Dan prije 9. marta…

Kao i skoro svake godine, blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. koristi priliku da svim pripadnicama i pripadnicima ljepšeg pola čestita Međunarodni dan žena, 8. mart!

Dopustite da se opustite, jer će već sutra sve biti po starom, loše i dosadno! Danas čokolada, alkohol i muški striptiz, jer Vi to zaslužujete!

U skladu sa modernim praktičnim rješenjima, zaobilazimo cvijeće, tehničku robu, poklone iz kućne radinosti… keš lova, bez zamjene sa profila. Hitri klik na kovertu!

Advertisements

Pederi su jedini pravi muškarci

Tehnologija i emancipacija su opasno stale na put prirodnoj selekciji. Narod više ne vjeruje narodnim izrekama. Đavo je ušao u ljude, sa zadnje strane.

conchita-dojit-fIpak, nije sve tako crno u svemu. Opšta progresija – da to tako nazovemo – stavlja neke stvari na svoje mjesto. Nakon ko zna koliko vijekova – ničim opravdanog – patrijarhata, sve je više i više jednakosti među polovima, sa svim njihovim nejednakostima… koje se pokušavaju izjednačiti (uočićemo kasnije). Ultrabrzi kanali komunikacije su sve više otvoreni za onaj pol koji ultrabrzo komunicira, žene. Žene piju kafu, puše, pričaju na mobilni… odjednom! Muškarci turiraju motore dok ono malo trče za ženama a onda ono malo više bježe od njih, traljavo i nadasve neuspješno. Takve scene u prirodi… pa to je materijal za dokumentarni film.

Kako žene sve više imaju pravo glasa, tako su i sve glasnije. Izražavaju se slobodno. Slobodnije. Nejasno i glasno, izražavaju se žene po mnogim pitanjima, kao što je npr. pitanje „Šta žene žele?“ u zagradi od muškarca života. A, realno, ne znaju šta žele.

„Ti bi htjela da ja pušim marihuanu do šest ujutru a ustajem u pet!“ – Rambo Amadeus

Prije svega, jedino činjenično je to da žene žele da budu voljene željene i shvaćene. Taj fakat je opšta kultura, odgovor u Slagalici. Samo, kako shvatiti neshvatljivo, kad u jednoj sekundi žele da budu nježni cvijet a u drugoj surova alpska lavina koja po običaju oduzima živote siromašnim istočnoevropskim turistima. Uspješna majka i poslovna žena koja pronalazi vremena za pilates, fitnes, nes, prljavi ples; onaj stub „iza svakog uspješnog muškarca“; simultano Džek Nikolson i Hit Ledžer… u ulozi Džokera. I to muškarci treba da shvate… razumiju. Da tačno znaju kad ne treba (ništa) nešto reći, vještina na višem nivou od aikida, shinobi.

Kako to muškarci treba da shvate, tako to treba i da isprate. Pravovremenom reakcijom, na… Tad budi takav; tačno takav; ne takav, majku ti jebem. Obrij brkove; pusti brkove. Slušaj me; tlači me. Cvijeće, bombonjera; šamarčina. Daj pare; daj pare. (Ne, to se ne odnosi na bijedni materijalni segment uloge [nedostatka] finansija u moralnom urušavanju lokalnom, već na jednostavne ženske svakodnevne ekonomske operacije spičkavanja para.) Poštuj moje drugarice; sve su to kurve; ne gledaj nijednu; utroje može samo sa nekom ružnijom od mene. Nisam ti rekla; to si trebao da znaš. Usljed svega toga, imamo znatne varijacije u kvalitetu proizvedenih muškaraca. Ni zbog čega drugog, svakako ne zbog njihove pameti, jer pameti nemaju. Već zbog utapanja u sumanutom vrtlogu konfuzije gdje se žene odmaraju na dušeku uz koktel.

Misterija je to, šta biti, činiti (ponoviti), za ženama se svidjeti, za muškarca. ŠTA?! KAKO?! Agonija. I kako žene ne znaju šta žele da budu po postavkama – a neke npr. žele da budu muškarci (samo bez rada u šumskom gazdinstvu) – tako muškarci ne znaju kako da se postave kao adekvatan kontrapunkt tim željama. Zato se i neki npr. ponašaju kao žene (samo bez rada u kuhinji). Naravno, vrijedi spomenuti kako je suština ovog izlaganja činjenica da su – anatomski verifikovane, je li – žene izvor života, ah, to slatko davljenje. Jebi ga. Realno.

„A meni je do plivanja… u njoj.“ – Momčilo Bajagić Bajaga

Međutim, tu se sad miješa ona stavka kako žene žele da budu željene, da se pridoda malo paradoksa (uočićemo ubrzo) u vrtlog. Žene žele da ih žele. Da budu potrebne, korisne, upotrebljene, zloupotrebljene. Jer to je najprirodnija priroda žene, uloga, da bude majka. Da bude majka djetetu, da bude majka beteru, volusini, debilu (daj šta daš), samo da bude majka. Da bude zamjenska majka nesrećniku koji čitav život oko sebe sije samo bijedu usljed neke Frojdologije i da joj isti upropasti život, ekstreman slučaj ali na žalost ne tako rijedak. A „ima samo jedna mama“. Nezamjenjiva, jedina, potrebna… neophodna. Dakle, željena. I ženama najteže pada kad ih ne žele. Od toga polude. Protiv toga se bore, jer ne mogu to podnijeti. To žele da promijene. Džaba što ih milioni žele ako ima samo jedan da ih ne želi… to ih privlači više nego išta. NE MOŽEŠ TI DA ME NE ŽELIŠ, posebno ako ja želim tebe, prva je linija u programskom kodu žene.

„Poješću sve kolačiće, tebi u inat postaću debela!“ – Marina Perazić

A ko je to potpuno imun na tu ljepotu, prirodnu, vještačku, Instagram, L’oreal i ostalo? Ko to začepljava nos kad zamiriše sir, miriše sir? Ko može samo da okrene glavu na treptanje *trep, trep* i namigivanje *mig, mig* (za strano tržište *wink, wink*), ko to ne reaguje na poruku „cao + :)“? Ko to zna više od žena o lubrikantima, dijetama, odnosima sa javnošću i domaćinstvu? Ko to može ići na aerobik i jogu i ostati potpuno hladan na vagone guzica u helankama? Ko je to nepopravljiv toliko da (po ženskoj logici) mora biti popravljen? Ko to ne želi žene toliko da žene to ne mogu podnijeti i moraju da ga se dočepaju? Peder.

„Ima nešto u tom što me nećeš.“ – Željko Joksimović

I tu je sav kuršlus, zato što ono što žene ultimativno žele – od pokretne imovine, je li – su pederi. Jer je njihovo ponašanje nedopustivo, a pri tom se ne misli na homoseksualnu sodomiju. One moraju to popraviti. Majčinski instinkt, izazov EXPERT LEVEL HARD. Ma kako oni to sebi mogu da dopuste, da ih žene ne zanimaju?! Pa šta oni misle?! Čupanje kose, ludilo, stres, cigareta za cigaretom, podočnjaci, pala sam ispit, mamu mu jebem. A pederi ultimativno nezavisni, jer ne pate za pičkom. Nisu pičkopaćenici, takoreći. Boli ih briga. Slobodni, potpuno, da turiraju motor do mile volje. Neograničeni naponskom ogradom konvencija, neopterećeni oblikovanjem svog lika i djela prema potrebama suprotnog pola. Kad odu kod automehaničara nimalo ih ne zanima kalendar na zidu. Nesputani kontriranjem ženama, shvatanjem neshvatljivog. Hladnokrvni, urednih obrva, željeni uzaludno. Oni se tapšu po dupetu i kad izgube poen u odbojci, a one kip(t)e na tribinama… Pederi su, u ultimativnom zbiru svih prava i sloboda, jedini pravi muškarci… sem onih pedera koji se ponašaju kao žene.

„Nekad je 90% ljudi živjelo dobro a 10% odlično, a danas je obratno… Čekaj, šta sam ja rekao?“ – neimenovani prodavač sa pijace

Tačno tako.

Isus Hrizantemostos

Iako sam kršten (istini za volju, naknadno), Crkva i ja imamo jako loš odnos. Nije zato što ja ne vjerujem u bradonju na oblaku koji se upitno češe po bradi pitajući se ko je zajebao stvar pa izostavio dinosauruse iz Biblije, ne. Problem je lične prirode. Kad sam bio mlađan lovac ja…

Vremena su teška iza nas, a kako je krenulo, još teža ispred nas. Elem, ta teška vremena IZA su u fokusu danas. Zanimljivo je kako su tokom rata mnogi radili na pijaci. Sjetim se interne pošalice da su u jednom trenutku svi prosvjetni radnici katedre bili zamijenili tezgama. Na žalost, ta praksa odnosno odnos prema praksi je i danas prisut(a)n(a) na njihovim radnim mjestima…
Nije tad bilo hipermarketa, na pijaci se trgovalo i živjelo. Cigare(te) i žvake, i tako to. I sad, ponekad sam i ja radio… samo, nisam prodavao ni cigarete ni žvake. Ni devize. Ni ne znam ni ja šta. Ja sam prodavao cvijeće („Ferdinand je voleo cveće…“ trep, trep). Moja majka možda nije do kraja usavršila vještinu spremanja hrane tokom nekih 40-50 godina prakse (svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura), al’ žena zna sa cvijećem, šta jes’ – jes’, odnosno, vaistinu.

I prodavao sam ja cvijeće. Za 8. mart, prije i poslije 8. marta, a ponekad svijeće uz cvijeće, jer se cvijeće nosi na groblje. Prodavao sam cvijeće najčešće u Maloj čaršiji (gdje je nekad bila zelena pijaca), a nekoliko puta sam išao pred obližnju crkvu, kad su Zadušnice. Zadušnice su značile dobar posao.

Desilo se jednom da sam došao pred crkvu, stao par metara od crkvene kapije sa svoje dvije korpe buketa i počeo da razmišljam o protoku vremena i života i dotoku monetarnih jedinica u moje džepove. Buketi su bili rudimentarni ali solidni, bez ubačenog zelenila, znači, čista krtina, za prihvatljivu cijenu (radio sam to više zbog slave a manje zbog novca). Mušterija je bilo, vrijeme je bilo normalno, i sve je bilo u redu dok se iz crkvenog dvorišta nije pojavio čiko sa brkovima koji me je kulturno zamolio da svoj posao malo udaljim sa te lokacije. S obzirom da sam bio pristojno dijete (kaže meni stara majka neki dan: „Ti kad si bio mali, nikad nisi opsovao, a sad…“, na šta ja njoj kažem da je to bilo iz neznanja), nego, bez pogovora poslušam čiku sa brkovima pa pređem na drugu stranu ulice, 20-ak metara dalje. Tu se zadesi neka žena kolegica cvijeća takođe prodavačica pa me ona upita koji je razlog relokacije. Spomenem kako me je čiko usmjerio, te da nisam ni razmislio o tome. Tad mi ona objasni da je to tako otkad je pop Pero preuzeo cvjećaru koja se nalazi unutar crkvenog dvorišta… Postavim izuzetno inteligentno pitanje (s obzirom na bradatost popova):
-Pop Pero? Jel’ to onaj s bradom?
-Ma da, onaj [cenzura].

Ipak, tog dana sam prodao sve bukete i sa praznim korpama se vratio kući, no, nisam zaboravio čiku s brkovima i njegovog zlog gospodara. Srešćemo se, Pero, srešćemo se, mislio sam kao neki strip junak u borbi za pravdu (po mogućnosti neki sa velikim mišićima i gustim brkovima).

S obzirom na kvalitet scenarija (Gurao sam i šire stvari u uže stvari ® garancija kvaliteta), naravno da smo se sreli. I to na mom terenu. Kao što to zna biti, ide pop po kućama da osvešta vodicu. Bio je to radni dan tako da sam bio ja zadužen da istog dočekam, ostali su bili na poslovima i kud koji. Na vratima se pojavio, ko drugi, nego pop Pero sa svojim trabantom koji nosi rakiju. Pustim ih u kuću, pustim da obave svoje, pa da ih ispratim:
-Pope, da ja tebe nešto pitam…
-Izvoli?
-Šta je tebi smetalo mojih dvadesetak buketa hrizantema onomad, pa me tjeraš od crkvene ograde? Da li ti je to ugrožavalo promet u cvjećari?
-Ne znam o čemu se radi…
-Znaš ti dobro… Nisam ja tako neprepoznatljiv. Izvolite izaći napolje, obojica, malo brže.

I od tad, kad god ide pop i osveštava vodicu, mene moja majka na vrijeme obavijesti, kaže mi tačan termin i napomene da tad ne izlazim iz sobe. Al’ ja hrizanteme pamtim.

Što se tiče onog zajeba sa dinosaurusima, ne smeta mi previše – oprostio sam, jer ja, i pored popa Pere, poprilično poštujem naše religično usmjerenje. Od 10 zapovijesti, šest je odličnih, one sa rednim brojevima od 5 pa dalje, jer to znači biti čovjek sa velikim Č. A treba biti Čovjek.