Moj Milane, nisi ti vidio ni D od dana…

Onomad, prije nego što sam bio mlad, bavio se sportom i zdravim životom, imao sam tu nesreću da idem u gimnaziju, a sa odlascima u gimnaziju su ruku pod ruku došli i išli odlasci u kafane. Iako sam se poodavno izliječio od toga, još se nekad sjetim nekih teških trenutaka…

Imao sam i omiljenu kafanu, „Knez“. Zapravo, i nisam išao u druge kafane, svojevoljno. Samo „Knez“; isti se prije toga zvao „Borac“ a poslije toga nekako a sad se opet zove nekako…pab, sa žutim pivom, jebem li ga. „Knez“ je bio prava rokenrol kafana, a i vrijeme je bilo znatno više rokenrol nego ovo danas… šta da se radi. Iako je „Knez“ bio prava rokenrol kafana, opet smo mi, momci sa stanice Ćermetana, zbog lijepog ponašanja povremeno imali takvu čast da budemo uskraćeni za piće i gostoprimstvo u istom, dok se očigledno heroinom drogirani likovi šetaju okolo, ali ovo nije priča o nekom takvom teškom trenutku…

Nego, boga_ti, prije godina 15-ak, kraj ljeta, kraj svijeta – novi početak. Netom završena gimnazija, riješen popravni ispit (jebotebog, kad samo skontam koliko mi nisu vjerovali da sam pametan pa sam i u četvrtom gimnazije morao na popravni, prim. aut.), nemam pojma jesam li bio upisao fakultet ili nisam, ne znam ni jesam li se tad bio odlučio šta ću studirati – i to je bila posebno teška odluka, ali… ravno do mora. Nema veze što nema para za more. Ko ga jebe. Kraj je ljeta, lagani početak nove školske godine… a ja više ne idem u školu, nakon 12 godina. Nije svejedno! Ha! Nemoguće brkove iskriviti u tužni osmijeh, samo sretni. 🙂 Ustanak tamo negdje oko 13:00, a otprilike sat poslije je i buđenje, ide se na kafu (produžena sa šlagom, naravno, kao pravi čovaburaz), ide se u „Knez“…

Prelijep dan, apsolutno prelijep, grad čista poezija, drvoredi pjevaju dok pločnici daju ritam, zgrade se njišu na toplom vjetru, sa neba se smiješi – tada još uvijek u dvocifrenom okviru kilaže – Miro Janjanin, bezbriga totalna… ili nije? Na „Knezu“ svi vrataprozori otvoreni, standardna ekipa sa sunčanim naočalama… okupljena oko TV-a. Koji k. Naručim kafu pa se priheftam sublizu. Zašto kog moga gledate CNN, zaboga? Ti ne znaš šta je bilo? Ne. A ono CNN prikazuje Njujork, iznad njega nebo plavo skoro kao naše, al’ realno, talašika za ovo naše, nego ono plavo nebo, neke zgrade, kad ono bogtejebo zakuca se i drugi avion u zgradu. A DAAAAAAAAJ! DAAAAAAJ!!! U tom trenutku, toplina među nama okupljenima kao žar numere „Kumova slama“ umnožen 1000 puta, snaga kao kad sendvič sa velikog odmora od četvrt hljeba i 7 grama parizera progutaš na eks, troprst ponosa kao kad je Zvezda jebala Bajern nasuvo, gori ona zgradurina, devojke plaču, ginu im mladići (ko im je kriv što se kače s nama), suklja crni dim preko njihovog plavog neba a naše… preplavo. Pa jebem ti majku, kakav je to bio dan, what a day what a day što bi rekli momci iz FNM, odavno nema takvih dana… ima kafana ali nema dana. Ptice nisu ni morale da pevaju aleluja, dovoljno je bilo samo da se pogledaju…

A gdje ste vi bili 11. septembra 2001. godine?

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Ako bismo morali jednom riječju opisati teretanu Sokolskog doma i njenu misiju, to bi morala biti neka jaka riječ. A nema jače riječi od riječi jačanje. Ta riječ je maksima teretane Sokolskog doma. Jačanje kapaciteta, jačanje u svakom pogledu, jačanje tijela, jačanje duha, jačanje da čoek bude spreman za vlakanje, ovog i onog tipa…

Zarad jačanja, onog koje se ne tiče fizičkih sposobnosti, trener Sale svakodnevno za mlade i stare vježbače priprema različite izazove i provjere opštenarodne spremnosti. Dok se neki izazovi tiču domena opasnosti zapadanja vježbača u stanja emotivne pomjerenosti prema osobama ženskog pola (što je već spomenuto na nekim časovima Seksualnog vaspitanja), velika se pažnja posvećuje i psihičkoj pripremi za situacije opasnosti u sigurnosno-bezbjednosnom domenu na širem planu.

Dok čitav svijet pod čizmom zapadne propagande kleca od tzv. prijetnje islamskog terorizma (a za to vrijeme teretana Sokolskog doma proslavlja 11. septembar kao „Dan savezničkog napada na SAD“), trener Sale se drži stare škole i metoda ispitanih kroz milione i milione šamara zadatih pravilno osumnjičenim licima u mračnim podrumskim prostorijama stanica milicije širom SFRJ… Pored unutrašnjeg neprijatelja, postoji još samo jedan dostojan protivnik – Švabe!

Opet, trener Sale ne bi bio trener Sale da ne integriše neka nova iskustva u zadatke, efektivno unaprijeđujući iste na nivo dostojan vrhunskih tajnih službi današnjice. Pri tom se koristi svim sredstvima, ne preza ni od tabu tema zarad izazova, pa makar svi znali gdje su granice odgovora na pitanje „može li čoek jebati čoeka?“ (i varijacija na tu temu). Jedan takav tipičan izazov ovako izgleda u praksi:
– Kažem ja ovima danas, sad da nas ovdje napadnu i okruže Švabe i da kažu, strijeljaćemo vas ili da nam popušite, šta biste vi uradili? I kaže onaj jedan blentavi da bi rekao da ga ubiju, a drugi kaže kako bi on odgrizao [penis kletom Švabi, prim. aut.]… – trener Sale objašnjava ukratko postavku hipoteze koja se obrađuje.
– Ja ne bih da me ubiju! – jedan će od razumnijih prisutnih vježbača.
– Tako je! To je dobro razmišljanje! – pohvali ga trener Sale i potapša po ramenu.
– E, ja bih rekao da me strijeljaju! – uzvrati kontrom Rus Adem zvan Bonđi.
– Pa jes’ ti blentav?! – brecnu se trener Sale, dižući nivo tenzije testiranja.
– Bolje da me ubiju odmah, nego da me ubiju nakon što im popušim! – rezonuje Adem svoj izbor.
– Ma je li, al’ ti tako izgineš odmah a ja im lijepo popušim i ostanem živ, pa tebi dođem na čorbicu [misli se na čorbu na daći – sahrani, prim. aut.], a ono mater briše onaj grob i kuka, pa što ga ne popuši, crni Ademe, i ja sam ih popušila iha-haj pa mi ništa nije bilo! Jaooooj, jaoooooj! – zaključi trener Sale jedan krak razvoja hipotetičke situacije veoma vjernom imitacijom klasičnog narikanja.

I dok su svi prisutni zastali na trenutak da analiziraju svoje bilješke nakon iznešene završne riječi, mladi Mitar se prvi presabra i prelomi tišinu:
– Ja bih im rekao da me ubiju!

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Izdaja“ Anikić otužnog pogleda se obrati radnici u prodavnici obuće: „I ove su mi velike, dajte mi broj 40 da probam…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII