Kao što se desi svim Jugoslovenima, pa makar i onima koji se ne osjećaju tako unatoč geografiji, desilo se i meni. Stigao sam u Njemačku, sa torbom punom snova i litrom rakije pored tih snova. Na žalost, autobusom, ne tenkom.
Došao sam da se izvinim finom njemačkom narodu za Franju Ferdinanda, za ono što smo im jebali majku u Prvom svjetskom ratu, u Drugom svjetskom ratu (posebno prije 1945), za ono što je Crvena zv(ij)ezda napravila Bajernu 1991. godine, za proizvodnju automobila Jugo 45 koji je zamalo sahranio Mercedes…
Usljed svega toga nemam previše vremena da se posvetim pisanju i filosofiji, a dodatno imam fin kancelarijski posao. Radim u jednoj maloj firmi imena Volkswagen, a kolega na recepciji mi je crnac koji vozi Opel Calibru. Ipak, pozdravljam svu rodbinu te ove u studiju i režiji pjesmom…
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 