Profesor a lopov!

Pripremajući se za neki tekstić počnem pretraživati i uočim da je među prvim slikovnim rezultatima za pojam „garavice“ moja fotografija… na adresi koja nije moj blog. Hm.

Rezultat koji se dobija pri pretrazi je unutar teksta Garavice – „Čas historije“ i manipulacije sa brojem ubijenih na portalu bišćani.net gdje je fotografija malo „zasječena“ a isti tekst je izvorno objavljen na portalu mojusk.ba gdje se nalazi u svom izvornom formatu 4:3.

I dok nemam naročit problem sa neovlaštenom upotrebom fotografije, štaviše, smatram to neprimjerenim potezom samo zbog činjenice da je to fotografija koja je žestoko retuširana i kao takva ne bi trebala da se nalazi uz neki naučni ili dokumentarni tekst. Na žalost, tekst samo nominalno spada u te kategorije, a zapravo je smeće.

Autor teksta je nekakav napalm-nitro-turbo-disko profesor istorije Dino Dupanović, polupismeni serator na žetone koji, u tekstu sa političkim povodom, negira podatke na kojima počiva memorijalni kompleks odnosno broj od 12.000 pobijenih Srba iz Bihaća u ljeto 1941. godine, gdje je bitno shvatiti da se radi o 12.000 CIVILA od kojih je najveći broj bio Srba (preko 11.000), uz manji broj Jevreja i Roma.

Dok je tačno da ne postoji – niti može postojati – spisak svih žrtava tog zločina, dotle su neka izvrtanja u tekstu naprosto nezrele, paušalne kvalifikacije bez ikakve dvosmjerne argumentacije. Jer, sa jedne strane su (postojali) podaci o stanovništvu, popisi, kakvi-takvi, a sa druge strane je zločin sačinjen od niza masovnih ubistava bez ikakve evidencije i minimalnim naknadnim mogućnostima za identifikaciju, u kombinaciji sa apsolutnom asanacijom teritorije (što dalje uključuje bijeg, zbjegove, imigraciju, promjenu identiteta/vjerskog opredjeljenja itd.).

Naime, u ljeto 1941. godine ustaše su istrijebile komplet srpski živalj grada Bihaća, dobar dio njih na lokacijama koje nisu naročito blizu spomen parka – gdje je u krugu od oko 600 metara u prečniku bilo nekoliko velikih grobnica (na sjevernom izlazu iz grada, pored puta ka graničnom prelazu sa Hrvatskom). Sama okolina Bihaća je nevjerovatno etnički šarena – maltene nasumično su posijana srpska, hrvatska i muslimanska sela – ali jug Bihaća je gruntovno čista srpska teritorija (Račić, Ripač, Lohovo…) i sa te strane su mnoga stratišta. [Ko ulazi u Bihać sa južne strane, proći će pored jednog gotovo neprimjetnog skeleta vjerskog objekta koji tihuje u svojoj ruini a imao bi šta da ispriča, prim. aut.]

Pokolj iz 1941. je narušio suživot konfesija i povukao linije razgraničenja koje su bile prepoznatljive i u komunizmu i nisu bili rijetki incidenti na toj osnovi jer je mržnja tinjala; znalo se, poslije 23 časa Srbin nije imao šta da traži u gradu kao ni musliman u srpskom predgrađu. Dok to nema direktne veze sa brojem/osporavanjem broja ubijenih, značajno je zato što se to često gubi iz vida u romansiranom prikazu Jugoblaženstva…

E, sad, u tekstu Dino spominje „ekspanziju velikosrpske politike“ [sic] krajem osme dekade prošloga vijeka, da je ista „kumovala“ tom broju od 12.000… NETAČNO. Broj je ustanovljen mnogo ranije i prezentovan već 1949. godine prilikom otkrivanja skromnog spomenika podignutog od strane opštine i naroda Bihaća, nevino stradalim SRPSKIM žrtvama. Opšte je ustanovljeno da je Bihać 1942. godinu dočekao bez Srba, a podaci o stanovništvu prije II svjetskog rata govore o 16-17 hiljada Srba na tom području.

Sa druge strane, spomen park bihaćkim žrtvama, djelo čuvenog Bogdana Bogdanovića, dugo je bio na listi čekanja te je projekat započet 1973. godine završen i otvoren 1981. godine uz govoranciju na kojoj je spomenuto kako je tu pobijeno „12.000 rodoljuba“, jer u tom trenutku građani – makar javno – nisu bili Srbi, Hrvati, ovi ili oni… a posebno ne Srbi.

Isto tako, u kontekstu žrtava na tom području, vrijedi spomenuti i Bihaćku republiku koja je kratko trajala (od novembra 1942. do januara 1943. godine) ali skupo koštala: krvavo je izvojevana od strane partizanskih snaga od kojih je, naravno, većina bila srpska a gdje im je motivacija bila osveta za ustaške zločine u ljeto 1941. godine. Ti gubici prilikom napada na tada ustaško gnijezdo Bihać, kao i gubici prilikom njemačke Operacije Vajs koja je rasturila Bihaćku republiku su indirektno vezani za zločin na Garavicama; kako oni koji su poginuli u Bihaću, tako i mnogi koji su posijali kosti u snijegu na Grmeču u zbjegu…

Na kraju, ono što je posebno ironično u tekstu jeste što Dino navodi da je, u periodu Jugoslavije, svaki pokušaj preispitivanja broja žrtava nailazio linč. U tom pogledu, Dini bi bolje pristajalo ime Lavor, jer je očigledno potpuno ignorantan prema konceptu bivše države u kojoj je grana privrede linč bila veoma razvijena a opet relativno neutralna: nacionalizam je suzbijan na svim stranama, jer se danas i Srbi i Hrvati i muslimani jednako žale na tretman u SFRJ a, bogami, jednako se i utrkuju u plaču za njom… Možda tu jedino malo Slovenci vode.

***

Sama fotografija je nastala prilikom jednog turističko-poslovnog odlaska u Bihać, a objavljena je na ovom blogu 24. januara 2013. godine. Kako je dan bio zimski i tmuran, nebo mutno i nikakvo, tek se popriličnom obradom kolorita fotografije dalo izvući nešto zanimljivo… Vidim da se svidjela i web majstoru portala mojusk.ba, jer sumnjam da je Dino birao sliku, pa eto – i to je neki kompliment. Naknadno, fotografija se proširila i na druge portale pa je preko članka na Srbi u BiH dospjela i na Jadovno.com. (Možda je ima još negdje, ne znam.) Nemam ništa protiv, niti vjerujem da bih imao išta od toga da pokušam zaštititi svoja autorska prava ali kako god posmatram tu fotografiju na tim stranicama, jednostavno ista tu ne pristaje… subjektivno.

Bilo kako bilo, nekvalitet originala je uslovio da sam se svojevremeno poprilično „igrao“ u Photoshopu, dva najupečatljivija rezultata… subjektivno.

Najgora socio-filozofska podvala od svih!

„Čuli smo da ne mo’š nabiti loptu na zgradu!/Ma ko ne može!“, i lopta ostane na zgradi a onda se, djeco, k..cem igrajte. Srbe je vazda bilo lako nagovoriti na glupost.

Iako nisu izmislili glupost, Srbi su svakako među modernim šampionima iste, makar na Balkanu (veoma takmičarski nastrojen prostor u toj disciplini). Glupost se očitava na mnogo nivoa, a krajnji rezultat je ekstremno nizak kvalitet života, ništa drugo. Hoćeš nov auto, neće da može. Hoćeš na more, neće da može. Hoćeš salamu u kojoj ima mesa, neće da može. Naravno, živjelo se, živi se, živjeće se i dalje (u manjim količinama), ali kako? Sve lošije, iako „vladari“ ubjeđuju da je sve bolje… nije problem što ubjeđuju, nego što im to prolazi.

Naravno, problem je uvijek negdje drugdje. Iluminati, masoni, teorija zavjere… drugi su krivi, nismo mi glupi, bježi se u izgovore. Opet, kao kontra tome se razvila jedna specifična grana defetizma kod jednog dijela mladih Srba koja je apsolutno nezdrava (tema za sebe koja zaslužuje da bude pošteno obrađena, prim. aut.), a to je nekakav anti-patriotizam koji se ogleda u prihvatanju svakog sranja koje dolazi sa strane uz negaciju svega sa 4C predznakom: minđuša u obrvi u inat djedu koji je nosio opanke… umjetnost kontrasta. Realno, teško je – sa makar „gramom inteligencije“ – biti patriotski orijentisan i ponosan u ovom trenutku vremena, ali ne vrijedi se ni zatrpavati u oblandu depresije i kornet mržnje prema porijeklu već pokušati biti konstruktivan i iskreno napredan. „Ako nemaš nešto lepo da kažeš, onda nemoj ništa reći.“ Ovo-ono.

Dakle, činjenično, silazna je putanja, već jako dugo. I kad kažu, krivi su oni što su nam podvalili, ne. Kod naših prijatelja Kineza ima ona „zajebi me jednom, zajeb’o si me; zajebi me drugi put, nož-žica-zabranjeni grad do mene je“, dakle, prema zajebima se mora djelovati progresivno. Pa kako to da nas svaki put zajebu?

Kažu da su možda najgore podvale bile pred one tamo ratove, kad nam Jenglezi skovaše „Bolje rat nego pakt!“ i „Bolje grob nego rob!“… odlične pjesmice, lako se pamte, pjevaš ih pa pogineš. Veoma upečatljivi džinglovi, a obzirom na njihov učinak, mora se odati priznanje autorima. Isto tako, naknadno smo imali čast da budemo domaćini prvog potpuno televizijskog rata na području Evrope, i tu je bilo propagande ali zbog drugačijeg karaktera rata, efekti su bili drugačiji. Ipak, iako se takve parole ciklično periodično ubacuju u rotaciju da im ne bi istekao rok trajanja odnosno da ih se ne izbaci iz stila života, ima jedna puno gora, univerzalna, svakodnevna, apsolutno ubilačka…

„Pametniji popušta.“

Aplauz. Ko je to smislio, svaka mu čast. Dva počasna doktorata odmah, iz Antropologije i Političkih nauka. Posebno što se kod Srba ne zna ko je glup a ko je gluplji, pa tako ni izlaz iz debate/polemike/fajta putem narečene parole najčešće nije dokaz ničega. Određeni popuštaju, činjenično: spakuju kofere i odu odavde pa ostvare karijere. Eno, Nikola Tesla, Novak Đoković, Ivana Slavković Cherry Kiss… Za Teslu govorili da je blentav, skače sa kuće držeći kišobran, svašta su zli jezici izmišljali a ono čoek ode u Ameriku i napravi struju. Ivana je bila na glasu da je kurva, a ono jako talentovana porno glumica… Đogana valjda ne treba dodatno objašnjavati, taj kad iz Monaka sa bijelim puloverom oko vrata mahne rukom, nacija u transu. Ristekpa.

Dakle, potvrda one narodne „niko nije prorok u svom selu“, ako se razmotri zajednički nazivnik za ove primjere: za uspjeh je potrebno otpizditi odavde. Šta onda ostaje ovdje? Pa neuspjeh. (Blogeri.) Žabokrečina. Popust (popuštenih). Nije dobro.

I dok rođenu glupost ne dijelimo tako lako, pamet nam je djelimično univerzalna što će reći pokradena: stari Latini, još stariji Kinezi, naši dobri Švabe, svi oni imaju makar pola narodnih mudrosti koje i mi imamo, „ko drugome jamu kopa…“, „jedna lasta…“, „žena može biti sa sela…“, „nauči čoeka da peca…“ i hiljade ostalih primjera, ali „pametniji popušta“, e, to nećete čuti nigdje, sem ovdje. Švabo igra svih 90 minuta pa onda još doda gas u sudijskoj nadoknadi; Kinez strpljenje, pamet i šaka riže dnevno i osvaja svijet, metar po metar; stari Latini su sami sebe diskvalifikovali pretjerivanjem u širenju polno prenosivih bolesti (al’ su se i nauživali, prim. aut.). A mi? Dva loša ubiše Miloša – standardna situacija, on se iznervira i otjera ih u k..ac, ostavi sve i ode; dva loša trljaju ruke uspjehom i logaritamski se umnožavaju a jadni Miloš konta da je to tako trebalo, jer, „pametniji popušta“. Nije, Miloše, jebotebog, nije trebalo i ne treba tako. Ko će, ako nećeš ti, kad će, ako ne sada? Ko si, gdje si, ima li te, i gdje ćeš biti sutra ako popustiš, a kamoli za 100 godina?

Dakle, od svih podvala ta je najfatalnija, a kad se još uhvati u kolo sa još nekim surovo preciznim kratkim opisoidima narodnih karakteristika poput „da komšiji crkne…“, „srbuj makar slamu…“, „od zla oca i još gore…“ dobije se naizgled beskonačna vožnja unutar betonskog zida smrti propasti koja može imati samo jedan tip kraja: fatalan. Obzirom na to, možda se čini da je samo porijeklo parole nebitno – da to nisu bile zle strane službe već domaća pamet/“pamet“, međutim, valja se zapitati: šta ako je to drugo – motiv intrinzički? Ako smo sami sebi zabili nož u leđa, treba li ga uopšte vaditi ili ga dublje zabiti, da prođe?

Sramota

Idu dvije djevojčice.
– Pazi, tu ima jedna sramota!
– Koje?
– Jedan čojek se skino.
– A koji je to čojek?

TEDDY UČI NAŠ JEZIK

Zagledao se Teddy u drugaricu Daru, koja je obavljala neki posao u sanitetu pri štabu korpusa.
Dara je bila krepka, zdrava seljačka djevojka, vrlo zgodna. Teddy sve obilazi oko nje, milo je gleda, pa joj se smješka, te se kod nas propituje kako da je oslovljava i šta da joj lijepo kaže.
– Teddy, reci joj: Daro, janje moje – predlažemo mu mi.
Onda on pita šta je to janje.
– Eno, ono tamo što pase.
– A ono veliko janje, kako se ono zove?
– Zove se ovca.
– Aha.
I eto ti Dare, a Teddy joj prilazi nježno:
– Daro, ouco moja!
Razumije se, Dara se razgoropadi:
– Sram te i stid bilo, ti da mene nazoveš ovcom, ouca je tvoja mater, da znaš – i izgrdi ga na pasja preskakala.
Teddyju smo jedva objasnili da je ovca nešto sasvim drugo od janjeta.

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987)

Još na blogu: „O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

„O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

Stigla pred štab moje divizije četa Kozarčana i tek što su predahnuli, uhvatiše se u kolo zajedno sa kuririma štaba divizije i zaigraše i zapjevaše. Među njima je bila i bolničarka Draginja – vrlo lijepa djevojka. Poznavala me je kao pjesnika, te me povuče za ruku i oboje se uhvatismo u kolo, jedno do drugoga.
Igra ona kao živa vatra, zemlju nogom ne dotiče. Tupkam i ja pored nje kao medvjed grmečki, pa kad se umorismo, sjednemo uza zid štapske zgrade i ja joj uzeh pričati kako je ljepša od svakog cvijeta, od vite jele, od plamene munje, itd.
Sluša ona, sluša, nakrivila glavu:
– Nikad nisam čula tako lijepe riječi, vidi se da si pjesnik, ali, ja ti opet ništa ne vjerujem. Sigurno je da pjesnici vještije lažu nego svi ostali muškarci.
– Ako ne vjeruješ pjesničkim riječima, vjerovati ćeš nečem drugom – dosjetim se, pa utrčim u štab divizije, donesem otud svoj torbak i iz njega izvadim povelik komad slanine što sam ga dobio od matere.
– Evo, curo, pola tebi, a pola meni. Ovo mi je dar od matere.
Uze cura slaninu, sva sinu od sreće, pa me zagrli i poljubi u oba obraza. Tu sam djevojku kasnije opjevao u pjesmi Oj, đevojko, dragaj dušo moja…

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987.)

Još na blogu: TEDDY UČI NAŠ JEZIK