Pakao je popločan plavim i žutim komadima koje sklapate sami

Vidio sam očaj. Vidio sam beznađe. Gledao sam ljude bez pogleda, usmjerene, kao jeleni što ne umiru sami uhvaćeni u snop svjetala moćnog švedskog automobila. Kao jagnjad kasapinu što idu, Asko za Askom (masculinum od Aska, prim. aut.). Lavirint, strelicama iscrtan, sa komorama za svakog. Neki su padali odmah, posrtali. Neki su htjeli krenuti nazad. Nema nazad. NEMA NAZAD. A žute vreće zlosmjerno i zlosutno obješene na svakih par koraka.

Čak i oni bez tragova testosterona počnu da pucaju na pola; na više komada. I oni najčvršći, u stabilnim vezama zasnovanim na realnim osnovama, počnu da preispituju svoje životne stavove i opštu egzistenciju. Ja ne mogu više ovo. Ja ne mogu više s njom. Nju zanima svaki jebeni artikl odavde, a nisu to tako dobre cijene. Ali idu za njom, prokletim lavirintom. Idu jer im je to jedini spas. A kad izađu, svako će na svoju stranu odnosno gdje god ona krene, on neće.

A one udišu svaki artikl. Svaku jebenu riječ na jebenom švedskom. „Gnorl, samo 19,99!“ Šta je gnorl, ne zna. Za šta služi, ne zna. Ali joj treba. Rješenje u 52 kvadrata je idealno. Ona se snalazi u njemu kao riba u vodi. Zamišlja ostatak njenog života u tih 52 kvadrata sa njim kao rekvizitom koji stoji pored čiviluka i onog kurca za stavljanje kišobrana. Prilikom dolaska do kase, njena kosa počinje da biva sve plavlja i plavlja, pojavljuju joj se pjege na obrazima. Već se dopola pretvorila u Ninu Persson.

Da živim tako, ja bih umreo.

Prokleta IKEA.

Bili smo u Zagrebu u šopingu. Kao madafakin članovi SNSD-a.

Nisu trbušnjaci sve što sija

Jesen, život u ravničarskom kraju, recesija, depresija… Da, pogodili ste, konačno rješenje ove asocijacije i masivna injekcija kulture u vaš kulturni život je novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Danas će u emisiji biti predstavljena jedna društveno angažovana kritički nastrojena socijalna poema jednog društveno angažovanog pjesnika iz Banjaluke. Riječ je, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru klada debelo naslonjenom na romantičarske tokove u srpskoj poeziji koji živo osjeća i opisuje bol koji teče kroz kardiovaskularni sistem čovječanstva. Vlajić crninu oslikava dosad nezamislivim nijansama crne a tugu uvijek piše velikim slovom T. On je pjesnik koji se prevashodno bavi analizom intrinzičke inspiracije u najtamnijim trenucima sumraka ljudskog uma, bacajući dodatno svjetlo na one najvidljivije dijelove problema koji najčešće ostanu neviđeni usljed principa „ne vidi se šuma od drveća“. Ne želeći da nameće rješenje, on daje odgovore u formi pitanja…

Za današnje izdanje emisije, urednik Dž. Hadžiselimović je odabrao poemu #101 od 647 iz ciklusa Silikoni milioni jebali te oni…

Bogata (napisao B. Vlajić)
posvećena K. Pajčin, V. Hjuston, V. Červenko i mnogim drugim suvozačicama

Sirota, sirota…
Gdje nađe tog idiota,
Koji te je lišio života,
Sad si baš sirota… sirota.