaš ono, velike sise, lijepo lice, duge noge, čvrsto dupe?
Ona će na to hahaha (čitaj: „dobro si ga prekinuo“), on će hehehe (čitaj: „a jesi konj“) a ja sam hihihi (čitaj: „mor’o sam“).