Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII

„It’s a Long Way to the Top (If You Wanna Rock ‘n’ Roll)!“ – Bon Scott, 1975.

I u teretani Sokolskog doma se zna: dug je put do uspjeha! Niko se nije nabildao preko noći (sem nekih), zaradio Mercedesa (sem nekih), nabavio dobar telefon (Samsung) ili postao dobar fudbaler. Za sve je trebalo vremena, promišljanja, procjene, pripreme. Improvizacija je nešto što može proći u amaterskom pozorištu ili na džem džez sešnu, ali u svim ostalim situacijama… ne baš.

Iako smo na prethodnim časovima Seksualnog vaspitanja naučili da su blud i nemoral nedopustivi za čvrste momke teretane Sokolskog doma, to pravilo nekad može malo da se iskrivi, što je po svim prirodnim zakonima fizike: kao šipka za benč kad se na njoj nalazi 130 kg. Naime, blud i nemoral su dozvoljeni kad se muškarac nalazi na udaljenosti većoj od 20 metara od svoje, nesrećnom sudbinom i nedostatkom pameti, izabrane partnerke.

U skladu s tim, dođu tako ponekad vremena da trener Sale svoje vitalno 49-godišnje tijelo 30-godišnjaka obuče u veoma uske hlače i napravi krug po lokalima sa polovnom robom polovnjačama, pa im pokaže šta bi mogle imati… mogle! Takvi povremeni izleti reklamnog karaktera su fiziološka potreba, kao što ptice moraju da lete, izbacivači da tuku ljude, političari da kradu… Ipak, i u tim situacijama se zna: ništa na brzaka, ništa na kvarnjaka.

– Jednom ono kad smo bili u „Posljednjoj šansi“, zagledala se ona neka plavuša u mene, polovnjača, ali ‘nako dobra… – pripovjeda trener Sale mladim članovima – ja se mislim, da li ona gleda u mene ili u koga, a kažu mi ovi da u mene gleda… Trebao sam ja to tad, ali đe ćeš, oko nje sve neke rospije, ne možeš ti tu prići, šta da ja odem tamo, a ona meni da kaže šta ‘oćeš ti? a rospije crknu od smijeha, k’o što je ona jedna u teretani „4life“ Mitru rekla puši kurac kad joj je htio pokazati kako se rade trbušnjaci…
– Pa dobro, treneru, nije to valjda bila jedina šansa u „Posljednjoj šansi“?
– Ma bježi, to i nekako, bolje nego ono kad je onaj blentavi ____ [cenzura, prim. aut.] htio da jebemo neke Slovenke. Pa đe ćemo ih jebati (geografski; zna se da se pičke jebu u pičku, prim. aut.), pitam ga ja, a on kaže da one imaju neku sobu – negdje u gradu iznajmile, pa da ja na jedan krevet a on će na drugi pored… Pa đe ću ja tako, meni trebaju savršeni uslovi! Povoljna temperatura, vlažnost vazduha, atmosferski pritisak, pa da možemo sjesti, malo se upoznati, da pitam odakle je, kako joj se zovu roditelji, ima li braće i sestara, čim se bavi, koliko je dugo na birou… Ne mogu tek tako jebavati! Ej, a ovaj htio da jebemo na dva kreveta, jedan do drugog… Pa bi vjerovatno još poslije htio da se i zamijenimo! – zaključi trener Sale priču o stativama koje nemaju veze sa fudbalom…

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnjem pobratimu sokolašu Arnoldu „Alenu“ „Lexingtonu“ Anikiću nisu bile potrebne nikakve posebne pripreme: plodio je nemilice (što uključuje i neke Milice), samo sa kraćim prekidima za treniranje tegova, dok je to sa strane posmatrao Herr Žika i komentarisao: „Pa ovo nije bilo ni u mojoj dinastiji…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

In Memoriam, Stevo Dalmacija, zemljak

Pri jednom nedavnom pokušaju veoma nelegalnog parkiranja, zlosutno me na drvetu pored izabrane lokacije pozdravi smrtovnica. Umro je Stevo Dalmacija. U 85. godini, 20. avgusta ove godine. I bi mi neobično žao, i sad mi je.

Stevo Dalmacija je moj profesor sa fakulteta sa kojim sam imao posla na prvoj godini: Srpski jezik I, predmet koji mi je posljednji bio ostao nakon drugog semestra, položih ga tamo nekako krajem ljeta te očistih godinu da pređem na budžet – a na samofinansiranju sam bio zato što nisam mogao na prvi upisni rok zbog popravnog u gimnaziji, moram nekad napisati nešto o tome, ako već nisam (izlapio totalno).

Ipak, pored te neizvjesnosti i pratećeg uspjeha, Stevu Dalmaciju ću najviše pamtiti po jednom kratkom ali apsolutno legendarnom dijalogu nas dvojice, onomad.
– Vlajiću, odakle si ti?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje si rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je otac?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje je rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je djed?
– Iz Gornjeg Ratkova, sa Manjače.
– E, to te pitam. Mi smo zemljaci…

A Stevo, Dalmacija. Stigao nekad sa dalekog juga neki u Visoku Krajinu, prozvaše ga tako, Dalmacija. Profesor srpskog jezika. Stara škola, najstarija, u doba nepismenih lektora. Iskreno, mislio sam da će taj čovjek nadživjeti starost i vrijeme, i žao mi je što nije. Pokoj mu duši, zemljaku.

Prodajem blog

Kao što je lako uočiti, pik.ba je suvereno došao na vrh liste najjačih internet stranica na svijetu; donesi.com ostaje solidan drugi. Pik.ba je, ako neko ne zna, BiH stranica za kupoprodaju različitih artikala, od igle do lokomotive. I, vaistinu, svega ima tamo, samo nema para (tako se pik.ba rečenica „Zamjena sa profila?“ već krenula provlačiti kroz svakodnevni život).

Svojevremeno se bio pojavio na prodaju Ferrari, i to neki od skupljih modela (nisam tačno siguran, mislim da je bio Enzo sa cijenom od približno 250.000 eura), gdje je prodavaču u zamjenu ponuđen kompletan luna-park. Prodavač Ferrarija zatim pita ponuđača šta on, zaboga, da radi sa luna-parkom, na šta mu ovaj odgovara: „Ne znam.“ Upravo to je za mene najbolji dio pik.ba, nepatvoreni dijalozi između prodavača i kupaca, odnosno, kako se pijačni cjenkaroški trgovački razgovor prenosi elektronskim putem.

Znači, pored igala i lokomotiva, na pik.ba ima dosta duha, što se povremeno manifestuje artiklima poput univerzalnog štapa i nevidljivog ogrtača Harija Potera, međutim, dijalozi su ono pravo, posebni oni ozbiljni. Zato danas na blogu link za moju malu arhivu zanimljivih konverzacija (i nekoliko monologa pride):
http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/pik/

Koje vino ide uz ćevape?

Valja uvijek biti otvoren za svježu perspektivu. Kaže tamo njima (kao i ovdje solidna zima) zaledile pa popucale cijevi, griju ih fenom. Zgražava se stara majka. Kažem ja njoj da je problem što su stari oglupili, a ovi mladi koji su se glupi i rodili, oni će imati problema. Ispade da nikad nije bilo ovakvog snijega, u proteklih 26 godina… A ja imam 27.

Logika našeg naroda je nelogična.

Zato se ja juče lijepo ispričah sa mačkom kad sam krenuo do grada:
– Mačko, jel’ hladno?
– Mijau!
– Jesi gladna?
– Mijau!
– Ovo opet snijeg?
– Mijau!
– Šta misliš hoće li Zvjezdana večeras voditi „Sport“?
– Mijau!
– Kakav ti je novi album Van Halena?
– Mijau!
– Čuvaj se niz stepenice, klizavo je…
– Mijau!

Mačka ima svoju perspektivu koja je, za razliku od ljudske, uvijek perspektivna.