Dalji rođak Akshata Saxene

Kao i sve velike bajke, i ova se desila: onomad! Koncert neki, na otvorenom događaj, tu negdje se nalazim, kad drž’-ne daj, tu ti je i moja bivša djevojka – svakako ne mršava već potaman (ljepota je u oku posmatrača), pije pivo k’o što to i inače radi. I sad, sa njom tu nešto, pričamo i popunjavamo praznine ______, mada ja više onako, ne znam ni ja, a Mišo Kovač više onako ostala si uvijek ista, ko će mu ga znati šta ko tu kako i to… tako lutamo Mišo i ja alejama sjećanja, kad me ova prekinu:
– Ej, eno one drugarice od one tvoje debele bivše!
– Gdje?
– Tamo!
– Koja?
– Ona kratko ošišana!
– Čekaj, koja?
– Ma ona!
– Ne mogu skontati koja…
– Kako ne vidiš, ona!
– A tebe, kako ne vidim… K’o da se ja mogu sjetiti sad…
– Pa koliko si ti imao njih [tih bivših debelih]?!
A ja u sebi brojim na prste, a ono nestalo prstiju…