Pederi su jedini pravi muškarci

Tehnologija i emancipacija su opasno stale na put prirodnoj selekciji. Narod više ne vjeruje narodnim izrekama. Đavo je ušao u ljude, sa zadnje strane.

Ipak, nije sve tako crno u svemu. Opšta progresija – da to tako nazovemo – stavlja neke stvari na svoje mjesto. Nakon ko zna koliko vijekova – ničim opravdanog – patrijarhata, sve je više i više jednakosti među polovima, sa svim njihovim nejednakostima… koje se pokušavaju izjednačiti (uočićemo kasnije). Ultrabrzi kanali komunikacije su sve više otvoreni za onaj pol koji ultrabrzo komunicira, žene. Žene piju kafu, puše, pričaju na mobilni… odjednom! Muškarci turiraju motore dok ono malo trče za ženama a onda ono malo više bježe od njih, traljavo i nadasve neuspješno. Takve scene u prirodi… pa to je materijal za dokumentarni film.

Kako žene sve više imaju pravo glasa, tako su i sve glasnije. Izražavaju se slobodno. Slobodnije. Nejasno i glasno, izražavaju se žene po mnogim pitanjima, kao što je npr. pitanje „Šta žene žele?“ u zagradi od muškarca života. A, realno, ne znaju šta žele.

„Ti bi htjela da ja pušim marihuanu do šest ujutru a ustajem u pet!“ – Rambo Amadeus

Prije svega, jedino činjenično je to da žene žele da budu voljene željene i shvaćene. Taj fakat je opšta kultura, odgovor u Slagalici. Samo, kako shvatiti neshvatljivo, kad u jednoj sekundi žele da budu nježni cvijet a u drugoj surova alpska lavina koja po običaju oduzima živote siromašnim istočnoevropskim turistima. Uspješna majka i poslovna žena koja pronalazi vremena za pilates, fitnes, nes, prljavi ples; onaj stub „iza svakog uspješnog muškarca“; simultano Džek Nikolson i Hit Ledžer… u ulozi Džokera. I to muškarci treba da shvate… razumiju. Da tačno znaju kad ne treba (ništa) nešto reći, vještina na višem nivou od aikida, shinobi.

Kako to muškarci treba da shvate, tako to treba i da isprate. Pravovremenom reakcijom, na… Tad budi takav; tačno takav; ne takav, majku ti jebem. Obrij brkove; pusti brkove. Slušaj me; tlači me. Cvijeće, bombonjera; šamarčina. Daj pare; daj pare. (Ne, to se ne odnosi na bijedni materijalni segment uloge [nedostatka] finansija u moralnom urušavanju lokalnom, već na jednostavne ženske svakodnevne ekonomske operacije spičkavanja para.) Poštuj moje drugarice; sve su to kurve; ne gledaj nijednu; utroje može samo sa nekom ružnijom od mene. Nisam ti rekla; to si trebao da znaš. Usljed svega toga, imamo znatne varijacije u kvalitetu proizvedenih muškaraca. Ni zbog čega drugog, svakako ne zbog njihove pameti, jer pameti nemaju. Već zbog utapanja u sumanutom vrtlogu konfuzije gdje se žene odmaraju na dušeku uz koktel.

Misterija je to, šta biti, činiti (ponoviti), za ženama se svidjeti, za muškarca. ŠTA?! KAKO?! Agonija. I kako žene ne znaju šta žele da budu po postavkama – a neke npr. žele da budu muškarci (samo bez rada u šumskom gazdinstvu) – tako muškarci ne znaju kako da se postave kao adekvatan kontrapunkt tim željama. Zato se i neki npr. ponašaju kao žene (samo bez rada u kuhinji). Naravno, vrijedi spomenuti kako je suština ovog izlaganja činjenica da su – anatomski verifikovane, je li – žene izvor života, ah, to slatko davljenje. Jebi ga. Realno.

„A meni je do plivanja… u njoj.“ – Momčilo Bajagić Bajaga

Međutim, tu se sad miješa ona stavka kako žene žele da budu željene, da se pridoda malo paradoksa (uočićemo ubrzo) u vrtlog. Žene žele da ih žele. Da budu potrebne, korisne, upotrebljene, zloupotrebljene. Jer to je najprirodnija priroda žene, uloga, da bude majka. Da bude majka djetetu, da bude majka beteru, volusini, debilu (daj šta daš), samo da bude majka. Da bude zamjenska majka nesrećniku koji čitav život oko sebe sije samo bijedu usljed neke Frojdologije i da joj isti upropasti život, ekstreman slučaj ali na žalost ne tako rijedak. A „ima samo jedna mama“. Nezamjenjiva, jedina, potrebna… neophodna. Dakle, željena. I ženama najteže pada kad ih ne žele. Od toga polude. Protiv toga se bore, jer ne mogu to podnijeti. To žele da promijene. Džaba što ih milioni žele ako ima samo jedan da ih ne želi… to ih privlači više nego išta. NE MOŽEŠ TI DA ME NE ŽELIŠ, posebno ako ja želim tebe, prva je linija u programskom kodu žene.

„Poješću sve kolačiće, tebi u inat postaću debela!“ – Marina Perazić

A ko je to potpuno imun na tu ljepotu, prirodnu, vještačku, Instagram, L’oreal i ostalo? Ko to začepljava nos kad zamiriše sir, miriše sir? Ko može samo da okrene glavu na treptanje *trep, trep* i namigivanje *mig, mig* (za strano tržište *wink, wink*), ko to ne reaguje na poruku „cao + :)“? Ko to zna više od žena o lubrikantima, dijetama, odnosima sa javnošću i domaćinstvu? Ko to može ići na aerobik i jogu i ostati potpuno hladan na vagone guzica u helankama? Ko je to nepopravljiv toliko da (po ženskoj logici) mora biti popravljen? Ko to ne želi žene toliko da žene to ne mogu podnijeti i moraju da ga se dočepaju? Peder.

„Ima nešto u tom što me nećeš.“ – Željko Joksimović

I tu je sav kuršlus, zato što ono što žene ultimativno žele – od pokretne imovine, je li – su pederi. Jer je njihovo ponašanje nedopustivo, a pri tom se ne misli na homoseksualnu sodomiju. One moraju to popraviti. Majčinski instinkt, izazov EXPERT LEVEL HARD. Ma kako oni to sebi mogu da dopuste, da ih žene ne zanimaju?! Pa šta oni misle?! Čupanje kose, ludilo, stres, cigareta za cigaretom, podočnjaci, pala sam ispit, mamu mu jebem. A pederi ultimativno nezavisni, jer ne pate za pičkom. Nisu pičkopaćenici, takoreći. Boli ih briga. Slobodni, potpuno, da turiraju motor do mile volje. Neograničeni naponskom ogradom konvencija, neopterećeni oblikovanjem svog lika i djela prema potrebama suprotnog pola. Kad odu kod automehaničara nimalo ih ne zanima kalendar na zidu. Nesputani kontriranjem ženama, shvatanjem neshvatljivog. Hladnokrvni, urednih obrva, željeni uzaludno. Oni se tapšu po dupetu i kad izgube poen u odbojci, a one kip(t)e na tribinama… Pederi su, u ultimativnom zbiru svih prava i sloboda, jedini pravi muškarci… sem onih pedera koji se ponašaju kao žene.

„Nekad je 90% ljudi živjelo dobro a 10% odlično, a danas je obratno… Čekaj, šta sam ja rekao?“ – neimenovani prodavač sa pijace

Tačno tako.

Teret

Nije da sam lijen, samo ne radim ništa. Sem što sam upravo preselio blog arhivu iz decembra, novembra, oktobra, septembra, avgusta, jula, juna, maja, aprila, marta, februara januara prošle pretprošle (vrijeme leti i zimi i ljeti) 2012. godine. Nekoliko je to blog komada, različitih tipova, među njima meni posebno drag „Nema stajanja sve do kajanja!“, vjerovatno najeksplicitniji tekst na ovom blogu gdje je nekolicinu puta pređena granica dobrog ukusa ali i pristojnosti, što se inače rijetko kad dešava…

Bruce Lee je pušio marihuanu

I tako prodajem cvijeće ranom zorom pred crkvom kad naiđe neka simpatična djevojka pa upita smije li me nešto pitati. S obzirom da se nisam bio obrijao, to je moglo značiti samo jedno. Ipak, nemam malograđanski kompleks straha od pojavljivanja u medijima a i shvatam koliko je nezahvalan posao novinarke početnice pripravnice kojoj su uvalili gradsku rubriku, odgovorim na njeno pitanje, da joj pomognem u tom nezahvalnom poslu a i da vidim da li će ijedna moja rečenica dospjeti u novine. Jedna jeste, u solidno preformulisanom obliku. Ostalih četiri-pet nisu. Nema veze, izašla je slika.

Malo poslije toga, posmatram (pretpostavka) baku i unuku koje su se zaputile negdje. Baka standardna baka, u crnini, stara, a unuka djevojčica od nekih 130 cm visine, 30-ak kg, 7-9 godina starosti. Na njoj nekakve somotne hlače i džemper sa izvezenim zimskim motivima: red jelena (le rogata životinja), red jela (le crnogorično drvo), red djeda mrazova (le debeli komšija što pije na pijaci). Od pogleda na taj džemper koji odiše siromaštvom mi se skupila suza u oku. Baka i unuka su pričale o nečemu ko zna čemu ja ne znam, no u trenutku prolaska pored mene čuh kako unuka kaže baki: „Šta ćeš, takav je to narod…“ Ne znam kakav je to narod (u očima djevojčice), ne znam ni o kojem se narodu radi, al’ da je takav… činjenica.

A ne vrijedi ni previše razmišljati o narodu. Valja živjeti. Valja živjeti negdje drugdje. Zato sam i išao da se slikam za pasoš. Ostalo kusura pa da sebi ugodim malo, u prodavnicu po sok multivitaminski „Multivita“ kojeg puni fabrika „Vitinka“ iz našeg ponosnog Kozluka. Pojma nemam gdje je Kozluk (ogromna je Bosna, a tek Hercegovina), al’ znam da u njemu ima nekih izvora vode, kisele i nekisele, a prave i jako dobre sokove. I ja komšiji na kasu, kad on meni kaže da ima „Multisolu“ (multivitaminski sok iz neprijateljske Slovenije), po super cijeni, samo 20 feninga skuplji od „Multivite“. Već godinama ne kupujem slovenačke proizvode, objasnim kratko komšiji, al’ iz radoznalosti upitam koliko ja to više dobijem soka za tih 20 feninga koje ću platiti više. Kaže komšija da ne dobijem više nego isto. A zašto onda da kupim, pitam. Poznatija marka, kaže. Nabijem je na …, kažem.

Spomene buraz kako je skontao da je tajna uspjeha najbogatijih ljudi na svijetu u tome što su provalili šta prosječan glupan želi i to mu i pružili. Kažem da tu nema ništa sporno, te da to nije teško provaliti, ali da postoji tu moralni problem jer nijedan od tih proizvoda nije savršen (savršen proizvod bi značio i kraj industrije). Kaže on kako je za njega apsolutno nedokučivo šta to prosječan glupan želi. Kažem mu da je to otprilike obratno od njegove logike…
– Pa da, narod želi Adidas patike (pod istim se smatraju skupe i kvalitetne patike koje traju dugo) po cijeni Panter patika (pod istim se smatraju jeftine i nekvalitetne patike koje ne traju dugo)…
– Jeste, ali sad ćemo primjeniti ono što sam ja rekao: narod želi Panter patike sa Adidas znakom, a cijena nije bitna.
– Pa… da.